Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 4,12-25
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.«
Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!«
Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!«
Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom.
I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Današnji je Papa odredio da treća nedjelja kroz godinu bude ubuduće Nedjelja Božje riječi. Polazeći od Jeronimova uvjerenja da «tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista», Papa želi potaknuti kršćane na čitanje, razmatranje i djelovanje po Pismu, po Božjoj riječi. Na primjeru učenika na putu u Emaus, koji su razočarani pobjegli iz Jeruzalema, jer nisu poznavali Pisma, i na primjeru kako im se stranac, Isus, otkriva u Pismima i lomljenju kruha, Papa naglašava da je za svakog vjernika od odsudne važnost trostruki odnos: prema Isusu, uskrslom Gospodinu, prema zajednici vjernika i prema Svetom pismu. Isusa se razumijeva kroz Pismo, posebno kroz evanđelja; biblijski se tekstove pak čitaju i slušaju, tumače i žive u zajednici. Isus, njegov govor i djelovanje ključ su čitanja i razumijevanja Pisma. Isus je prvi tumač, egzeget, put i model kako živjeti u obitelji, prijateljstvu, u društvu po Božjoj riječi. Stoga je na nama uzeti Sveto pismo, skinuti s njega prašinu i promišljati ono što je Bog govorio kroz povijest.
Bacimo pogled u neposrednu povijest. Zbog starijeg Heroda morao je Josip s Marijom i djetetom bježati u Egipat, a kad je njegov sin učinio s Krstiteljem ono što je otac bio namijenio Isusu, povlači se Isus (Matej ne kaže odakle, možda iz Judeje, Jeruzalema, hramskog prostora?) u Galileju, napušta Nazaret i odabire za mjesto djelovanja Kafarnaum. Nastupa u Galileji, a Galileja nije slovila kao baš pogodan prostor. Znam što je rekao Natanael za Nazaret, a i ovdje se govori o Galileji poganskoj. Ide upravo u prostor gdje Herod vlada. Kao da mu se želi svojom istinom suprotstaviti, nastaviti ondje gdje je Preteča stao. Jer, istina je neuništiva.
Čovjek može zaglaviti u tamnici, ali se istina ne dade ušutkati, zatajiti. Ljudi od istine ne misle glavama moćnika. Oni u svojoj nemoći podižu glas protiv izdaje, kukavičluka, podlosti, pokvarenosti kojima silnici pretvaraju svoje žrtve u prašinu, ali ono što su započeli ti velikani života, vjerodostojne osobe, nemoguće je ušutkati. Nisu to mogli Atenjani sa Sokratom, ni starozavjetni moćnici s prorocima. Nije uspio Herod s Ivanom, ni Pilat s Isusom, a isto tako ni Neron s Petrom i Pavlom u Rimu. Nisu mogli ni toliki revolucionari u minula dva stoljeća. Ono što je od Boga, nemoguće je ubiti. Uskrsnut će kad-tad, u ovom ili onom obliku, živjeti i biti živo svjedočanstvo protiv jednog naskroz pokvarena svijeta. Jer Božja riječ i istina su, rekosmo gore, neuništivi.
U trenutku kad Ivan zašućuje, kad je nasilno ušutkan višom silom, počinje Isusov javni nastup, na obalama Genezareta, u onim mjestima koja će doživjeti i čuti najnečuvenije i najdivnije riječi koje su bilo kada izgovorene u vremenu i na ovoj zemlji, same Božje riječi, proistekle iz njegova srca i usta. Jezero. I dandanas ga nazivlju “Božje oko”, ta ovalna plava površina, mjesto gdje se samo Nebo zrcali na Zemlji. Duboko ispod razine Sredozemlja! Tu počinje Isus svoje djelovanje. Dvije riječi: „Obratite se!“ Zašto: „Jer je blizu kraljevstvo Božje!“
Kako je samo Isus želio da ljudsko oko i srce postanu poput toga plavog mora, prozračni, čisti, prijamljivi za poruke odozgor, daleko od tame! “Narod koji je sjedio u tmini svjetlost silnu vidje; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu”. Obistinjuje se ta Izaijina riječ doslovce u Isusovu nastupu.
Ta riječ o narodu u tami, mrklini odnosi se na sve nas. Bog bi htio zasjati u svakome srcu, da konačno nestane svakog straha. Kao u Isusu. Nastupa u trenutku kad je ljudski govoreći opravdano gajiti strah u srcu, jer silnik uhićuje i daje pogubiti Božjeg čovjeka. Zbori Ivanovim riječima: “Obratite se”! To će reći: „Čujte, promislite ljudi svoj iskon! Obratite se svome Iskonu, promotrite svoje putove. Kamo vode? Nije do Boga, do vas je, ako se u životu osjećate osamljeni, napušteni, nesretni, prokleti, u hladnu svijetu, okruženi neprijateljima i neživotom. Bog vam je sasma blizu, treba mu se samo okrenuti srcem i licem“.
Isus upućuje svoj jedinstveni poziv, oslovljava čovjeka izravno. U njegovu glasu sam ih Bog oslovljava, i zato zaboravljaju smjesta sve što su bili, što jesu, te kušaju definirati sebe i svoj budući život u svjetlu te nove istine i spoznaje.
Čovjek se ne definira prema svome svagdanjem zvanju, obrtu, pozivu, funkciji koju obavlja, makar smo mi ljudi skloni ljude imenovati prema njihovu zvanju, te tako od kovača imamo Kovače(viće), od ribara Ribare(viće), od mlinara Mlinare(viće), od majstora Majstoroviće, ili pak od meštra Meštroviće itd. Ili onda dvojica Zebedejevića. Njih se poznaje samo po ocu Zebedeju. Čovjek je pak daleko više od svog oca, svojih roditelja.
Svatko je neponovljiv original, makar mi velimo da kruška pada ispod kruške. Njihova će majka kasnije zagovarati kod Gospodina za svoja dva sina ministarske fotelje. Jasno, svako nosi neponovljive crte svojih predaka, ali svatko je u Božjim očima nepodijeljen, in-dividuum. Poslije će Isus reći da nikoga ne zovemo svojim ocem (ili majkom), jer je jedan Otac, onaj nebeski (Mt 23,9). Svi ste braća i sestre, djeca istog Oca. I čovjek je daleko više od onoga što čini, što jede ili pije, konzumira, daleko više od mjesečnih primitaka i izdataka, bankovnog računa, štedne knjižice. Sve su to pokušaji da se osigura egzistencija, strah od nesigurnosti.
I kako je ružno slušati svakodnevno o ‘troškovima života’. Kao da je život plativ ljudskim cijenama ili novcem, i kao da je život samo jelo i odijelo ili puko preživljavanje. Život smo sveli na svakodnevni „troškovnik“ ili onu „korpu“ koju uzimamo u tržnom centru. Nekada nas, kao u ratu, okolnosti na to prisiljavaju. Isus poziva prve učenike u slobodu, širinu, prostranstvo. Njegov zov ne trpi odgode. Potrebno je ostaviti sve i poći u novi život i na novi posao. Odvojiti se od svakodnevnog posla, odvojiti se i od roditelja i rodbine! Treba ‘loviti ljude’. Uporno, tiho, samoprijegorno, ne osvrćući se na vrijeme, poput ribara koji zna čekati. Bez buke i reklame, isključiti sve motore, zračiti samo svjetlo, širiti ili bacati svjetlo oko sebe. Tako se lovi riba, tako treba pristupati i ljudima. Nenasilno, bez buke ili fanatizma. Postoji samo jedan put do ljudskog srca, a to je, otkriće Boga u čovjeku, Boga koji je na kraju definicija svakog od nas. Bog je jedina sigurnost i jamstvo života.
Tako počinje otkupljenje i okupljanje svijeta i ljudi. Pojedinci postaju Božji uznici, zarobljenici Božje riječi, samog Boga. Za čovjeka ne postoji veći stupanj slobode. Isus pokreće ljude, pojedince, koji se odzivlju i slijede ga. Posluh Isusovu zovu nije novo zarobljavanje, već oslobađanje. Jer spasenje znači sloboda, dinamika, stvarateljsko djelo. Nikad spas nije samo ‘spasi dušu svoju’, već je to spas za sve. Tko misli da je spasenje životno osiguranje koje jamči mjesto u nebu, nije shvatio ni Boga ni Isusa. U toj je riječi sažet sav božanski san s čovjekom.
Isus je došao staviti u naše ruke i položiti u srce taj san. Sanja on taj san na obalama svog jezera. Svakodnevni posao, ljudi, lađe, mreže, ribe. Sve se stapa u silnu viziju, veliki san, u razlog vlastitog dolaska na ovaj svijet. Ribari ljudi. Smiješno je ograničiti taj poziv samo na svećenike. Dovoljno je osjećati se čovjekom da bi se čovjek ćutio odgovornim za ozbiljenje tog sna u svijetu, založiti sve vlastite sile da bi čovjek iskusio slobodu, pomirenje, jedinstvo.
Evanđelje je poziv na opću mobilizaciju. Ono je izazov boriti se na svim bojištima gdje treba izboriti slobodu, bratstvo, pomirenje, solidarnost s najmanjima. To nas ne smije pustiti na miru. To nas mora u našoj savjesti uzdrmati. Jer pogled koji je prije dvije tisuće godina počinuo na onim ribarima počiva i danas na našim suvremenicima. Isus razapinje svoje mreže. Nikad nije kasno za ljubav. Nikad nije kasno razapinjati mreže ljubavi nad ljudima, mreže Božje ljubavi.
U Isusu se obraća Bog svakom čovjeku. Svima, i desno i lijevo, i gore i dolje, i onima otraga i sprijeda, i onima vani i unutra. Svima rubnima i otpisanima. Sve što ovaj Isus ima reći, nastavit će se u Govoru na gori. Ovdje samo dvije natuknice! Isus je u osobi kraljevstvo Božje, kako reče veliki Origen u trećem stoljeću, autobasileia – samokraljevstvo. Isus obilazi, naviješta i čini čudesa. Nastupa kao onaj koji liječi cijela čovjeka. Obratiti se znači krenuti za njim. Za mnom! Bez oklijevanja. Onda i danas. Isusova riječi vrijedi za svako vrijeme.
Trenutak nas zove. Poruka je aktualna, odluka mora pasti doskora. Krajnje je vrijeme. Novi se svijet ne stvara deklaracijama, ne znam o kojim sve pravima i dužnostima, već aktivnim zalaganjem i zauzećem za spas tog svijeta. Sve ostaje puka fraza ili para-fraza koja postupno prerasta u ideologiju što ubija vjeru i život. Svatko je pozvan i uporabiv.
Boga je nemoguće otkriti ili pronaći mimo čovjeka. Zato Isus stvara ribare ljudi. Traženje Boga mora ići preko čovjeka i Boga ćemo pronaći samo na tome smjeru. Nemoguće je pronaći prave životne odgovore unutar ovoga svijeta. Strah, smrt, patnja, životni problemi: Čovjek se s njima svakodnevno susreće i nemoguće je na njih odgovoriti unutar granica ovozemnosti. Zato nam Isus svojim rođenjem, životom, patnjom, križem, drvetom, smrću i uskrsnućem odnosi strah pred životom, pokazuje put otkupljenja i uzima ljude u svoju školu da bi ih naučio kako je Bogu najveća dragocjenost i najslabija točka ovaj stvoreni čovjek, koji bez Boga ne može, a od Boga neprestano bježi. Uloviti ga, spasiti ga, zadaća je apostola i misionara.
