Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16,13-19
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Danas zapadna liturgija slavi blagdan Katedre – Stolice svetoga Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima.
Riječ “katedra” doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva “katedrala”, tj. „stolna crkva“ te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova “učiteljstva”, to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru, biskupsku stolicu. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi.
Koja je, dakle, bila “katedra” svetoga Petra? On, izabran od Krista kao “stijena” na kojoj će biti izgrađena Crkva (usp. Mt 16,18), započeo je svoje služenje u Jeruzalemu, nakon Uzašašća Gospodinova i Duhova. Prva “stolnica” Crkve bila je Dvorana Posljednje večere, te je vjerojatno da je u toj dvorani, gdje je zajedno s učenicima molila i Marija, Majka Isusova, posebno mjesto bilo namijenjeno Šimunu Petru.
Nakon toga Petrovo je prebivalište postala Antiohija, grad smješten na rijeci Orontu, u Siriji, koji je u ono doba bio treće središte Rimskoga Carstva, nakon Rima i egipatske Aleksandrije. Petar je bio prvi biskup toga grada, što su ga evangelizirali Barnaba i Pavao i gdje se “učenici najprije prozvaše kršćanima” (Dj 11,26). Čak je i Rimski martirologij, prije obnove kalendara, predviđao posebno slavlje Petrove katedre u Antiohiji.
Pavao je bio učeniji, daleko najučeniji od svih apostola, ali nije tražio primat za sebe, zbog svoje učenosti, nego je uvijek poštivao Petra. Znao je da ga je Gospodin sam izabrao i odredio za tu službu. Za Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, opisana u Djelima apostolskim (Dj 15) Petar ima glavnu riječi i nakon njegova izlaganja svi u zajednici zašutjeli. „Nato je sav zbor zašutio“ (Dj 15,12). Znakovita je ta šutnja. Nisu se odmah dali u diskusije, raspre, što tko misli, nego su zašutjeli. U šutnji Bog govori, u šutnji i Duh Sveti redovito daje svoja nadahnuća. Manje kroz učene raspre ili diskusije.
Odande je Providnost dovela Petra u Rim, gdje je mučeništvom zaključio svoju trku u službi Evanđelja. Stoga rimska stolica, koja je primila najveću čast, primila je i zadatak što ga je Krist povjerio Petru, da bude u službi svih mjesnih Crkava za izgradnju i jedinstvo cjelokupnog Naroda Božjega. Rimska je stolica tako priznata kao ona koja pripada Petrovu nasljedniku, a “katedra” rimskoga biskupa počela je predstavljati katedru apostola što ga je Krist zadužio da pase čitavo njegovo stado.
To potvrđuju najstariji Crkveni oci, kao primjerice sveti Irenej, lionski biskup, koji u svojoj raspravi Protiv hereza opisuje Rimsku crkvu kao “najveću i najstariju, priznatu od sviju;… utemeljenu i ustrojenu u Rimu po dvojici najslavnijih apostola, Petru i Pavlu”; te dodaje: “S tom se Crkvom, zbog njezine osobite nadmoći, mora uskladiti sveopća Crkva, to jest vjernici koji se nalaze posvuda” (III, 3,2-3). Tertulijan, veliki pisac i apologet kršćanstva u Africi, sa svoje strane, izjavljuje: “Ova Rimska crkva, koliko li je blažena! Sami su joj apostoli, svojom krvlju, ulili sav nauk” (Propis heretika, 36). Katedra rimskoga biskupa predstavlja, stoga, ne samo službu rimskoj zajednici, nego i njegovo poslanje u predvođenju čitavoga Naroda Božjeg.
Slaviti “Katedru” Petrovu znači, stoga, pripisati joj snažno duhovno značenje, te u tome prepoznati povlašteni znak ljubavi Boga, dobroga i vječnoga Pastira, koji želi okupiti čitavu svoju Crkvu i voditi je putem spasenja.
Među tolikim svjedočanstvima Otaca, vrijedi ovdje iznijeti ono svetoga Jeronima, preuzeto iz jednoga pisma napisanog rimskom biskupu, a osobito zanimljivo, jer izričito spominje upravo Petrovu “katedru”, predstavljajući je kao sigurno pristanište istine i mira.
Ovako piše Jeronim: “Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na toj Stijeni-Petru utemeljena Crkva” (Pisma, I, 15,1-2).
U apsidi bazilike Sv. Petra nalazi se spomenik Apostolove Katedre, djelo zreloga Lorenza Berninija, ostvaren u obliku velikoga brončanog prijestolja, podržana kipovima četvorice crkvenih naučitelja, dvojice zapadnih, svetog Augustina i svetog Ambrozija, i dvojice istočnih, svetog Ivana Zlatoustog i svetog Atanazija. Čovjek se zaustavi pred tim dojmljivim djelom komu se danas možemo diviti, urešenu tolikim svijećama. Pomolimo se na osobiti način za službu što je Bog povjerio našemu Papi. Podižući pogled prema alabasternom vitraju što se otvara točno iznad Katedre, zazovimo Duha Svetoga, kako bi uvijek svojim svjetlom i svojom snagom podržavao njegovo svakodnevno služenje čitavoj Crkvi.
Petrova stolica jamstvo je jedinstva Crkve. Postoji izreka svetoga Ambrozija, nautjecajnijega zapadnoga oca u četvrtom stoljeću: „Ubi Petrus, ibi Ecclesia – Gdje je Petar ondje je i Crkva, a gdje je Crkva ondje je i vječno spasenje“. Zorno se dade odčitati na protestantskim zajednicama u kojima nema Glave, gdje nema učiteljstva kao u rimskoj Crkvi, u kojima su profesori teologije „učitelji“ koji određuju što treba vjerovati, koji su „autentični“ tumači crkvenoga nauka. Stoga su i rascjepkani na tisuće raznih zajednica i denominacija. Gospodinu zahvalimo za Svetoga Oca, Petrova nasljednika. I molimo da upravlja u Duhu Isusovu kormilom Crkve.
