Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 3, 20-21
Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«
Samo dva retka, dvije rečenice iz Markova Evanđelja. Čovjek se pita, zaslužuje li ovaj odsječak da ga se posebice čita. S jedne strane velika navala svijeta koji dolazi sa svih strana ne dopušta nimalo odmora, a s druge strane, nerazumijevanje najbliže rodbine glede Isusova ponašanja, poslanja i djelovanja.
Kad se uzme da je i ovaj izvještaj gotovo s početka Markova Evanđelja i Isusova javnoga djelovanja, onda sve djeluje nekako zastrašujuće. Imali smo neposredno prije ovoga prizora izvješća o Isusovim čudesima te liječenje raznih vrsta bolesti. Čuda na pojedincima koji su bili osakaćeni, zgrbljeni, uzeti, koje su mučile nečiste sile. Isusova ih riječ podiže, uosovljuje, na Isusovu riječ oni se uspravljaju i počinju novi život.
Nakon naporna dana Isus ponovno ulazi u kuću. Vjerojatno je to Petrova kuća u Kafarnaumu o kojoj smo čuli i prije u Evanđelju. Isus je po svoj prilici kod njega stanovao nakon što je napustio svoj Nazaret i zavičaj. Sad se pak prizor do kraja izmijenio. Onoga prvog puta jest bilo navale, ali ni izdaleka kao sada. Sad ni njemu ni apostolima jednostavno ne daju mira, ni da u miru pojedu svoj objed. Uprizorenje je navlas slično onome u sinagogi, ali je zanimljivo, ondje Isus prigovara nazočnima okorjelost, otvrdnuće srca, dok su ovi koji su se skupili oko njega i posjedali u njegovu društvu s drukčijim nutarnjim raspoloženjem; ovdje nema prigovora, svi su ovi zapravo, čut ćemo iz njegovih usta doskora, njegova braća i sestre i majka.
Ali što je iz toga slijedilo za najbližu okolinu? Čak i najbliža Isusova rodbina je naskroz u čudu spram njega, smatraju to donekle ugrozom vlastite slobode i privatnosti, jer se sve odražava i na njima. Ni oni više nemaju svoj nutarnji a ni vanjski mir, vjerojatno su i njih ljudi salijetali, pitali ih gdje je, što je s njime, čuli su o njemu, tražili ga iz raznoraznih potreba. Vjerojatno su čuli kojekakve priče iz farizejskih usta, i na kraju imamo jednostavni zaključak: On je izvan sebe, tko zna što mu se dogodilo u glavi. Malo ga tko smatra ili shvaća ozbiljno. Danas bi kazali: Prolupao! Puknuo je! Spočitavaju mu da uz pomoć đavolskoga poglavice izgoni nečiste sile.
Taj prigovor kako s pomoću đavolskoga poglavice, s pomoću magijskih i okultnih, mračnih sila izgoni nečiste sile, nije izmišljen, jer u sebi uključuje veliku dozu prijezira i mržnje. Pogotovo što se drznuo dirnuti u svetost subote. Na jednoj strani Isus im je izvan pameti, a na drugoj se bavi crnom magijom. Iznenađuje nas silina i žestina sukoba koji je izbio između Isusa i njegovih protivnika. To je izazov s kojim smo i danas suočeni jer bi ljudi najradije da ih nitko ne smeta, da ne dira njihove krugove. Isus ostaje veliki osamljenik, neshvaćenik, odbačenik.
Sve ono što je običnim ljudima bitno, sve ono uza što vežu svoj život, postaje u Isusovim ustima i praksi beznačajno. Nije više važna ni obitelj, ni novac, ni ugled, niti bogatstvo, ništa od onoga što nam život čini teškim, nesnošljivim i besmislenim. U društvu smo primorani živjeti prema standardima i zasadama koje nas često čine depresivnima, napetima, histeričnima, odveć emocionalnima, i na kraju čovjek svrši kod psihijatra. Moramo živjeti neprestance prema načelima i mjerilima koja nas čine bolesnima, koje nam drugi nameću.
Tako je doživljavao i Isus svoj svijet i svoje suvremenike. Ovaj posve normalni, svakodnevni svijet za njega bijaše leglo raznih bolesti, neslobode, otuđenosti, ludila. Ono što nama gospodari nije snaga čovještva, nego snaga straha pred svime i od svakoga. Strah kao sila koja drži i ovisnika ovisna o njegovoj drogi.
Isus prepoznaje u toj sili, koja drži ljude okovanima, Zloga, svijet zla. Ljudi su izručeni tim silama, na milost i nemilost. Stoga nastupa kao veliki osloboditelj, kao onaj koji (ras)kida okove i lance uhodanoga i prošloga. Sve dojučerašnje postaje zaprekom za novo i zato poziva sve na iskorak, na obraćenje. Ispunilo se vrijeme, nema više vremena za čekanje ili oklijevanje. Bitno se dogodilo i tko zaostane, pregazilo ga je vrijeme, kažnjava ga povijest. Bog se odlučio za svijet, on je uzeo inicijativu u svoje ruke. On proglašava svoje kraljevstvo. Kraljevstvo ne može biti bez kralja, ovdje je Bog kralj. Na ljudima je dati odgovor, Božje djelovanje omogućuje da i čovjek djeluje.
O tome Isus zbori, to mu je na srcu. Stoga je neshvaćen i neprihvaćen i među vlastitom rodbinom, u svojoj vlastitoj kući. U njemu se Bog jednom zauvijek izrekao, on je Božja konačna prisutnost u svijetu. Tko njega vidi, vidi i Oca. Tajna ostaje tajnom, ostala je tajnom i njegovoj rodbini do uskrsnuća, ostaje tajnom protivnicima sve do dana današnjega. Jer zahtjev s kojim je došao pred svijet može doći ili od luđaka ili samoga Boga. Na nama se odlučiti koje ćemo rješenje ili odgovor prihvatiti i učiniti svojim. Dakle, uvijek isti upitnik: Tko je za mene i tebe Isus Krist?
