Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 23, 1-12
Isus prozbori mnoštvu i svojini učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelje na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ,Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
Uvodne riječi Govora na gori započinju Isusovim proglasom blaženih i blaženstava. Tko je prema njegovu poimanju sretan i sretnik, tko je blaženik u kraljevstvu što ga Isus naviješta i proglašava svijetu? Blaženi i sretnici su oni koji njegovu riječ prihvate i žive.
Negdje pod kraj svoga javnoga djelovanja prema Matejevu Evanđelju imamo sedmerostruki ‘jao’. Cijelo Matejevo 23. poglavlje jedna je velika optužnica protiv krivotvorene religije, protiv krivotvorenja iskonske Božje nakane i slike koju bi čovjek morao ostvariti uz pomoć Božjih naputaka. Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi! Gornje Isusove riječi protivnici mu nisu mogli nikako oprostiti i zato je onako morao (ot)ići u nasilnu smrt.
Cijelo je 23. poglavlje Matejeva Evanđelja jedan neumoljiv i nesmiljen obračun s dvoličnošću, s licemjerjem u (nazovi)pobožnosti, odnosno lažnoj pobožnosti. Isus je u Govoru na gori – u poglavljima od petoga do sedmoga uključivo -, govorio o novoj pravednosti, istinskoj pobožnosti, o novome životnome stilu.
Ovdje se obrušuje na one koji su zasjeli “na Mojsijevu stolicu”, koji traže za sebe vrhovni autoritet u tumačenju Zakona, a žanju jetku kritiku jer ‘govore a ne čine’. Njihovo ponašanje ne odgovara njihovim riječima. Nema teže osude za sve vjernike, za sve one koji se smatraju i danas kršćanima – Kristovima.
Isus ih osuđuje za prijetvornost, dvoličnost. Ponašaju se kao glumci u kazalištu. Stavljaju sebi obrazine, prerušavaju se da ih se ne prepozna. Kriju se iza obrazine, sakrivaju svoje pravo lice i svoje pravo biće. Nemoguće je prodrijeti u njihovu dušu i srce, njihove prave nakane, pred ljudima, a potom i pred samima sobom.
To ‘govore a ne čine’ znak je prividne svetosti. Svetim se predstavlja nešto što je zapravo u stvarnosti zlo. Farizeji nisu licemjeri, oni su lažni sveci, oni traže za sebe da budu priznati kao dobri i sveti, a zapravo su u sebi zli.
Pavao će za sebe reći da je bio prema ljudskim mjerilima savršeni farizej, ali to nije bio i prema Božjim mjerilima, sve dok nije upoznao Isusa. Stoga Matej i piše svoje Evanđelje da nam skrene pozornost samo na Isusa: Gledajte na njega, na njegov put, priključite mu se, slijedite ga! Hoću i želim savršenu podudarnost između onoga što je unutra i što je vani.
Oduvijek je važilo pravilo da čovjek može upravo na protivnicima ponajbolje spoznati i prepoznati vlastite osobne pogrješke kao i pogrješke vlastite grupe. Isus započinje kritikom farizeja i pismoznanaca kako bi zatim u drugom dijelu prenio tu istu kritiku s istom žestinom na svoje učenike.
Isus ih dobro promatra, Isus ima savršeno istančano oko, on je istinski psiholog i istinski psihoterapeut koji liječi svoj okoliš i ljude. Stvara novi svijet. Od samoga početka treba zajednica učenika nutarnje reforme; reforma je nešto što spada na bit nasljedovanja Isusa Krista. Re-forma – obnova, to znači, davati novi lik i oblik, novu formu, ne zaustaviti se nikada, jer je Bog postavio stroge mjere i mjerila za svakoga od nas.
Svatko bi bio rado nazivan i prozvan ‘rabijem’, učiteljem, ocem (opatom, predsjednikom), profesorom, književnikom. Naspram samozvanih učitelja i pismoznanaca u zajednici vjernika mogu biti samo oni koji su to u odnosu na Boga i Isusa Krista. Već je u Govoru na gori Isus govorio o tome kako ljudi trebaju vidjeti naša dobra djela te stoga slaviti Oca našega koji je na nebesima, a ne nas! Ovdje pojedinci čine se sve samo da ih ljudi veličaju i slave.
Isus će za svoje učenike reći kako su oni ‘grad na gori i svjetlo svijeta’. Ne pojedinačno, nego kao zajednica. Ovdje on govori kako smo svi mi braća i sestre! Samo u zajednici i zajedništvu možemo učiniti nešto za Božju slavu. Kao pojedinci smo ugroženi. Svi smo učenici Gospodnji, braća njegova. I samo je jedan Učitelj i Gospodin – Isus.
Prisjetimo se prizora za preobraženja na Taboru. Već ondje imamo iz Očevih usta glas koji veli: “Ovo je moj Sin, Ljubljeni moj! Njega slušajte!” Sav nauk dolazi iz Isusovih usta jer je on Božji Sin. On ima autoritet, on je u osobi, u riječi i na djelu, savršena podudarnost s nebeskim Ocem. On nosi u sebi smisao i sreću.
Ako ne postoji Bog, ništa onda nema smisla. Onda nas guta praznina i uništava nas. Nema li ljubavi u svijetu – a ljubav je Bog – od nas ništa ne ostaje. Svemir kao cjelina ne želi ništa, ni za čim ne teži, ni oko čega se ne brine, ne izriče ni pohvalu ni pokudu. Stoga nam treba Bog kao smisao i cilj svega i čovjek koji ljubi kako bi mogao biti izričaj ljubavi u svemiru.
Isusova kritika farizeja jest također i odgovor na suvremene prigovore kako je monoteizam u biti nesnošljiv, kako promiče nesnošljivost u svijetu. Upravo su ove riječi veliki prosvjed protiv takva poimanja. Gdje su svi braća i sestre, i gdje je samo jedan Gospodin i Gospodar, nitko ne smije biti gospodarom nad drugim. Svako posizanje za vlašću i gospodarenjem nad drugima izravno se protivi prvoj Božjoj zapovijedi: Ja sam Gospodin Bog tvoj. Isus se u svemu usredotočuje upravo na prvu zapovijed, da Bog bude nad svime i u svemu. To je u konačnici njegov Otac, ali i Otac svih ljudi, bez razlike.
