Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20,11-18
U ono vrijeme Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: “Ženo, što plačeš?” Odgovori im: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: “Ženo, što plačeš? Koga tražiš?” Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: “Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.” Kaže joj Isus: “Marijo!” Ona se okrene te će mu hebrejski: “Rabbuni!” – što znači: “Učitelju!” Kaže joj Isus: “Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.”
Ode, dakle, Marija Magdalena i navijesti učenicima: “Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.”
Skrenimo pozornost na jednu činjenicu iz današnjega evanđeoskoga ulomka. Četiri se puta veli za Mariju Magdalenu kako je plakala, bijaše uplakana. Plakaše. Zašto plačeš? – Da, reći ćemo, suze i plač su ženska stvar i posao. One lako (pro)plaču. Učenici, odnosno muškarci, ne plaču. Prisjetimo se ipak i zapamtimo kako je i Petar u noći izdaje gorko zaplakao. Isus je duboko dirnut Lazarovom smrću, nad njegovim grobom duboko se potresao u duši i gorko zaplakao.
Ali ovdje nema učenika jer su ga svi ostavili, pobjegli se i sakrili, u strahu od Židova. Oni su na sigurnom, zbog straha i vlastite sigurnosti. Međutim, istina je da tko ne zna plakati, ne zna se istinski ni radovati, ni sebi ni drugima, ne zna uživati u sreći.
Ženo, zašto plačeš? – pitaju Mariju anđeli. Suze imaju svoj razlog. Marija je izgubila Isusa, ljubav svoga srca i svoje duše. Sad u grobu nema ni Gospodinova tijela, grob je prazan. Tko li ga je uzeo? On joj je bio upravo sve. I da čovjek zbog toga ne plače? Njoj su sve nade pokopane. Stoga suze. One naviru redovito iz čovjekove podsvijesti, iz dubina.
Suze su nešto kao podzemne vode duše i srca. – Uzeše Gospodina. On mi je bio sve! Uzeše mi moju nadu, moje očekivanje, moju sreću. Pokopaše mi sve moje, sad ga i uzeše. – Upravo kao i danas nad grobovima tolikih naših mladih. Kolike majke plaču zbog tragične sudbine svoje djece – zbog prometnih nezgoda, droge, alkohola, raznih ovisnosti, neuredna života?
Ovdje je riječ o Isusu. On je razlog suza. Jeste li ikada plakali zato što ste izgubili Isusa u životu? Jeste li plakali zbog Isusa? I bi li vas uopće pogodilo kad biste ga zauvijek izgubili? Što biste izgubili kad biste izgubili Isusa u životu? Što vam on znači? Biste li bili potreseni u dubini duše? Bi li vam puklo srce kad biste izgubili Isusa? Biste li prolili ijednu suzu?
Danas Isusa tjeraju, niječu, progone, na njega hule, ismijavaju, toliki ga psuju. Dira li te to? Ili si možda među onima koji ga psuju? Ne dao Bog. Što bi bilo od nas kad ne bi bilo Isusa? Danas razdiru haljine i plaču, samoranjavaju se navijači na stadionima zbog izgubljene utakmice, zbog obične napuhane lopte, a kršćani? Tko to još plače što se na Isusa huli, izruguje, psuje?
Marija traži Isusa. Traži Isusovo smrtno, mrtvo tijelo u grobu. “Uzeše Gospodina moga i ne znam kamo ga položiše”, naglašava ona. Marija traži mrtvog Isusa, prošloga, traži ga u prošlosti među mrtvacima. Tu ga međutim nema. Ona je do kraja okrenuta prema prošlosti, bivšemu, okrenuta leđima prema budućnosti i zato nije kadra prepoznati samoga Gospodina. Isus se daje pronaći. Nitko ga ne će pronaći ako se sam Isus ne ponudi. On daje znakove svoje prisutnosti.
Od Isusa misli da je vrtlar. Zamjena osoba. Tek na izričito glasno oslovljavanje “Marijo!” prepoznaje Marija Učiteljev glas. Riječ koja dolazi iz srca i prodire u srce. To je sve. Nema nikakve pouke, nikakva pobližega tumačenja, nikakva komentara uskrsnuća. Na tu riječ njoj se otvaraju oči i uši. Našla je onoga koga je tražila. Tako se događa Uskrs u čovjekovu životu. Kad čuješ glas drage osobe.
Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus, isto se zbiva i onoga jutra, u zoru kad su bili na Tiberijadskom jezeru, u pramazorje. Kad su lovili i ništa nisu ulovili. Nije lako prepoznati Isusa kad se objavljuje kao Uskrsli kao što to bijaše dok je bio s njima kao jedan od njih, s kim su mogli razgovarati, koga su mogli doticati. Treba strpljivosti, treba vremena da bi čovjek spoznao i prepoznao Isusa. Ne zavisi to samo od očiju, jer Uskrsli nije tvarna, fizička datost, nego treba prijeći na nutarnje gledanje, gledanje srcem, cijelim bićem.
Isus treba reći samo jednu riječ, prozboriti: “Marijo!” – i to je dovoljno. Marijo, zovem te svojim glasom i tvojim imenom. Moja si. U tom trenutku njoj se otvaraju oči. Našla je onoga koga je tražilo njezino srce i duša. Ujedno je i pronađena. Pronašao ju je Isus. Tako se zbiva uskrs u čovjekovoj duši. Isus uskrsava u srcu. Nakon toga može samo jedno zaustiti: “Učitelju – Rabbuni!” Prozbori pa da te vidim, Gospodine!
Na taj se način rađa uskrsna vjera, naime, u susretu s Uskrslim, u govoru i odgovoru ljubavi. Isus zna za nas, uplakane i tužne, poznaje nas po imenu i izgledu. Poziva nas našim imenom s onu stranu granice smrti. On briše sve naše suze i boli, upravo kao što veli Knjiga Otkrivenja. To nam može uliti snagu za budućnost. – Marija bi htjela u ovom trenutku imati Isusa samo za sebe. Isus veli – ne!
Ona od svoje sreće ne zna što bi uradila, a Isus joj samo veli da ide i javi braći njegovoj da je on uskrsnuo, da je živ. Ona je apostola apostolorum. Prvoposlana poslanima! Navjestiteljica nečuvene radosti i blagoslova. Ne spada u krug apostola, ali je prva donijela apostolima poruku o uskrslom Gospodinu.
Isus izgovara samo jednu riječ. I to je dosta. Ne treba nikakva tumača, nikakvih pojašnjenja spram uskrsnuća, spram novoga života. Njoj se otvaraju nove oči, oči duha i srca. I zato može samo od sreće viknuti: “Učitelju!” Tako nastaje vjera, uskrsna. Govor i odgovor ljubavi. Marija postaje prva vjesnica uskrsnuća: Apostola apostolorum – nije član Dvanaestorice, ali je ipak prva koja naviješta zbilju uskrsnuća.
I mi smo pozvani svojim imenom. I nas je Gospodin oslovio. I nas šalje. Budimo spremni biti vjesnici Isusa Krista – upravo kao Marija Magdalena. Njegove ljubavi, praštanja, njegova života i djelovanja i danas, u povijesti čovječanstva. To jest na svoj način neizrecivo, Uskrs se ne da ljudskim riječima izreći, ali možemo barem iščitavati tragove koje je on ostavio u osobama koje su susrele Uskrsloga. ‘Oni koji su sijali u suzama, žanju u pjesmi’, veli psalmist. Isto se zbiva i nakon susreta s Uskrslim, nakon Velikoga petka, smrti i pokopa, do uskrsnoga jutra. Otada se sve mijenja u životu, život poprima novu perspektivu – uskrsnu.
Čuli smo – Marija prepozna Isusa po glasu. Izgled vara, ali je glas neprevarljiv. Njegov je glas neponovljiv. Uvijek. Čujem li njegov glas? I što mi on znači? Sve su ovo životna pitanja nas danas i ovdje! I nas – tebe i mene – zove Isus našim imenom. Tim imenom bit ćemo oslovljeni i u vječnosti. Budimo dostojni svoga kršćanskog imena koje tvori naš identitet pred svijetom. Tad će se pretvoriti naše suze žalosnice u radost uskrsnoga jutra. Jer ondje se, u Knjizi Otkrivenja, veli: „Pobjedniku ću dati mane skrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu naisano IME NOVO koje nitko ne zna osim onoga koji ga prima“ (Otk 2,17), i jasno, Onoga tko to ime daje. Ime po kome smo poznati u vječnosti.
