Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 13,22-30
Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Gospodin se nalazi na odlučnom i sudbonosnom putu u Jeruzalem. Zaputio se onamo s punom odvažnošću, uspravna hoda i pogleda, a oko njega raste osamljenost, perspektive nisu ružičaste, a riječi i slike koje rabi i u kojima misli, posljednji su poziv da se čovjek trgne i prihvati ovaj kairos. Suvremenici se odvraćaju od njega, učenici stoje bez riječi spram njegovih riječi, ništa im ne ide u glavu i ništa im nije jasno, i rekli bismo, Gospodin s dubokom tugom u srcu zapodijeva razgovore s velikim likovima prošlosti. S Mojsijem, Ilijom, koji mu se ukazuju na Taboru i koji ondje govore o njegovu ishodu i proslavi u Jeruzalemu (Lk 9,30), suvremenicima spočitava zanimanje čak jedne poganske kraljice s Juga, koja bi zacijelo, da živi u njegovo vrijeme s ushitom prevalila sav taj daleki put, jer ovdje je daleko više od Salomonove mudrosti (Lk 11,31).
Suvremenicima predočava i jednog Abrahama koji bi klicao da je doživio samo jedan dan Mesije (usp. Iv 8,56), zatim Izaka i Jakova. Istodobno svoje slušateljstvo suočava sa strahovitom sudbinom Jeruzalema jer će Isus samo koji redak niže pretkazati njegovu propast, a o ‘lisici’ Herodu se izraziti u posve crnom koloritu. Sve je to samo uvertira u svesvjetsku tragediju i konačno sudište koje će zadesiti i doći nad sav svijet. Potresen u duhu promatra kako se zatvaraju vrata spasenja jednom zauvijek pred vlastitim ljubljenim gradom kome se poput ljubavnika udvarao. Stoga ostaje nejasno zašto su sastavljači ovih čitanja ispustili u 22. retku kako je Isus prolazio, poučavao “putujući u Jeruzalem”, jer je upravo to mjesto njegova odredišta.
Ulaznicu i pristup u kraljevstvo u Isusovu poimanju treba tražiti na najnepristupačnijem mjestu. I gdje ga treba najmanje očekivati. Isusova se prispodoba doima kao predložak noveli F. Kafke “Pred zakonom”. Neki obični čovjek sa sela dolazi u grad i ondje pred tajanstvenom kapijom zakona provodi cijeli svoj život prestrašen jezivim izgledom stražara na kapiji. Ne usuđuje se prekoračiti prag zbog te spodobe, makar mu svakim danom sve više postaje jasno da bi morao kročiti. I kad se napokon, već obilježen samrtničkim izgledom odvažuje upitati zašto za cijelo to vrijeme otkako se tu nalazi nitko drugi nije stupio pred ta vrata i zatražio ulaz, odvraća mu stražar u već nagluho uho: Nitko drugi inače nije mogao ovdje dobiti ulaznicu jer je taj ulaz bio predviđen samo za tebe. A ja sad odlazim i zaključavam ga. – I tako jadni čovjek sa sela skapava pred vratima koja bijahu određena samo za njega.
Svakodnevno nas iskustvo uči kako se sva čovjekova tragika sastoji upravo u tome da on nije svjestan ni opasnosti a ni pogodnosti u kojima se ljudski život odvija. U prvom slučaju on srlja u svoju nesreću, a u drugom bi trebao samo pružiti ruke i sreća bi mu bila na dlanu. Potrebno je iskoristiti ponuđenu šansu. Kad čovjek sagledava svoj život, tada mu se čini da je to samo serija promašenih i proigranih mogućnosti koje su mu se tijekom života nudile. Isus nudi samo jednu jedinu mogućnost pravilnog izbora. Nastupio je s devizom: Obratite se! Kraljevstvo je Božje tu! Vjerujte Radosnoj poruci (usp. Mk 1,15).
“Obratite se k meni, pa ću se i ja obratiti k vama” glasi već u Starom zavjetu (Zah 1,3). To sa sobom povlači preorijentaciju, sagledavanje globalnih meteoroloških prilika i prognoza, a ne samo usredotočivanje na neka djelomična rješenja. Isus se jasno nudi kao konačno rješenje, posljednja ponuda s Božje strane. Na ulaznim vratima ne stoji nikakav strašni Kerber niti namrgođeni pandur koji ulijeva strah u kosti onome tko bi htio koraknuti naprijed, nego Isus, učitelj, koji poziva sve umorne, opterećene, zalutale, klonule. Sve koji su na bilo koji način ranjeni, sve koji su u potrazi za smislom i srećom.
A tražitelji ne moraju kao onaj nesretnik sa sela cijeli život čamiti pred vratima, dok im se ne utrne životno svjetlo koje je u njemu netko drugi zapalio, prema kome se orijentirao, ali nije imao snage kročiti naprijed, nego je tu Isus koji je odbljesak, odraz Božjeg svjetla, koji ‘je zasvijetlio i u našim srcima da u nama osvijetli spoznaju slave Božje na Kristovu licu’, kako će se kasnije izraziti Pavao (usp. 2 Kor 4,6). Isus nikoga ne odbija, nikomu ne uskraćuje pristup. On je ona uska vrata u ovčinjak, on je kao vrata ujedno putokaz, a kao put ujedno i konačni cilj, jer je početnik i dovršitelj našeg vjerničkog hoda (usp. Heb 12,2).
Isusove su riječi upozoravajuće. Ne govori on o ‘granicama rasta’, budućnosti našeg planeta, futurološkim rječnikom, ne bavi se astrološkim prognozama, ne gleda u zvijezde da bi nam rekao o ishodu našeg života, o našem spasenju, sreći odnosno propasti i nesreći. Ne daje nam u ruke visak ili vilinske rašlje koje bi nam mogle reći nešto o konačnom ishodu našeg života, konačnom spasenju. Ništa nije unaprijed odlučeno. Vrata su uska, ali svima otvorena. Ono što bismo tako rado htjeli znati nalazi se u našim rukama. Sve su karte otvorene, nitko nije unaprijed isključen. Isus energično prosvjeduje protiv uhodanog mišljenja kao da nas pripadnost vjeri, Crkvi, naciji, određenom podneblju po sebi spasava. On ne želi u svoje ugoniti strah, nego ozbiljnost pristupa bitnim egzistencijalnim pitanjima.
A da čovjek može proigrati kairos, iznevjeriti se milosti, mogu nam biti najbolja pouka upravo ona mjesta u kojima su nastajali i nastali najdivniji kršćanski spisi. Mala Azija, Sirija, Egipat, Sjeverna Afrika. Na drevnim kršćanskim zdanjima, od kojih ostadoše samo ruševine, danas pasu koze i ovce. Vjera je milost. Krštenje je milost. Obraćenje je također Božji dar. Ništa nije dano za sva vremena. Sve je povjereno i nosimo to blago u glinenim sudovima. Zato se mora ozbiljno prihvatiti Isusova riječ o ‘posljednjima koji su prvi, i prvima koji su posljednji’ (r.30). Nitko nije pretplaćen, nikome ulaznica nije osigurana.
Svatko se mora osobno odlučiti. Stoga ne smijemo proigrati darovano vrijeme.
