Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje. Njegova razmišljanja uz Veliki petak donosimo u nastavku.
Pravi trenutak objave Isusa Krista jest trenutak njegove smrti. Svoju vlast nad ljudskim srcima zauzima Isus u trenutku kad ljudi misle da je s njim gotovo, da je bezizlazno i besmisleno govoriti o nekakvoj misiji tog čudaka iz Galileje. On koji je kao nitko bio moćan na riječi i djelu sažetak svog života sažimlje kao patnik i u posvemašnjoj šutnji.
Svu inkviziciju koja se na nj sručila u onoj odsudnoj noći i na Veliki petak prihvaća u šutnji i nikomu ne odgovara, napose ne onima koji bi se htjeli s njime zadnji put nečovječno poigrati. Odgovara Velikom svećeniku i za svoj odgovor zaslužuje smrt. Odgovara Pilatu ostavljajući ga u nedoumici glede cjelokupne namijenjene mu uloge u ovome sramotnom procesu. Šutnjom se zaokružuje krug ovog života koji je kao nitko bio jedan veliki zov Neba čovjeku.
U Isusovoj se smrti Bog ruga ljudskim planovima i očekivanjima. Čovjek hoće jedno, Bog suprotno. Čovjek slavu, Bog sramotu, čovjek čast, Bog obeščašćenost. Bog u Isusovoj smrti izokreće ljudska očekivanja i traganja na svoj način. Čovjek govori o jednoj vrsti revolucije, Bog izvodu suprotnu.
Čovjek želi dokazati svoju moć za života, Bog pokazuje svoju moć u smrti, trenutku umiranja na križu. Čovjek ima za cilj interes, Bog istinu. Vidimo kako se preko noći okreće sudba onih do kojih se još jučer držalo i kojima se pljeskalo i dizalo spomenike, koji su bili mali bogovi. U igri pokera i karata života te se njihove građevine i karijere urušavaju kao kule na pijesku i kuće od šibica, kule od karata.
Zato Isus upravo na najnižoj točci svoga čovještva, u trenutku kad je od raspojasane i raspomamljene rimske soldateske, koja ne zna za milost ili smilovanje – A kad je koja vojska, napose osvajačka kao što bijaše rimska, imala za upokorene narode smilovanja ili srca, a pogotovo za ovog Isusa? – sad već šačicu bijede i jada, sklupčanu u krvavi ugrušak nakon nemilosrdna bičevanja, ogrnuta u plašt luđaka, s trskom u ruci kao kraljevskim žezlom, s trnovom krunom na glavi kao kraljevskim odličjem: Taj i takav Isus jasno priznaje pred carskim namjesnikom tadanje jedine svjetske velesile: “Ja jesam kralj!”
Na svakome sudištu osuđuju moćnici nemoćne, pobjednici pobijeđene, samo što se kroz cijelu povijest smjenjuju optuženici. Nikad se Isus nije pozivao na ovozemaljsku pravdu, jer je to velika obmana, pa zato nema što reći ni Pilatu. Zato ne traži milost ni pomilovanje. A i danas se suci u većini država prije presuda preodijevaju, stavljaju vlasulje na glave, oblače duge toge i talare. Dvostruke uloge, varljivost pravde, nepravednost zakona. Redovito se sudi u ime zakona koje donose ljudi.
Ono Pilatovo “Ecce homo” znakovito je za prizor koji se ondje odigrava. Carski namjesnik u Judeji spram Božjeg namjesnika na zemlji. Neumoljivi kritičar bilo kakve vlasti nosi na glavi kraljevsku krunu, ali od trnja. Pastir koji je došao potražiti svaku ovcu, napose izgubljenu, nosi u ruci vladalačko žezlo, samo u ovom slučaju od hisopove trske. Ogrnut je luđačkom haljinom, namjesto kraljevskim plaštem da bi svakome kralju i imperatoru u budućnosti dao jasno do znanja da je svaki kralj obična dvorska luda i igračka u ruci svojih dvorjana i kamarile. Odlučni protivnik mesijanizma sa zemaljskim posizanjima obučen je u kraljevsko odličje, a poklonici ga časte zaušnicama, pljuvanjem, ćuškama, lažnim klanjanjem i ruganjem. Sve je to jedna strahovita travestija i maskerada koja se može doslovce primijeniti na svakog zemaljskog silnika i moćnika.
Ta simbolična travestija ima svoju logiku. Jer, nije li taj Isus rekao da nema gdje nasloniti glave, kad su neki govorili kako bi ga htjeli slijediti? Nije li ona trska u ruci znak da on ne lomi trske napuknute niti trne stijenja što još tinja? A ono patničko lice, nije li to lice Sluge Jahvina iz Izaije? Lice samog Jahve, iznakaženo i popljuvano kroz povijest? Po tome je to zadnja simbolična radnja koja se odigrava s Isusovom osobom. Isus je u Getsemaniju razobličio, do kraja razotkrio obmanu sile i nasilja, pred Kajifom, Pilatom i Herodom svako zemaljsko pravosuđe, a u luđačkoj krabulji, kao izrugani židovski kralj za sva vremena raskrinkava obmanu vlasti i moći.
Vojnici koji su mu se narugali ondje u Pilatovu dvoru narugali su se jednom zauvijek svakomu moćniku, svim kraljevima i vladarima, svim nositeljima moći i autoriteta, svima koji su ikada postojali i koji će ikada biti. Svaku su moć i silu učinili ironičnom, posprdnom, pod svakom krunom bit će ubuduće trnja, pod svakim grimiznim plaštem izmrcvareno tijelo, a u svakom zlatnom žezlu obična trska koja lako pukne, u obliku ovoga ili onog coup d’etat, državnog udara.
Kakva lakrdijaška igra! Prisjetimo se kako je Isus za svog djelovanja uspoređivao ljude s malom djecom koja se na tržnicama igraju i pozivlju sudrugove na zajedničku igru, ali ti ne žele (usp. Lk 7,31-35). Mudrost nas Božja neprestance poziva da sudjelujemo u njezinoj igri. Ako smo istinski Kristovi, morat ćemo pristati na pravila te igre.
Zacijelo, vojnici i Židovi se poigravaju s Gospodinom. Ismijavaju ga kao kralja, vezanih očiju pitaju ga tko ga je ćušnuo. Kockaju se poslije o njegovu haljinu na Golgoti. Onaj tko je Kristov, ima udjela u njegovoj sudbini. Igrokaz se nastavlja kroz cijelu povijest s onima koji su Kristovi. Gospodin je za nas stavio svoj život na kocku, i na nama je uzvratiti istom mjerom. Glede one čudovišne maskerade može se reći da je ono istinski i jedini pravi lijek, odnosno protuotrov za sve zemaljske kategorije i posizatelje za moći i vlašću nad ljudima.
Isusova osoba upravo u tim odsudnim trenutcima svog života drži pravu lekciju svima koji se žele uspeti ‘gore’. Upravo je u tim završnim trenutcima svog života obračunao Isus s apokaliptičkim jahačima povijesti, s himerama, nemanima nasilja, pravosuđa, moći i smrti. Jednom ih je zauvijek zbacio iz sedla i uništio.
Međutim, unatoč svemu i nakon svega, on je požnjeo nezahvalnost svijeta, razočaranje zbog nevjere učenika, mržnju neprijatelja. Zna da ga čeka neminovna smrt, da joj ne može umaknuti iz ralja, ali ne može ne reći razbojniku: “Danas još bit ćeš sa mnom u raju”.
Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo iz perspektive križa muke, smrti i uskrsnuća. Tu se ispunja njegova misija služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo je kraljevstvo kraljevanje istine.
Istina nije podvrgnuta sredstvima javne prisile, nju se ne može ugoniti, ali niti ugušiti političkim sredstvima ili nasiljem. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s uhodanim mišljenjem.
