19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Biblijska poruka 23. 6. 2022. (Rođenje Ivana Krstitelja) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ime je program

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 1, 57-66.80

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.


 

Veličina neke znamenite povijesne osobe nije i ne mjeri se tek kad siđe s pozornice ovoga svijeta, nego treba pretražiti uvjete njezina podrijetla, nastanka, rasta, odgoja. Što je sve dobra i plemenita položeno u kolijevku, kad su otvorene sve mogućnosti koje čovjek može prihvatiti i odlučiti se, gdje su položeni i svi rizici, odluke, napetosti koje sa sobom život nosi.

Isto se zbilo i s Ivanom Krstiteljem. Već od samog začeća, rođenja, davanja imena i životnog tijeka stoji Ivan pod posebnom “zvijezdom”. “Ivan”, u prijevodu, “Bog je milostiv”, “Bog se smiluje”. Nomen est omen! U imenu je zadan i program te jedinstvene osobe.

U Ivanu, Zaharijinu sinu, utjelovljuju se nadanja stoljeća, i to će ime prekinuti nevolju koju sa sobom nose otac Zaharija, svećenik i njegova supruga Elizabeta. Zaharija u prijevodu znači: “Bog se sjetio – Bog je na mene mislio”.

Nakon stoljeća iščekivanja, šutnje, neizvjesnosti, prisilnih izgnanstava, Babilonskoga sužanjstva i rimskih osvajanja, još jednom se ozbiljuje ona istina kako se “Božji svijećnjak još nije bio utrnuo” (1 Sam 3,3). Bog svoje ne zaboravlja. Nakon stoljeća i desetljeća traženja, gladi i iščekivanja Božje riječi koja bi mogla nahraniti gladne i žedne pravednosti, mira, Božje nazočnosti, najednom se sam Bog moćno i snažno objavljuje.

Nakon navještaja Ivanova rođenja otac je zanijemio. Ostao bez riječi sve do sinovljeva rođenja. Devet punih mjeseci nijemosti. Upravo kao i kod Pavla koji je nakon ukazanja pred Damaskom ostao slijep kako bi ponovno ugledao svjetlo svijeta novim očima, u svjetlu Isusove osobe, istine, milosti. Svijete u posve novom, neviđenu izdanju. Da bi se Bog smilovao (što Ivanovo ime znači), otac mora dulje vrijeme ostati nijem.

Nema naime iskustva i susreta s Bogom koje čovjeka ostavlja u starim protegama. Nakon susreta s Bogom u čovjeku se događa preobrazba, događa se nešto posve novo, cijeli život poprima novo značenje i novo usmjerenje. Ne može se ostati na starim kolosijecima. Židovi su imali stotine propisa, koji su služili za uređenje svakodnevnoga osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života. I pored svih nastojanja nemamo preobrazbe koja se događa u trenutku iskustva milosti. Odlučujuće je dar milosti. Tako i s Ivanovim rođenjem. Bez posebnoga Božjega zahvata Ivana ne bi ni bilo.

Ivana se ne može shvatiti kao sina, kao dijete svoga oca i svoje majke. Sve što on jest, dolazi iz njegova iskona, ishodišta. Naime, iz Boga koji je glavni čimbenik u ovome događanju.

“Man-hu” – “Što li je to”, pustinjska mana koja je hranila Izraelce, ozbiljuje se i ovdje u Ivanovu rođenju. Sav se puk pita: “Što li će biti od tog djeteta?” Nova mana, nova Božja hrana teče s njegovih, Ivanovih usta, jer “doista, ruka Božja bijaše s njime”(Lk 1,65). Ruka Božja je sam Bog. A “Jahve” znači: “Ja sam onaj koji ću biti s vama”. Kao jamstvo budućnosti, zalog sigurnosti. U svim prilikama. Poglavito u pustinji života. Ondje je Ivan naučio gladovati i žeđati za jedinom pravom hranom i znao je potom učiti svoj narod da gladuje i žeđa za tim istim zbiljama koje nudi Bog u Isusu Kristu.

Pustinja je mjesto i način da čovjek podari Bogu mogućnost da on snažno djeluje u pojedinačnom životu. Ne živi se od tehnike ni tehničkih dostignuća. Čovjek im se može diviti, ali ne klanjati i zbog njih gubiti dušu. Ivan je svakome upozorenje da unatoč brigama i nevoljama svagdašnjice ne zaboravimo da svatko nosi jedinstveno ime, upisano zlatnim slovima u Božjoj knjizi i ruci te da ćemo jednog dana polagati račun. Što smo postigli i što smo mogli ostvariti. Svakomu se daje i otvara mogućnost. Treba samo otvorenost i suradnja s Božjom ponudom.

“Što će biti od ovoga djeteta?”, pitaju se svi u čudu. Nad svakim se čovjekom, svakom egzistencijom postavlja to isto pitanje, nad svakim tko ugleda svjetlo svijeta. Ni o kome se čovjeku ne može sa sigurnošću reći tko je on i što je on, što će od njega biti. Svaki je čovjek tajna u sebi, koje biva svjestan tek kad postupno odraste. Ivan će biti u oprjeci sa svim postojećim, bit će njegova poruka posvemašnja disharmonija, kontrast postojećemu ponašanju i djelovanju u koncertu svijeta.

Za njega je samo jedno sigurno: “Ruka će Gospodnja biti s njime, ruka je Gospodnja bila na njemu!” Slično ćemo pronaći kod Mojsija u susretu s Gospodinom pred gorućim grmom. “Ja ću biti s tobom!” – to je sve što čovjek može reći i u što čovjek može biti siguran. To je sila koja pojedinca sa svih strana obujmljuje. Ivan će biti glas i glasnik, on će pronositi Božju riječ svome narodu, govoriti istinu koja nije ugodna ni kraljevima, a ni običnom puku. Na ljudima je zauzeti stav prema njoj. Onda i danas.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne