Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9, 9 -13
Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Matej, prema predaji pisac prvoga Evanđelja, bijaše carinik u Kafarnaumu, najvjerojatnije u službi kralja Heroda Antipe, a posredno i rimske okupacijske vlasti. Prema Markovu Evanđelju on je “Levi, sin Alfejev”, inače u nabrajanjima naziva se jednostavno “Matej”. Na Isusov se zov smjesta odazvao i odmah priredio u svojoj kući veliki svečani objed za Isusa, učenike, ali isto tako ostale rubne pojave, carinike i grješnike, tako da je Isus prisiljen odgovoriti farizejima, da je došao pozvati grješnike, a ne pravednike. Nakon Duhova propovijedao je Evanđelje u Etiopiji, među Partima i Perzijancima, a zemni mu se ostatci štuju u Italiji, u Salernu.
Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Isto to bijaše s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!”
Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane. Jer da je Mattej-Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.
Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tome putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putevima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!
Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).
Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliki banket, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja – Levija.
Matej, socijalno izopćen, u društvu nepriznat, u službi rimske uprave i vlasti, koji je pomagao da se okupacijska sila održi u Palestini, iskoračuje iz uhodanoga. Iznutra je nezadovoljan i nesretan, gotovo kao gubavac, izopćenik, paraliziran svojim zvanjem susreće u Isusu osloboditelja, na sablazan svih onih pravovjernih i čistih. Ali Isus traži izgubljeno, i ovcu, i novčić, i izgubljene sinove Izraelove…
U renesansnoj umjetnosti ponekad nalazimo umjetnike koji slikaju sebe u prizorima koje oslikavaju. Raphael je uključio autoportret u Atensku školu, koji zauzima cijeli zid u Apostolskoj palači. Michelangelo je uspio integrirati donekle sebe osobno u Posljednji sud Sikstinske kapele. U takvom predstavljanju može postojati zaigrani aspekt, možda određeni stupanj narcisoidnosti. Može postojati i velika ozbiljnost. Umjetnik pokazuje da je njegovo slikarstvo više od portretiranja neutralnih objekata. Bavi se onim što slika; motiv dotiče vlastitu životnu priču.
Upravo pod tim uvjetima Matej uključuje izvještaj o svom pozivu u Evanđelje koje je napisao. Ono što nam on govori o Kristu temelji se na pažljivom proučavanju izvora. Također se temelji na osobnom iskustvu koje je imao s Isusom Kristom. Autoritet svojstven Matejevom svjedočanstvu temelji se na činjenici da je on spremno ustao i poslušao kada mu je Gospodin rekao: ‘Slijedi me’.
Privlači i detalj koji se javlja u procesu kanonizacije svetog Dominika 1234. godine. Navedene su mnoge karakteristike toga izvanrednog čovjeka. Na stranu, takoreći u fusnotama, saznajemo da je Dominik uvijek nosio primjerak Evanđelja svetog Mateja, koje je praktički znao napamet. Zapanjujuće je da je on, odan borbi protiv gnostičkog krivovjerja katara i albigenza, odabrao baš ovo Evanđelje. Kristova je objava tako konkretna i stvarna u Matejevu tekstu. To je zato što ju je autor ozbiljno shvatio, dao sve od sebe da po njoj živi.
Često se pitamo kako možemo prenijeti Radosnu vijest našem vremenu. Rekao bih da to neće biti primarno kroz novonastale metodologije, preinake ili sofisticirane aplikacije – iako su takva sredstva ponekada od velike koristi. Želimo li našim suvremenicima vjerodostojno prenijeti Kristovu poruku, mi osobno po njoj prije svega moramo živjeti. Kao što znamo, suvremenik je svetog Dominika sveti Franjo rekao svojoj braći: „Propovijedajte Evanđelje u svako doba; koristite riječi samo kad morate“.
U vremenu kakvo je ovo naše, u kome ljudi s dobrim razlogom zaziru od retorike i skloni su virtualizirati zahtjeve svoje savjesti, samo će primjer preobraženih života otvoriti uši, srca i umove za ‘potpunu spoznaju Sina Božjega’. o kojoj govori sveti Pavao. Ono što je na kocki jest napor da pomognemo sebi i drugima da izrastu ‘do pune zrelosti, do mjere rasta punine Kristove’ – ništa manje ni više. Neka naši životi, poput Matejeva, služe tom grandioznom, radosnom i oslobađajućem cilju.
