Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Izl 3,1-8a;13-15; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
U prvom čitanju imamo jedan od ključnih tekstova iz starozavjetne objave. Susret Boga i čovjeka. Prenesimo se u Mojsijevu kožu. Bjegunac iz Egipta, neuspjeli buntovnik, okrvavljenih ruku, ubojica ubojice, nakon visoka položaja koji je uživao spao na pastirski štap. Možda još uvijek ima u viziji slobodu svog naroda, ali se na povratak u Egipat i ne usuđuje pomisliti. Ono što se dogodilo, što je prokockao, određuje njegovu sadašnju situaciju.
Bogojavljenje – objava Božjeg imena
Kako stanje promijeniti? U takvim razmišljanjima događa se nešto neobično. Vidi gorući grm, a Gospodin iz gorućeg grma vidi kako Mojsije prilazi čudovitu prizoru. Bog gleda i čovjek je ugledan, viđen. Isto tako i s čovjekove strane. Uzajamnost odnosa. Čudo se zbiva. Bog i čovjek ostaju ono što jesu, ali se dodiruju, Bog zahvaća u nutrinu, srce jednog čovjeka, osposobljava ga za poslanje u svoje ime.
Unatoč svih prigovora s Mojsijeve strane glede svoje osobe (vrijedno je pročitati o tome sljedeće poglavlje Knjige Izlaska, kako je nesposoban, kako ne zna govoriti, kako treba pronaći nekoga drugoga itd.), Bog ga smatra vrijednim svog povjerenja. Bog ga je tražio, pronašao, u svoj njegovoj nedostatnosti, ograničenosti, slabosti, u svim njegovim manama i opterećenjima. Višekratno on ponavlja kako ne zna govoriti, kako je spor u govoru. Bog mu stoga šalje u pomoć brata Arona.
Bog u potrazi za čovjekom
Temeljni tekst koji govori o Božjoj potrazi za čovjekom u njegovoj izgubljenosti. O potrazi Boga za svakim čovjekom, svakim narodom. Ovo s Mojsijem i Izraelom samo je paradigma za ono što se kroz cijelu povijest zbiva. “Ne bi me tražio, da me već davno nisi pronašao”, rekao je Pascal u “Mislima”.
Cijela su povijest svijeta i evolucija samo ustrajno traganje Boga za čovjekom, što se na kraju zgušnjava u Isusovoj osobi. A upravo u tome Božjem traganju za nama dolazi čovjek do sebe. Bog nas traži da bismo se vratili sebi, da bismo pronašli sami sebe. Pronaći sebe, otkriti sebe, u bitnome znači otkriti Božju nazočnost duboko u vlastitom biću, u dubini srca, kao gorući grm. Bliži je On meni od mene, rekao bi Augustin.
Sumorne Isusove riječi
Pomor po Pilatovoj naredbi te ona katastrofa pod šiloamskom kulom, u ono vrijeme. Auschwitz, Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja, Sirija, tzv. „Islamska država“, Ukrajina danas. Sve same metafore. Kako može dopustiti Bog pokolj u svetištu? I to od mača poganskih vojnika dok su ljudi prinosili žrtve? Kako je moguće pravdati pred pravednim Bogom pomor onih na koje se oborila kula?
Ljudi bi da im Bog polaže račun. Oni bi da im Bog odgovara za one smrti. Isus se ne da navući na takva pitanja glede patnje i pogibije nevinih. Ništa nisu gori prema Isusovoj riječi oni koji su pali kao žrtve od ostalih preživjelih. I nije ono za njih Božja kazna, kao ni ovo za naše suvremenike danas.
Svima treba obraćenje
Vladalo je u Isusovo vrijeme gotovo dogmatsko uvjerenje kako je nesreća redovito kazna za osobni grijeh i krivnju. Isus veli: „Svi ste grješnici, svi ste krivci. Svima treba obraćenja. Nitko nema pravo uprijeti prstom u drugoga i za nešto ga optužiti ili osuditi“. Bog ne treba naše teodiceje, naše apologetike ili obrane svojih postupaka ili putova.
Bog se ne treba pravdati pred nama. Tko koga stavlja pred odgovornost? Mi Boga ili Bog nas, i tko koga stavlja pod upitnik: Mi njega ili on nas ljude i naše postupke? Naš život, djela, našu budućnost, konačni ishod našeg života? O tome je riječ u Isusovim riječima. Vrijeme je da se zamislimo. Ratovi, elementarne nepogode, katastrofe i nenadane smrti samo su metafore za zlo koje postoji u svakome od nas, metafore za ratove koji su u nama osobno i koje svednevice vodimo. Sa sobom, jedni s drugima, sa svima.
Zato je potrebno obraćenje. Mnoštvo je zagonetki i upitnika na našem životnom putu. Nemoguće ih je riješiti, ali je moguće jedno: Odvratiti se od zla puta i donijeti plod obraćenja.
Neplodna smokva – Božja strpljivost
Prispodoba o nerodnoj, neplodnoj smokvi povijest je ljubavi koja se poistovjećuje s jednim gotovo bismo rekli beznadnim slučajem i seže do granica nemogućeg i nerazumnog. Čekati još godinu, dvije ili tri do plodova nakon okopavanja, gnojidbe. Kao da Isus hoće i sam reći: U meni, mojoj osobi pruža se svakomu zadnja prigoda.
Isus je nezaobilaziv u povijesti Izraela, on je posljednja Božja ponuda. Ako se ne iskoristi, ne preostaje nikakva druga mogućnost spasenja u budućnosti. Sve ove nesreće, ali poglavito Isusove riječi i njihova primjena, živi su i konkretni poziv i upozorenje na obraćenje. Isus povlači, raz-otkriva zastor da pogledamo što se iza njega zbiva. Daje uvid ne samo u prednju stranu stvari, nego i onu skrivenu, promatranje zbilje u cjelovitosti.
U tvojoj ruci sudbina moja
Nismo mi gospodari svoje budućnosti, nego Gospodin drži konce. Našu budućnost i njezin ishod ne određuju naše želje, prohtjevi ili potrebe, osim u negativnom smislu, tj. kao našu propast. Ispunjenjem vlastitih prohtjeva čovjek samo kvari i upropaštava svoju budućnost, gubi uspravni hod, biva slomljen.
Želiš li Božju pomoć i milost, ona se ne stječe jeftino. Milost je obraćenja dragocjeni dar kojim se oslobađamo od lažnih snova, tlapnja. Zato nas Isus pita: U što polažemo svoju nadu? U Boga ili u nešto tvarno, materijalno? To je i danas upitnik cijelom hrvatskom narodu. Od čega očekuje svoju budućnost: Od standarda, većih primanja, novca, ili od trajnih, vječnih vrijednosti koje nudi Isus Krist?
Svi smo ugroženi grijehom koji vodi u (samo)uništenje, ali se svakomu daje vrijeme milosne ‘poštede’. Svi smo ugroženi, ali smo svi na jedno pozvani: Ići pod ruku u ljubavi prema sretnijoj budućnosti. Nesreće koje nas snalaze ne bi nas smjele razdvajati nego zbližavati u jedinstvo ljudskosti i dobrote.
Nedopustivo je suditi o drugima, već osudimo radije svoje usko srce, manjak dobrote u vlastitom biću. Jer vrijeme koje nam preostaje za školovanje u dobroti i ljubavi je ograničeno. Iskoristi ga za vježbanje u Isusovoj školi. Korizma je najprikladnije vrijeme za hod uz Isusovu sigurnu ruku.
