Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13, 1-9
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«
»Tko ima uši, neka čuje!«
Ideja, uloga, struktura proroka i proroštava uopće zorno se dade iščitati na primjeru proroka Ilije, koji se u nas štuje u mnogim župama, koji je zaštitnik ovih crkvenih pokrajina. Slavi ga se od Broda na Savi do ušća Neretve, u Metkoviću.
Tko je prorok? Netko tko traži i tko je tražen. Netko tko sluša i biva slušan. Netko tko ljude promatra kakvi jesu ali i kakvi bi morali biti. Netko tko zrcali svoje vrijeme, a istodobno živi izvan vremena.
Prorok: uvijek budan, uvijek na straži i oprezu. Nikad nije ravnodušan niti mu je ikad svejedno, napose kad je riječ o nepravdi, među ljudima ili prema Bogu. Božji je on glasnik kod ljudi, a istodobno i glasnik ljudi kod Boga. Nemiran, u stanju uzrujanosti, čeka Božji mig i poruku, čeka na znak i na Božji zahtjev. U snu čuje glasove, slijedi vizije, a njegovi snovi nisu njegovi.
Često je progonjen, živi u neprestanu strahu, uvijek je sam i osamljen – pa i u mnoštvu, kad razgovara s Bogom ili samim sobom, kad slika ili ocrtava budućnost ili priziva prošle dane. Govoreći ljudskim rječnikom i iskustvom to su odreda nesretni ljudi. Nesretni jer se čovjek udaljuje od svoga iskona, od svoga Boga
Često se prorok služi teatralnim potezima. Čini se da izgovara ono što su drugi već napisali. Da bi bio prorok, mora sići u dubine svoje osobe i bića. Da bi ga Bog ispunio i prožeo, mora biti stvaran, otvoren i autentičan. On mora biti on.
To je ujedno i tragična strana proroka: Je li dosegnuo vrhunac samoostvarenja, predaje se do kraja Bogu. Što intenzivnije živi, to više pripada Bogu koji progovara na njegova usta i njegov glas i služi se njime kao mostom, sredstvom, poveznicom između sebe i ljudi. Prorok je istodobno i pojednostavljivač (simplifikator) ali i sablazan.
Što drugi misle ili uče, on to već zna, on je to već u sebi iskusio. On je Božja jeka, živa Božja rezonancija u svijetu. Redovito su to nesretni ljudi, pa i u trenucima najvećih trijumfa. Ljudi su to bez prošlosti, bez korijena, njihov je život prava drama(tika). Njihov je život dramatični hod i prolaz iz vječnosti u vječnost, dolaze iz legende i odlaze redovito u legendu. Prorok propovijeda, ali malo ga tko sluša, još manje ih shvaća to što prorok govori, a pogotovo je mnogo manje onih koji proroku odobravaju ili ga slijede.
Prorok redovito gleda u oči muci i očaju, nevolji i katastrofi. Prorok: u trenutcima radosti spreman je podijeliti je s nama. Nikada ga ne vidimo u sretnim trenutcima, na osunčanoj strani života, uvijek je u napetosti. Napeta struna ili žica. Dinamika ga iznutra tjera. Nije sretan ni u trenutcima najvećih uspjeha. Boji se i bori se za život, svoj i tuđi.
Čini se da nema prošlosti, nema korijenja. Njegov je život jedna cijela drama u stvarnosti. U trenucima osamljenosti izranja da bi nas osokolio. Nemoguća uloga i nada u nemoguće vrijeme, zbiljnost naše mašte. San za pjesnika, izazov za filozofa. Čovjek koji uzima Boga za riječ. Prorok – čovjek komu je Bog zahvalan, a ljudi u pravilu nikada. Čovjek koji brani i spasava Božje djelo u svijetu, a svijet ga ismijava i s njim zbija lakrdije.
Poglavito Ilija. Malo govori. Zapovijeda. Riječ mu se na licu mjesta ozbiljuje. Više od čovjeka: on je sudbina i legenda. Proroci – ljudi bez povijesti ali stvaraju povijest oživljujući je i vraćajući joj iskonski smisao i sadržaj. Prorok – čovjek koji kažnjava kraljeve i njihove lakaje, dvorsku svitu i dodvorice, koji ohole ponižava a ponizne uzvisuje. Čovjek koji velikima očituje kako su mali, moćnicima kako su ranjivi i slabi.
Gdje god se pojavi prorok Božji, osjeća se dah vječnosti i vječnoga, nebeski žar, revnovanje i oganj. Neumoljivi su u svojoj borbi protiv nepravde, skidaju obrazine s licemjerna bogoštovlja i životnih krivotvorina. Gdje se on pojavi, sve se stubokom prevraća. On stvara revoluciju, doslovce prevrat.
Ilija je primjerice povijesni suvremenik grčkoga slijepoga pjesnika Homera. Što znamo o Homerovu životu, povijesno pouzdano? Njegova je biografija tajanstvena, čak se sedam grčkih gradova prepiralo, gdje mu je rodno mjesto. O Iliji i njegovu vremenu znamo i imamo toliko povijesnih pojedinosti, znamo za sve što se događalo na kraljevskim dvorovima, u Izraelu i Judeji, sjevernom i južnom kraljevstvu. Za sobom povlači svoje suvremenike, nitko ga nije očekivao, a kad se pojavio, bio je u središtu zbivanja.
Ilija – umjetnik improvizacije, režiser koji umije ostaviti snažan dojam na slušateljstvo, koji zna zanijeti ljude i prenijeti u ekstazu. Tvrd kao stijena, monolitan, rušitelj lažnih bogova i božanstava i njihovih štovatelja. Ne govori mnogo, riječi su mu škrte, on samo zapovijeda. On je samotnjak, najusamljeniji čovjek na svijetu.
Nema društva, nema obitelji, neženja je, nema zajednice, on je kao pustinjski vjetar. Pojavi se sad ovdje, sad ondje. I posred mnoštva on je usamljenik. Osoba krajnjih krajnosti, ekstrema, krajnje oporosti, tvrdoće, bez ikakvih kompromisa. Njegova je strogost legendarna, jedva se kada smije. On je više od čovjeka, on je u osobi sudbina.
Riječi mu fijuču kao udarci biča, što govori, ne govori u prazno, prijetnje mu se uvijek obistinjuju, na kraljevima i njihovim lakajima. Na onoga kraljevskog službenika koji ga je htio uhititi sveo je oganj s neba koji je progutao njega i pedesetoricu s njime. On ulijeva strah i trepet, dobiva uvijek što traži. Što pretkazuje, obistinjuje se. Otvori li usta, trese se zemlja. Podigne li ruku, ljudi osjećaju kako ih guši anđeo smrti.
Ilija – čovjek bez povijesti ali koji stvara povijest, unosi u nju život i živost. Velikima očituje kako su maleni, moćnicima kako su ranjivi. Neumoljiv je u svojoj borbi protiv nepravednosti, razotkriva prijetvornost i laž.
U sjevernom i južnom kraljevstvu imamo na dvorovima spletke i intrige, beskrajne svađe i ratove, zavjere i stupice, udare i protuudare, saveze redovito s pogrješnim saveznicima, s Feničanima i Asircima, uvijek pod krivim pretpostavkama, što sve vodi u trajno slabljenje narodnoga bića. Sam je Bog postao strancem, tuđinom u vlastitoj zemlji, vlastitomu narodu. Toga je Ilija svjestan, po Božjem nadahnuću, i to onda žigoše, nemilice.
U takvu opustjelu stanju izranja Ilija Tišbijac, iz Gileada, i bez okolišanja sasipa u lice kralju – ne će biti kiše za tri godine! I zna Ilija kako njegove prijetnje nisu prazan govor. Nastupa tako samosvjesno pred kraljem, kao da mu želi reći: Odsada ja određujem sudbinu naroda, a ne ti, kralju, koji si se odao bezboštvu, ženeći se bezbožnom Jezabelom, iz Fenicije. Ja određujem sudbinu ove zemlje.
Potom izazov na Karmelu. Sve sluge Baalove, svi proroci Jezabelini, u dvoboju na Karmelu. Treba zauzeti stajalište, nemoguće je sjediti na dva stolca, hramati na dvije strane.
Zanimljivo, narod ne odgovara. Čeka ishod, čeka rezultat dvoboja pa da se onda prikloni. Narod oklijeva, kao i uvijek. Ne želi se unaprijed opredijeliti, da ne bi eventualno ostao na krivoj strani. Radije pričekati i onda se opredijeliti za pobjednika. Ilija sarkastično ironizira, ismijava Baalove proroke, zna čija je pobjeda, čini ih smiješnima.
Ilija živi stalno s glavom u torbi. Za njim je raspisana tjeralica, veliki novac prima tko ga uhvati ili prijavi. Bježi u pustinju, ondje želi umrijeti. Bog ga šalje na Horeb, sveto brdo. Ondje doživljava kako je Bog u lahoru, povjetarcu. Optužuje Ilija svoj narod, cijeli narod, pred Bogom. To se Bogu ne sviđa, zna da ima onih koji nisu prignuli koljeno pred Baalom. A kako je Ilija bez smilovanja sa svojim narodom, ni sami Bog nema smilovanja s njime. Lišava ga službe, daje mu nalog da se vrati i da pomaže Elizeja sina Šafatova za proroka itd.
Prorok – osoba koja jasno i zorno veli da je nemoguće živjeti židovski i protužidovski, pobožno i protubožno. Čovjek koji izaziva sudbinu i poziva na odluku. Treba se svrstati u tabor, Božji ili protubožji.
Ilija, skida i postavlja kraljeve, baca na Elizeja svoj plašt, uzima ga u svoje društvo. U onoj Elizejevoj riječi – da mu dopusti pozdraviti se s roditeljima – Ilija kao da mu želi reći: “Jesi li zbilja shvatio što sam ti učinio? Jesi li shvatio smisao našega susreta? Ništa nije slučajno! Ako si shvatio, onda više ne pripadaš svojoj obitelji, nisi vezan uz stara poznanstva i rodbinske veze. Slijedi me i budi do kraja Božji!”
Tu vidimo domet proročkih riječi. Rabe riječi koje i drugi rabe, ali u njihovim ustima te riječi zvuče drukčije. Riječ je događaj. Prorok u svakodnevnim, za nas nerijetko događajima bez pravoga smisla, sagledava dublji smisao, nadvremensku dramu. Zahvaljujući prorocima vrijeme postaje biblijsko vrijeme, vrijeme povijesti spasenja, ali i drama propasti.
TKO IMA UŠI, NEKA ČUJE I POČUJE
Isus rabi slike iz običnoga, ratarskog i zemljoradničkoga života da bi uprizorio svojim slušateljima svoje misli i ideje o kraljevstvu Božjem. Nama starijima još uvijek jest pred očima život na selu gdje je svatko imao svoje malo gospodarstvo, svoje malo imanje koje je onda obrađivao i od čega je uvelike živio. Isusova nas riječ prenaša u djetinjstvo i mladenačku dob na seoskome imanju, ali nam daje uvida i u sami Isusov svijet u kome je odrastao. Naime, i Isus je odrastao u malenome okružju, ne velikom naselju. Bio je izučio poočimov obrt te je zarađivao kruh radeći, idući naokolo po selima i upoznavao život kojim su ljudi onodobno živjeli. Vjerojatno je i on bio sijač, orao i sijao, živio životom kakvim danas žive toliki ljudi u Trećem svijetu, plužeći zemlju uz pomoć volova ili magaradi, konja si je mogao malo tko priuštiti. On je bio za ratnike. Ljudi se opskrbljuju uvelike sami. Nešto malo zemlje, nešto peradi, koza ili koja ovca, nešto domaćih životinja, jedan pas. I to je sve.
Ljudi žive u ritmu godišnjih doba, u ritmu s prirodom od koje zavise. Žive u harmoniji sa svojim okolišem. Biti na selu značilo je ujedno i biti solidaran u vremenima nevolje, gladi, propale sjetve i žetve, biti na selu značilo je redovito podnositi udarce nevremena i sudbine, biti izložen progonu moćnika i poreznika koji ubiru za državu, biti izvrgnut njihovoj samovolji i bezobzirnosti. Biti seljak značilo je biti dovoljno ponosan i prkosan prema onima gore.
Vrijedi stoga na tome zaslonu čitati i ovu Isusovu prispodobu o sijaču. Zamislimo si Isusa kao običnoga onodobnoga izraelskoga ratara koji sije. Time cijela slika dobiva na dubini. Oko Isusa se kupi silan svijet da jednostavno mora unići u brodicu i odande naučavati. Isus im govori, govori jezikom koji mogu razumjeti ribari i ratari. Želi ih svojim riječima osvojiti, želi ih učiniti radoznalima. S motrišta jednoga seljaka gotovo je neodgovorno tako lakoumno ophoditi sa zrnjem i sjemenjem. Ono je dragocjenost. Čovjek otkida od svojih usta i onda to sije da bi mogao imati iduće godine žetvu. A na drugoj strani imamo ovoga rasipnoga seljaka koji se razmeće: Dio pada na put, daljnji dio pada na kamenito tlo, treće pada u trnje. S motrišta razumna poljoprivrednika krajnje nerazumno i glup. Glup je onaj koji dopušta da više od polovice propadne. To si oni ne mogu priuštiti, takvo rasipanje. Ali onda iznenadni zaključak u cijeloj zgodi: Ipak imamo na kraju sretni ishod, dobru žetvu. Naime, ono posijano donosi plodove, stostruke, šezdeseterostruke, trideseterostruke.
To je onaj punctum saliens, odskočna točka koju Isus želi istaknuti. Bog je drukčiji od nas običnih seljaka, ratara. Možda taj Bog u očima ovoga svijeta ophodi sa svojom riječi odveć velikodušno, a s nama ljudima odveć strpljivo i obazrivo. Ipak Božja riječ nalazi dovoljno ušiju koji je prihvaćaju, dovoljno adresata koji je žive. Nalazi dovoljno tla među ljudima gdje može uzrasti, makar su mnoge uši začepljene, srca zatvorena. Makar se činilo da se Božja riječ uzalud sije i razbacuje, kao zrnje među trnje, ipak ih ima dovoljno koji su otvoreni.
Bog ne može stajati ravnodušno spram svoje riječi koja je riječ ljubavi. On je želi pohraniti u srca kako bi tu isklijala kao bogati plod ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Koga Isusova riječ dirne, postupa kao onaj ratar koji s radošću promatra kako život izbija, kako se klica prima i izrasta, kako donosi veliki rod.
Božje se sjeme želi primiti – pa i u nama – kako bi se ovaj svijet preobrazio, učinio boljim, obnovio u Isusovu Duhu. Želi da ga civiliziramo, kultiviramo. I ne malo se puta iznenadimo kad zapazimo kako na mjestima gdje to nismo ni očekivali najednom ta riječ – riječ Istine i Evanđelja – izrasta i donosi plod. Ne govori Isus ove riječi samo seljačkim sinovima i kćerima, nego svima da postanemo ono rahlo tlo koje će primiti i omogućiti sjemenu Božje riječi da donese stostruk plod. Kako se to može dogoditi? Samo na jedan način: Treba pristupiti Isusu, otvoriti mu se, treba tvoriti s njime jedno veliko jedinstvo, živjeti istim životnim stilom, nasljedovati ga. I onda ćemo biti to tlo koje prihvaća i donosi plod. Isusova riječ nije za polovične, ljude podvojena srca. Shvatiti Isusovu riječ ne mogu svi, mogu samo oni koji s njime radikalno žive.
U Isusa nema ni trunka sentimentalnosti. On nas stavlja pred odluku, a sama prispodoba nudi i donosi nam konstruktivni put, kako postići smisao života. Isus ne osuđuje, ne izriče konačni sud. Prispodoba o sijaču želi nam uprizoriti proces navješćivanja Božje riječi, a žetva je konačni sud nad svijetom. Dotle nam je raditi na njivi svijeta, dok imamo vremena.
