17.4 C
Međugorje
29.09.2222.

Biblijska poruka 22. 9. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Strah vlastodršca – Tko je taj Isus?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 9,7-9

Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici glede Isusa jer su neki govorili: »Ivan uskrsnu od mrtvih«; drugi: »Pojavio se Ilija«; treći opet: »Ustao je neki od drevnih proroka.« A Herod reče: »Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?« I tražio je priliku da ga vidi.


 

Ljudi su u nedoumici spram Isusa. Pitanje tko je zapravo Isus visi negdje u zraku. Nemoguće mu se oteti, pogotovo ne nakon susreta s tom neobičnom osobom. Kad je uskrisio mladića iz Naina, jedinca majke sirote udovice, opći je zaključak kako je veliki prorok ustao te kako je Bog pohodio svoj narod.

Tu kao da odzvanja ono iz Zaharijinih usta nakon Ivanova rođenja, s početka Evanđelja, gdje Zaharija, presretan zbog rođenja sina u starosti, pjeva kako je „Bog pohodio narod svoj“. Ivan iz tamnice pita, je li Isus onaj koji ima doći, ili da čekaju nekoga snažnijega, moćnijega koji će Ivana spasiti iz tamnice? Isus ne odgovara, nego smjera na svoja djela koja čini. Ako ona nisu vjerodajni znak, onda on nema što poručiti ni Ivanu.

U farizejevoj kući pitaju se, tko bi to mogao opraštati grijehe osim Boga jedinoga. A Isus oprašta grijehe, dakle ili je Bog ili se ‘igra’ Boga, pravi nečim velikim. Nakon što je utišao oluju na moru, svi se u čudu pitaju: “Tko je zapravo ovaj?” (8,25). Opsjednuti ga prepoznaju, nečiste sile vide u Isusu nadmoćnijega, a doskora će i sam svoje učenike suočiti s tim pitanjem: “A vi, što vi velite, tko sam ja?“ (9,20).

Isus postaje u stanovitom smislu i politički zanimljiv. Dosada su se njime bavili farizeji i pismoznanci, teolozi i ‘pravovjernici’ u narodu. Hrlila su mu mnoštva bolesnika, svih potrebitih da prime milost, iskuse ozdravljenje. Čuvari vjere još uvijek misle da se mogu obračunati s Isusom svojim vlastitim snagama i utjecajem u narodu. Ne treba im politička pomoć sa strane, makar prema Markovu Evanđelju na jednom mjestu zaključuju farizeji s ‘herodovcima’ kako treba Isusa ubiti (usp. Mk 3,6).

Ovdje imamo izvješće o Herodu Četverovlasniku te njegovim dvojbama, ali ujedno i njegovu psihičkom stanju nakon nasilne Ivanove smrti. Ivan mu je predbacio skandalozno ponašanje, preljub, nemoralan život i zato je Ivan svršio tragično u tamnici. Nemiran je i praznovjeran Herod zbog glasina koje kruže, kako je u Isusu uskrsnuo Ivan, mučenik. Muče ga noćne more i prljava savjest. Dakle, prema svemu sudeći, i on misli kako je Bog na Ivanovoj strani, a protiv vlastodršca.

Heroda muči i Ilija koji je bio u sukobu i ratu s kraljem. U općem uvjerenju Ilija je trebao doći i najaviti skorašnji sud i smak svijeta te konačni Božji dolazak na zemlju. Bilo je razloga usporediti Isusa s Ilijom, pogotovo nakon što je uskrisio udovičina sina, o čemu se pripovijeda u Knjizi o Kraljevima za Iliju (usp. 1 Kr 17,17-24). Ilija bijaše istodobno i smrtni neprijatelj kralju Ahabu i bezbožnoj kraljici poganki Jezabeli. Johannes redivivus – Elias redivivus! – dalo bi se reći u mnoštvu za Isusa.

Ljudi koji su se susreli s Isusom bijahu uvjereni kako je upravo nadošlo krajnje, presudno vrijeme, poistovjećuju Isusa s Ilijom. A kako je Herod ovisio o rimskoj vlasti i milosti, bojao se za svoj položaj, bude li došlo do prevrata. I na kraju ipak ostaje velika nedoumica i otvoreno pitanje: “Tko je zapravo ovaj Isus?”

Želio je Isusa vidjeti, ali mu se to prema Lukinu Evanđelju nije posrećilo sve do Velikoga petka, kad mu ga je svezana, u lancima i okovima, poslao Pilat te kad je htio od Isusa imati neki vidljivi znak ili čudo. Želi od Isusa hokus-pokus. Isus mu ni riječi ne odgovara. To želi taj brutalni nasilnik. Pitanje pak ne prestaje kružiti cijelom Galilejom glede Isusove osobe.

Njegov je otac Herod Veliki na vijest o rođenju kralja Mesije dao poubijati djecu u Betlehemu. Ovomu to nije na pameti, progoniti Isusa ili ga dati uhapsiti. On se ne osjeća u svojoj vlasti ugrožen. Ono što ovoga zlosilnika zbunjuje jest neobičnost pojave. Njega progoni Ivanov duh i lik. Ako je s Isusom nastupilo odlučno vrijeme, ako je vrijeme nadošlo, onda bi bio normalan zaključak – kao u slučaju proroka Jone i Ninivljana: Proglasiti post, obratiti se, činiti pokoru. Za takvo što bi Herod imao dosta razloga, upravo zbog nedjela i zlodjela što ih je počinio. Ali takvim se mislima on ne bavi, u njega nema ni primisli o tome.

Sve u svemu, okolnosti su bile takve da je Herod morao reagirati, i to na jedini ispravan način, čineći pokoru i udarajući putem obraćenja. Morao se zapitati pred sobom i svojim Bogom, gdje je, što mu je činiti, i što je i tko je zapravo on kao (ne)čovjek. Ići na koljena, baciti se u prah i pepeo, moliti, tražiti primjerene riječi za sva zla koja je učinio, potresti se u duši, izići iz groba u kojemu se sav njegov život nalazio. Promijeniti stil i način vladanja i života. Izlaz je ili abdicirati, odreći se vlasti, ili kao onaj kralj iz Ninive, na propovijed Joninu, proglasiti u svemu kraljevstvu post i odricanje, za sve. I za ljude i za životinje.

Ali od svega toga nema ni traga u Heroda. On se vraća svomu uhodanom stilu života. ‘Ivanu sam odrubio glavu!’ – jednostavni je zaključak. Ni s Isusom ne će biti bolje. Ni njega se ne treba bojati. Sve su to, tako misli Herod u sebi, za mene epizodni, sporedni likovi. ‘Pa ja kao kralj odlučujem o životu i smrti!’ – tako on u vjerojatno sebi umuje.

Jedno pak ispušta taj Herod iz vidika. Naime, tajanstvenost Isusove osobe. Isus se ne boji poći u smrt, ne boji se smrtne presude. O njoj Isus govori javno i izravno, ali isto tako govori i o uskrsnuću od mrtvih. Uskrisio je mladića iz Naina, isto tako i Jairovu kćerkicu. On se ne boji boli, patnje, smrti, nema ljudskoga straha, ne preže pred carevima ni kraljevima.

Herod pak želi vidjeti Isusa.

Imat će tu priliku, ali mu Isus ne će uzvratiti ni riječi. Obući će Herod Isusa u luđačku haljinu, narugati mu se. Zbijat će s njim lakrdiju, u svome praznovjerju, zajedno sa svojom dvorskom svitom, ali će na kraju ostati u povijesti kao jedna velika tamna, mračna pojava, mrlja, povijesna makulatura, dok će Isus zablistati punim sjajem.

Šteta po sve političare i obnašatelje vlasti i moći što ne spoznaju krhkost i nepostojanost vlasti koju obnašaju. Svi su oni do sljedećeg opoziva ili izbora, i što onda?

 

MISLI UZ DANAŠNJE ČITANJE IZ PROROKA HAGAJA

Djelovao je u vrijeme povratka Izraelaca iz Babilona nakon što im je perzijski kralj Kir ponudio mogućnost vratiti se u zavičaj. Sedamdeset godina progonstva u Babilon, gdje su „na obalama rijeka babilonskih sjedili i plakali, spominjući se Siona i Jeruzalema“. I napokon dolazi dan slobode i povratka.

Vratili se i našli sve u pustoši i šikari. Treba ponovno obnoviti stare nastambe. Međutim, svatko se brine oko svoga, nitko oko Božjega doma. Zbog toga onako žestoke riječi – ništa vam ne uspijeva, ni u čemu nemate blagoslova, jer ste zaboravili na okosnicu, na Dom Gospodnji. On treba biti u sredini tvojoj, on – Spasitelj – koji je s vama sklopio Savez. Zaborav Boga vodi ponovno u progonstvo i rasulo. Stoga treba graditi kuću Božju – Božji Hram gdje će se ponovno prinositi žrtve. I tada će pritjecati bogatstvo narodu. Obilovat će svime.

Upravo prema onome što je navijestio prorok Izaija: „Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih uzvisina… Hajde uziđimo na goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva, da nas nauči svojim putovima – da napokon prekujemo mačeve u plugove i koplja u srpove“ (usp. Iz 2).

Tako i ovdje. Hram mora biti ono mjesto prema kome se svi pogledi usmjeravaju, kao i svi koraci svih Izraelaca. Tu Gospodin stanuje, među svojim pukom.

Zanimljivost iz srednjovjekovne europske povijesti. Kad bi se neka nova naseobina počela graditi, najprije bi odredili mjesto za crkvu, bogomolju i gradsku vijećnicu. Te dvije građevine bijahu okosnice za novo naselje.

Naime, mjesto štovanja Boga u crkvi te gradska vijećnica, mjesto gdje se rješavaju zajednički planovi, problemi. Komunalne potrebe pojedinaca. Pa i kad se danas „progugla“ na mapama i pogleda ustroj tih mjesta iz srednjega vijeka, vidimo upravo tu strukturu. Sve se reda i uređuje oko crkve, mjesta bogoštovlja i vijećnice, mjesta gdje se obavljaju javni građanski poslovi.

U postoji i jedna zanimljivost. Nitko tko je bio u teškom grijehu ili je bio iz Crkve izopćen, nije mogao sudjelovati u gradnji crkve. Svi su trebali prethodno ići na ispovijed, kajati se za grijehe, i onda se dati na gradnju. Graditi Božje zdanje čistim rukama i čista srca.

A danas? Koliko se grijeha i psovke prospe na našim građevinama, pa i za gradnje crkava, a pogotovo naših novih kuća? Da Bog mili sačuva! Ugrađujemo u temelje i zidove vlastitih kuća psovke i hule! Stoga i nemamo blagoslova.

Kakvo je danas stanje na Zapadu? Crkve se na Zapadu prazne, prenamjenjuju. Postale su suvišne. Grade se velike banke i velike klinike. Čovjek usmjeruje svoj pogled prema novim „hramovima“ – novca i zdravlja. Novac i zdravlje životni su prioriteti. Za Boga nema mjesta, on je stavljen u zaporke.

Zaborav Boga vodi u propast čovjeka i civilizacije, pogotovo kulture. Vrijeme je da se prenemo i usmjerimo svoj pogled prema Gospodinu. Ako on nije smisao i cilj našega života, onda je život promašen.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne