Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 21, 34-36
Reče Isus svojim učenicima:
»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Isus ponovno naglašava ‘onaj dan’. Taj dan je sami dan Sina Čovječjega. Taj nas dan ne smije zateći nespremne, iznenaditi, moramo bdjeti, moliti, jer postoji opasnost da dođe iznenada. Stoga na kraju opomena svima: “Bez prestanka bdijte i molite!” Očitovanje, objava Sina Čovječjega nije samo budući događaj. Od Isusova uskrsnuća Krist je proslavljeni Gospodin, stari svijet stareći nestaje, prolazi, postaje bivši, novi svijet se rađa, nastaje u Isusu. Njegov dolazak samo je potvrda onoga što se već dogodilo u njegovoj osobi, naime, konačna i završna objava samoga Boga u povijesti.
Možemo se zapitati, pa nismo li svi mi odveć budni? Od jutra do sutra, neprestano trčimo nekamo, žurimo, nemir nas tjera, nesanica, duhovna iscrpljenost. Koliko samo nervoze u prometu, noga je uvijek na papučici „gasa“, psujemo na one koji su usporili, želimo preteći. Luda utrka vozilima koja nerijetko svršava tragično. Sve su to bolesti suvremenice. Čovjek traži odmor i mir, da bi napokon došao k sebi. Povlači se u samoću, na Zapadu čak i u samostane, na petnaest, mjesec ili više dana.
Budni smo i bdijemo da nas ne bi kradljivci okrali, na sve strane imamo postavljene kamere i čuvare, koji čuvaju nas, naše riznice i trezore i sav naš posjed. Upravo na takvo stanje misli Isus kad govori o budnosti. Upozorava kako nas brige i tjeskobe, rastrganost i dnevna žurba, trčanje s jednoga posla na drugi, od termina do termina, ne smije do te mjere rastrgati, da ne znamo tko smo i zbog čega smo ovdje na svijetu. Prezaposlenost nerijetko kao odvraćanje pogleda, uma i misli od bitnoga, vječnoga.
Treba se zaustaviti, otvoriti oči, vidjeti što se oko nas zbiva. Probuditi se iz svojih maštanja i snova. Mladi nam bježe u samostvorene lažne rajeve droge i raznih ovisnosti zbog nemira koji ih okružuje. Postajemo ljudi bez prošlosti i budućnosti, jer nam prošlost ništa ne znači, a od budućnosti ništa ne očekujemo. Stojimo, tapkamo u mjestu i ne mičemo se, ukipljeni smo. Mnogi ostavljaju dojam živih mrtvaca, očajnika, bez ikakva odnosa prema vremenu u kome žive.
Zato su svi Isusovi eshatološki govori protkani i isprepleteni trajnim upozorenjima kako moramo biti budni, neprestano moliti, obratiti se dok ima vremena. Ali se istodobno moramo čuvati pomisli kako je kraj blizu. Znakovi se daju svakomu vremenu. I za prošlih ratova, a i za sadašnjih. Isus sam veli: “Onaj dan, onaj čas nitko ne zna, pa ni sam Sin čovječji”. Međutim, ta nas sigurnost ne bi smjela zavesti da znakove vremena ne uzmemo ozbiljno. Svi spektakularni izvještaji s bojišta, sveprisutnost medija na ratnim mjestima ne smiju nas uljuljati u našoj sigurnosti da olako preko svega prelazimo, da se umislimo kako je to daleko od nas.
Rat nije prestao kad je zamuknulo oružje i pucnjava, artiljerijska paljba ili avionski napadi iz zraka. Rat se nastavlja u atmosferi, u onečišćenju zraka, uništenju okoliša. Rat kao trajno stanje svijeta. Strahovite ekološke posljedice samo su nastavak i daljnji znak vojevanja i bojevanja. I zato nas Isus ponovno upozorava kako moramo paziti na svoje ponašanje u svijetu.
Tko normalan može zanijekati da ovim planetom ne haraju četiri apokaliptička jahača i zapjenjeni u bijesu traže svoje žrtve? Kuga kao znamen neizlječive epidemije i bolesti, glad, rat i smrt! Čini se da čovjek i pored najbolje svoje volje nije sposoban zauzdati niti obuzdati apokaliptičke jahače niti držati slijed ni tijek stvari u svojim rukama. Mirovni pokreti su nazočni ondje gdje se ne ratuje. Gdje je rat, nema mirovnih misija ni akcija. Jedini cilj je uništiti protivnika. Ako se negdje utrne neko ratno žarište, na drugom kraju bukne novo. Mir se mora svakodnevno izboriti. Govore o miru, a mira nema, veli Pismo.
Zato je nastojanje oko mira nerijetko Sizifov posao našeg doba. Isto tako i borba protiv bolesti. Epidemije haraju na sve strane. Ili zbog loše higijene ili slabe prehrane, nezdrave vode i hrane. Svaki dan novi virusi protiv kojih nema cjepiva. Sve je to danak siromaštvu. Bogataši se izoliraju i zatvaraju u svoj geto. Čini se kao da se oni ne moraju boriti protiv kuge, kolere, gube. Ali ni ti njihovi dvorci ni palače nisu pošteđene drugih pošasti, primjerice kopnice (iliti „side“), raka, raznoraznih alergija. Djeca su izložena raznim alergenima. Oboljela su i bolesna stabla, drveće i šume, ali je pogotovo oboljela čovjekova koža raznim otrovima i pesticidima. Otrovana je čovjekova koža suvremenom kemijom. Isto tako moramo misliti i na psihička oboljenja, onečišćenje duše. Svako je peto dijete alergično na nešto. Svaki treći čovjek je ‘nervčik’, neurotičar…
Kršćanska je poruka bitno poruka Isusa Krista, Spasitelja, Iscjelitelja. To je poruka “novog stvorenja”. Treba istjerivati, izgoniti Zloga i Đavla. Evanđelje je jasna poruka da je to moguće. Isusu to bijaše moguće, moguće je to i u ovo naše doba. Jasno pod jednim uvjetom: Obratiti se Bogu i prihvatiti ga sa svim posljedicama i učincima za pojedinačni i kolektivni suživot, egzistenciju i svijest.
Od svojih Isus traži nešto krajnje neobično. Ako je riječ o posljednjim stvarima, čovjek bi očekivao da će Isus dati na kraju svoga govora o posljednjim stvarima značajne konkretne naputke, kako se ponašati u danom trenutku. Ne govori Isus o Deset zapovijedi niti o zapovijedi ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu, ne govori on o obraćenju niti odricanju od bogatstva. Ne govori o dijeljenju i razdavanju siromasima niti o pretjeranom aktivizmu prije samoga suda.
Namjesto toga čujemo samo jedan terapeutski savjet: “Bdijte! Molite! Neka vam srca ne oteščaju u pretjeranoj potrošnji, pijankama i gozbama, ‘u jelu i pilu’ tj. iću i piću, niti u svagdanjim brigama.” Isus nema pred očima bližnjega u potrebi, nego misli na zdravstveno stanje učenika – ne prežderavanje, ne opijanje, ne otežalost srca. Tako se danas govori i savjetuje športašima. Ne živjeti kao da bi samo ovaj život bio jedini život. Treba živjeti za vječnost i za nju se spremati. Zato se valja posvetiti molitvi i bdijenju.
Zašto molitva? Zato što čovjek u molitvi spoznaje svoje duhovno i duševno stanje, spoznaje svoje grijehe, moli za oprost. Kroz molitvu se (o)prašta drugima, upravo kao u Očenašu. Treba oprostiti kako bi čovjek i sam primio oprost od Gospodina. Namjesto aktivizma i zauzetosti za druge Isus savjetuje svojima da se oslobode krivnje tako da ništa ne ostane na sudu, da ništa više ne treba popravljati.
Riječima ‘bdijte i molite’ završava Isus svoje javno djelovanje, to su njegove posljednje riječi prije muke i smrti, posljednji naputci i uputnici upućeni javnosti. Započeo je svoje djelo obećavajućim ‘kraljevstvo je Božje blizu, obratite se i vjerujte Evanđelju’, a završava tragičnim ishodom, finišom, ‘finale’ u kome se govori kako ni kamen na kamenu ne će opstati.
Bog nezaustavljivo daje maha svomu gnjevu. Namjesto obraćenja imamo prevrat, namjesto spasenja i sigurnosti imamo ratove i sve moguće oblike katastrofa. Zašto? Zato što ljudi svojom pomamom za novcem, moći, ugledom, sigurnošću stalno traže nova i kriva uporišta i idole u životu. Ne u onome što život nosi, što ga učvršćuje, ne u Bogu, nego u prolaznom. Zato konačni sud i kazna. Za Isusova konačnoga, eshatološkoga dolaska.
