Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20, 1-2.11-18
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Onda je ponovno došla i stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? « Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«
Govoriti se može o Isusovoj usamljenosti, samoći u kojoj je živio. Pronaći ćemo na mnogo mjesta u Novome zavjetu, toliko izričaja koji govore kako je Isus bio veliki osamljenik, veliki samotnjak. Sam je za sebe rekao kako lisice imaju svoje jazbine, ptice nebeske svoja gnijezda, a on nema gdje bi naslonio glavu. – Dakle, neobičan, neljubljen, neprihvaćen, pa čak i od svojih najbližih neshvaćen.
Za nas je milost nad svim milostima ljubiti Gospodina cijelim svojim bićem. Ne samo onako uopćeno kao ‘dragoga Otkupitelja’, ‘miloga Spasitelja’, nego jednostavno, kao osobu koja je među nama živjela, jednostavno Isusa kao pojavu. Svi su oni pridjevci nekako neosobni, apstraktni, dok je Isusova osoba konkretna, posve blizu, tu. Ljubiti njega osobno, živa, prisutna, u tijelu, ljubiti ga kao što se ljubi osoba, prijatelja, dragu osobu. Osobu s kojom je čovjek povezan u sreći i nesreći, dobru i zlu. Ljubiti se može samo srcem.
Da, neizreciva je milost da je ta osoba – Isusa Krista – ujedno i Sin živoga Boga, vječni Logos, po kome je sve stvoreno, da je on i naš Otkupitelj, naš Spasitelj. Tko se u njega zaljubi kao u prijatelja, taj će istraživati i pretraživati sve izvještaje o njegovu životu, taj će ljubiti njegovu riječ, prihvaćati njegove riječi kao poruke od najdražega prijatelja, kao riječi i vijesti koje govore o najdražem prijatelju.
U tom slučaju svaka njegova riječ tiče se mene, moje osobe. I kad bi čovjek znao kako je njegov Gospodin živio usamljeno, samotnjački, osobno bi se pobrinuo, učinio bi sve da brižnim srcem bude uz njega, tražio bi ga i našao, kao ljubljenoga, prianjao bi uz njega. Ne možemo reći da imamo takvu ljubav, ali se ipak donekle računamo da smo njegovi i nadamo se da će nam pasti u dio i krilo iskra njegove milosti i ljubavi.
Kad se prelista Novi zavjet, pronaći ćemo nekoliko likova koji su mu bili bliski, a među njima su i sestre i brat iz Betanije, Marta, Marija i brat im Lazar ili pak Marija Magdalena, Marija iz Magdale iz koje je istjerao sedam nečistih sila, javna gradska grješnica, koja je iz silne ljubavi prema Gospodinu ostavila sve i njega slijedila i na Golgoti.
Prema Lukinu Evanđelju (8,2) Marija iz Magdale spominje se na prvome mjestu kao ona među ženama koju je Isus izliječio te koja je Isusa ustopice slijedila.
U predaji se pretpostavlja da bi to mogla biti ona grješnica koja je oprala Isusu noge (Lk 7,36-50) te da je bila sestra Lazara i Marte kod kojih je Isus navraćao (usp. Lk 10,38-50; Iv 12,1-8). U izvještajima o Isusovu razapinjanju stoji kako je bila uz Isusov križ (Mk 15,40-41) te za Isusova ukopa (Mk 15,47). Bila je među onim ženama koje su na uskrsno jutro išle pohoditi Isusov grob (Mk 16,1-8).
Njoj – iz koje je Gospodin istjerao sedam zlih duhova – Gospodin uskrsnuli se prvoj ukazao i poslao je navijestiti učenicima kako je živ, kako je uskrsnuo (Mk 16,9; Iv 20,14-18).
Njezino je srce iz zahvalnosti kucalo za Isusa jer ju je podignuo iz kala grijeha, povratio u život i dao novu nadu. Gospodina je ljubila tankoćutnom ljubavlju i nije se mogla pomiriti da ga više nema. Pa i kad se Gospodin ukazao, nije ga prepoznala. Tek na glas Uskrsloga i spomen vlastitoga imena, ona prepoznaje Učitelja – Gospodina.
U evanđeoskom odsječku veli se višekratno kako je Marija plakala. Lako je reći, suze su ženska stvar, muškarci ne plaču. Marija Magdalena plače – učenici ne plaču. Njih zapravo tu i nema. “Svi ga ostaviše i pobjegoše!” (Mk 15,50). Dali su petama vjetra. Iz straha smjestili su se na sigurno, gdje nema opasnosti. I kako god čitali Evanđelja, uvijek su muškarci daleko, a žene su u blizini događaja.
Marija plače. Suze dolaze iz dubine duše i srca. One su nešto kao podzemne vode koje naviru negdje iz čovjekovih dubina. Suze imaju svoje temelje. Marija je izgubila Isusa, izgubila je bitno u životu i zato plače. Jer riječ je o Isusu. Ne o bilo kome.
On je razlog njezinih suza. Pitajmo se stoga: Jesmo li ikada zaplakali ako smo izgubili Isusa? Od njega se udaljili? Grijehom, zlom, osobnim odvratom od Isusa? I bi li nas u dubini duše pogodilo kad bismo ga izgubili. Je li nam jasno tko je Isus u svijetu i povijesti? I tko je on za ovaj svijet, za Europu? Kome je još u Europi stalo do Isusa? Tko još za njim tuguje i plače? Ne, štoviše, on je predmet satire i ironije, ismijavanja i ruganja, u javnosti i na pozornicama…
Ja osobno ne znam što bi od mene bilo da nije Isusa, da ga nisam egzistencijalno upoznao i susreo. Od toga susreta i poziva život je daleko osmišljeniji. Marija ovdje plače, okrenuta prema prošlome, leđima prema budućnosti. Zato ne vidi Uskrsloga koji je živ, pred njom. Ali postoji pravilo: Nitko ne može pronaći, otkriti Isusa, ako ga Isus nije prije potražio. Treba se dati naći i osloviti, kao Marija ovdje.
Isus izgovara samo jednu riječ. I to je dosta. Ne treba nikakva tumača, nikakvih pojašnjenja spram uskrsnuća, spram novoga života. Njoj se otvaraju nove oči, oči duha i srca. I zato može samo od sreće viknuti: “Učitelju!” Tako nastaje vjera, uskrsna. Govor i odgovor ljubavi. Marija postaje prva vjesnica uskrsnuća: Apostola apostolorum – nije član Dvanaestorice, ali je ipak prva koja naviješta zbilju uskrsnuća.
I mi smo pozvani svojim imenom. I nas je Gospodin oslovio. I nas šalje. Budimo spremni biti vjesnici Isusa Krista – upravo kao Marija Magdalena. Njegove ljubavi, praštanja, njegova života i djelovanja i danas u povijesti čovječanstva. To jest na svoj način neizrecivo, Uskrs se ne da ljudskim riječima izreći, ali možemo barem iščitavati tragove koje je on ostavio u osobama koje su susrele Uskrsloga. ‘Oni koji su sijali u suzama, žanju u pjesmi’, veli psalmist. Isto se zbiva i nakon susreta s Uskrslim, nakon Velikoga petka, smrti i pokopa, do uskrsnoga jutra. Otada se sve mijenja u životu, život poprima novu perspektivu – uskrsnu.
