Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,46-56
Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Po tko zna koji put čujemo Marijin ‘Veliča duša moja Gospodina’. Usudio bih se reći kako ga svi znamo naizust. Slavi duša moja, slavi život moj Gospodina. Daje mu slavu i hvalu. To je Marijin odgovor na Elizabetine riječi. Sve dotle Marija šuti. Nikome nije govorila o tome što se dogodilo s anđelom za navještaja. Nije išla na trgove i ulice izvikujući niti se hvastajući kako je ona majka budućega Mesije. Ne. Ona šuti i želi se osvjedočiti i čuti od Elizabete potvrdnu riječ da je to istina. Tek nakon što je Elizabeta prepoznala u rođakinji Mesijinu majku, otvara Marija svoja usta. I u njezinu hvalopoju slijevaju se vjera i sve molitve i hvalopoji Staroga zavjeta ali i svih budućih naraštaja. Imamo pred sobom i poniznost i uzvišenost, poniznu vjeru i osjećaj izabranja, kako će je ubuduće slaviti svi naraštaji. Marijin hvalospjev slavi Božju veličinu, njegovu moć i milosrđe, njegovu vječnu vjernost.
Pitamo se, nije li od Marije neskromno govoriti o sebi kako će je ubuduće slaviti svi naraštaji? Gospodinova majka prorokuje za svu potonju budućnost kako će u Crkvi odzvanjati njezina slava i štovanje, do kraja svijeta i vremena. U Marijinu štovanju Crkva nije ništa izmislila što bi bilo mimo ili protiv Pisma. Tu se ispunja Božji plan i proroštvo. Ove Marijine riječi ne bijahu samo osobne, nego je kroz nju Duh progovorio, upravo kao što je prethodno govorio kroz Elizabetu, kao što je progovorio u Starom zavjetu kroz Samuelovu majku Anu. Marija samo nastavlja ono što joj je tetka Elizabeta pretkazala, ispunjena Duhom. “Odsada će me blaženom zvati svi naraštaji!” – to je riječ nadahnuta samim Duhom Svetim, i štujući Mariju Crkva čini samo ono što joj Duh nalaže i u što je Duh Božji uvodi.
Ne smijemo šutjeti o silnim stvarima koje Bog čini preko svojih svetih, napose preko Marije. Marija je njegov stan na ovoj zemlji. Ona je blažena jer je u trajnom, neprestanom zajedništvu s Bogom, jer je nije ukaljao nikakav grijeh. Ona je pravo zrcalo Božje milosti i ljubavi, zrcalo Božjega svjetla. Na Marijinu licu odčitavamo ljepotu samoga Boga, njegovu dobrotu i smilovanje. Ona u Bogu živi, za Boga živi. Ona je otvorila čovječanstvu i svijetu ovu zemlju da prihvati svoga Boga.
Bog se obazire na malene, neznatne i siromašne. ‘Velike mi stvari učini Svesilni, silno je i moćno njegovo Ime’. Marija je iskusila tu Božju veličinu u svome životu pogledavši na nju, malenu i neznatnu. To je ono veliko što ona izriče u Magnificatu. Veliki Bog postaje prijatelj malenih i poniznih. Bog gleda malene, on pogleda siromahe. Siromah je prepoznat, u-gledan, priznat. On je izabran. Naš Bog nije strašni demon, svemirski strašni sudac, nema obličje onih poganskih božanstava koja ćemo susreti po cijelom svijetu te ugone strah, nije on slijepa sila. Naš je Bog ljubav! Nikome od ljudi nije taj naš Bog pogledao tako duboko u oči kao upravo Mariji. Ona zrcali Božje lice i oko, u njezinu pogledu zrcali se tajna Božjega pogleda. U njezinu pogledu odsjeva Božja vječnost. Ona je „radijacija“ Boga u svijetu.
Cijeli je Magnificat satkan od starozavjetnih izričaja. Makar su izričaji iz Staroga zavjeta, ipak su otkani na posve novi način. Predivo, tvorivo je poznato, imamo ga u Božjoj riječi zapisanoj u Bibliji. To nam samo svjedoči kako je Marija boravila u Riječi Božjoj, kako je Riječ za nju bila kuća, dom, obitavalište.
Jedan se filozof izrazio kako je riječ kuća bitka. U riječi obitavamo, u riječi se izričemo, riječ je sredstvo komunikacije. Magnificat nam samo svjedoči kako je Marija živjela iz riječi i za riječ, kako je bila prožeta u dubine svoga bitka svojim Bogom. Ona je s riječi razgovarala, u njima mislila, pa su njezine misli bile ujedno i Božje misli, njezine riječi Božje riječi. I zato je Magnificat postao za nas Božja riječ.
Marija je bila Božjim svjetlom prosvijetljena, prožeta, svijetlila je ljubavlju i dobrotom. Ona živi od Božje riječi i za Božju riječ. Uronjena u riječ i svjetlo, daruje se Bogu, a Bog se daruje njoj, daruje joj svjetlo istine i mudrosti. Tko s Bogom misli, misli dobro, tko s Bogom živi, živi ispravno, tko s Bogom razgovara, razgovara mudro. Taj i takav ima razlikovne kriterije za stvari ovoga svijeta. Postaje razborit, mudar i istodobno dobar. Postaje snažan i odvažan Božjom snagom koja se suprotstavlja zlu i promiče dobro u svijetu.
Marija razgovara i s nama, ona nam govori, ona nas poziva upoznati Božju riječ, zavoljeti Božju riječ, živjeti s Božjom riječi, misliti Božjim mislima i riječima. Božje kategorije naskroz se razlikuju od ljudskih, Božja slava ima drukčiju strukturu i ustroj od ljudske; Božje bogatstvo drukčiji ustroj od ljudskoga luksuza.
Ljudsko treba velikih riječi, puninu, pompoznost, raskoš, dok se Bog očituje u malenosti, neznatnosti, on se konkretizira u rubnome i prezrenome. Bog uzima drukčije parametre od nas ljudi, i to je uzeo Bog kako bi nam priopćio svoju slavu i veličinu. Bog je istina, a ljudi ne žele istinu, nego žele pokazati svoju moć i veličinu.
U siromaštvu je Bog objavio svoje bogatstvo, u malenosti svoju veličinu. To je Božja gramatika, Božja slovnica u svijetu, i tko nju ne razumije i ne čita, ne će razumjeti Božje utjelovljenje u svijetu ni naš smisao štovanja Marijina lika. Bog sebi nije izabrao nikakvu rimsku princezu ni grčku ljepoticu, nego ženu sa sela, malenu i neznatnu, otvrdlu u siromaštvu. Ne izabire princezu iz palača, nego sa sela, iz provincije. Upravo takvu uzima Duh Sveti za svoju zaručnicu, za svoj novi Hram. Nije rodila u palači okružena svitom, nego u štali, okružena životinjama. Bog nije izabrao ono što je u ljudskim očima moćno i veliko, kraljevsko, apolonsko, bogato, raskošno, nego što je neznatno, ponižavajuće i posve na rubu, marginalno. To je Marija iz njezina i našega Magnificata.
