Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 7,15-20
Reče Isus svojim učenicima: »Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve?
Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.«
Prema plodovima se stablo poznaje. Vukovi u ovčjim runima. Lažni proroci. Oduvijek je bilo lažnih proroka. Jeremija se morao s njima sukobljavati, isto tako i Amos i Ilija. Ima ih koji nastupaju upravo kao ovce, a zapravo su nešto poput jetke kiseline koja rastače živo biće Kristove Crkve. Lažni mesije, lažni proroci – o njima govori Isus u svome završnom govoru, u kome se opisuju posljednja vremena, koji nastupaju kao zavodnici koji žele povući za sobom izabranike (24,24).
Svako vrijeme ima svojih usijanih glava, ima lažnih proroka i mesija koji naviještaju skori smak svijeta. Te su teme suvremene u svakome naraštaju, nitko od toga nije pošteđen. Napose Isusovo vrijeme, kad je sav narod bio u iščekivanju. Nešto se naziralo na obzoru, o tome su svjedočili i oni magoi s Istoka koji su došli Isusu se pokloniti (Mt 2). Ovaj govor ovdje o lažnim prorocima jasno je upozorenje da se njegovi čuvaju nekih novih, samozvanih mesija.
On, Isus, je završna riječ, nakon njega nema drugih ni novih. Pa i za ustanka i pobune protiv Jeruzalema krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina nakon Isusove smrti bilo je zanesenjaka koji su odvodili svijet na krive putove. A pogotovo je god. 130. Bar Kohba („Sin Zvijezde“ – tako se prozvao, kao novi spasitelj i mesija) povukao za sobom preostale Židove i odveo sve sa sobom u propast i utrnuće. Sve je plodilo katastrofama, nasiljem, razočaranjem, smrtima. Ne slijedite ih. Ne dajte se zavesti.
Koliko samo krvoprolića zbog lažnih mesija, koliko samo zala u svijetu zbog onih koji su se smatrali pozvanim govoriti u ime Božje?! Koliko prevratnika, revolucionara kroz cijelu povijest koji su obećavali brda i doline, a ostavili iza sebe samo pustoš i još veću dolinu suza?! Koliki su mislili samo na sebe i svoj probitak, a rabili tako umilne riječi? Vukovi u ovčjoj koži, upravo kao u onoj bajki o Crvenkapici. Izgled je varao, ali ne i glas. Ti ljudi dolaze prerušeni, maskirani. A pod maskom, obrazinom krije se vuk-razbojnik. Vuk kao simbol razornoga pustošnika.
Ti pojedinci ne uzimaju samo novac, nego čovjekov cijeli život, dušu i srce. Životni prostor. I zato Gospodin daje nekoliko jednostavnih pravila po kojima možemo razlikovati lažne od pravih proroka. Naime, oni se poznaju prema plodovima. Plodovi su ovdje djela. Stablo i plod. Tko govori o miru, a osvećuje se svojim starim neprijateljima, lažni je prorok. Tko veliča malene i nemoćne, a pritom pokazuje svoju moć i silu tlačeći ih, lažni je prorok. Tko govori o ljubavi, a ugoni samo svoju pravdu, lažni je prorok. Isus traži od nas vjerodostojnost i podudarnost života i riječi.
Isus naglašava podudarnost stabla i ploda. Jedno drugome mora odgovarati. Kakvo stablo, takav i plod. Plod se ne može promatrati izdvojeno od stabla, odnosno od srca. Sve dolazi iz srca. Obraćenje se mora dogoditi temeljito, u srcu i u korijenu. Mora dolaziti iz korijena, mora se dogoditi korjenito. Stoga Isus vjeruje u snagu svoje riječi koja mijenja čovjeka stubokom.
Dovoljno je da pozove Mateja, i taj smjesta ostavlja svoj posao carinika. Istina i privid, lažna pobožnost i zahvaćenost srca, vanjski privid i ritual ili nutarnje obraćenje. Isus traži podudarnost osobe i povijesti, bitka i čina, stvarnosti i učinka, djelovanja, traži organsku povezanost svega u jednu veliku cjelinu. Dakle, nikakvo nutarnje protuslovlje između osobe i djela.
Plod uvijek smjera na cjelovitost osobe. Pavao govori o plodovima Duha u Poslanici Galaćanima (5,22). To je onaj raspoznajni znak u životu, svetost koja plodi iz života po Duhu. O tome će govoriti i onaj mudri Gamalijel u Velikome vijeću (usp. Dj 5,34-42) koji se poziva upravo na plodove nove sljedbe. Ako je od Boga, ostaje, ako nije, nestat će je. Bilo je u svakom vremenu pretendenata za Mesijinu poziciju u židovstvu. Odlučan je učinak nekoga djela u svijetu. Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve? Nismo svi poput svetoga Franje koji bijaše sposoban ukrotiti Gubijskoga vuka i pretvoriti ga u umilno janje, promijeniti mu životno usmjerenje, odvratiti ga od njegove razbojničke prakse.
Krajem drugoga stoljeća kršćanski pisac Minucije Feliks opisuje ovim riječima život vjernika u svoje doba: “To što je naš broj svakim danom veći i raste, nije dokaz zastranjenja, nego pohvalno svjedočanstvo. Jer stari prijatelji ostaju vjerni predivnomu stilu života, a novi se stalno pribrajaju. Ukratko, mi se od drugih ne razlikujemo nikakvim vanjskim tjelesnim znakom, kao što vi pretpostavljate, nego je naš raspoznajni znak nevinost i čednost života. U nas – na vašu žalost i jad – vlada međusobna ljubav, jer je u nas mržnja nepoznanica. Mi jednostavno ne znamo mrziti. I mi se – što kod vas izaziva veliku zavist – nazivamo braćom i sestrama. Svi smo sinovi jednoga božanskog Oca, a kao vjernici baštinici iste nade. A vi ne prepoznajete jedni druge, i okrutni ste u svojoj međusobnoj mržnji. Niti priznajete jedni druge braćom, osim kod bratoubojstva.”
