Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,24-43
Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«
Isus je genijalni motritelj svega oko sebe. Ništa ne promiče njegovu oku. Promatra svijet, ali ne površno niti samo svakodnevne događaje, već on zre bitno. Promatra tako reći arhetipski, sagledava bit stvari, zadnje uzroke, pozadinu svega zbivanja, a ne tek onako novinarsko-reporterski. Takav način promatranja zadnjih uzroka dolazi do izražaja u njegovim prispodobama u kojima su doviđene njihove bitne poruke koje postaju šifrom, „code“, odgonetkom transcendencije, božanskoga u ljudskome. I nije toliko bitan ni važan naravni slijed u njima, već poruka sadržana u svakoj od njih.
Tri su bitne zbiljnosti u objavi Starog zavjeta ženskog roda: ruah (=Duh, Duh Jahvin), hokmah (=mudrost, Božja mudrost) te i Bibliji nezabilježena, ali posvjedočena iz predaje šekinah (=Božje obitavanje, Božja prisutnost, nazočnost). U današnjem prvom čitanju čujemo odlomak Knjige Mudrosti. Božanska je mudrost uvijek najbolja savjetnica na životnom putu. Ona ne zapovijeda, ona samo apelira na čovjekovu uviđavnost, razum, razbor. Ne prijeti osvetom ni kaznom, već upućuje koje su posljedice kriva ponašanja te promašaje koji slijede u životu ako čovjek ne slijedi glas Mudrosti.
Mudrost uvijek služi životu, prožima sve. Ne nameće se, čovjeku ostaje prepušteno, prihvatiti je ili je odbaciti. Rano je kršćanstvo u Isusu promatralo i vidjelo sjedište Mudrosti, što je na toliko mjesta uočljivo u sinoptika. U Isusu Kristu „skriveno je sve blago mudrosti i spoznaje“ (Kol 2,3).
Odsječak iz Poslanice Rimljanima tumačili smo u surječju duhovskog bdjenja. Toliko puta ostajemo bez riječi nad toliko događaja u životu. Poglavito kad se susretnemo sa smrću licem u lice. Nikakva riječ nije više primjerena, sve ostaje negdje na pola puta. Životne lekcije obično učimo presporo i prekasno. Kao što u trenutcima ne znamo što i kako reći, jednako ne znamo što i kako moliti. Sastavni dio naše elementarne ljudske slabosti u kojoj se očituje božanska snaga i mudrost (usp. 1Kor 1,22sl).
Svjetovi dijele Isusa od svih ostalih navjestitelja, filozofa, mudroslovaca, proroka, gurua, učitelja života. On nastupa bez žurbe i hitnje, nema u njemu nikakva nemira. Zna da je samo jedno potrebno: Dopustiti da lagano, gotovo nečujno Bog u nama izrasta i sazrijeva. Međutim, mi namjesto da nosimo Boga u srcu, imamo ga u glavi. Umujemo i razbijamo glavu kakav bi to naš Bog bio. Potom kušamo s pomoću krutih pravila i mjerila u te kategorije zbiti i sebe i bližnjega i Boga. Te kategorije u biti ubijaju Boga u nama i u drugima.
Sa samima sobom i s drugima postupamo kao i s poljima i livadama u našem industrijaliziranom poljodjelstvu. Da bi nam polja donijela što više prinosa i uroda, zasićujemo zemljište kojekakvim umjetnim gnojivima, zasipamo i zaprašujemo njive raznim pesticidima i otrovima protiv štetočina i korova, dok ih do kraja ne zatrujemo i uništimo da nikakav život na njima ne može uspijevati.
Isto se zbiva i na planu duha i duše. Mislimo da možemo propisivati svojoj duši što joj sve treba da bi rasla, da bismo mi proširili svoju svijest. Umjetno je prehranjujemo, vlastitu narav silujemo, kušamo ovladati svime, pa i Bogom. Bog se uvijek opire kad god pokušavamo bilo što nestrpljivo protiv zakona rasta i naravi, na silu.
Za cjelokupno Isusovo naučavanje značajno je i odlučno jedno: Sadašnjost je bitno Božja. Bog joj je temeljna odrednica. Bog se dade iskusiti u toliko stvari i događaja. Isus svojim riječima, prispodobama i postupcima budi u ljudima svijest o tome odlučnom iskustvu. Smisao njegova poziva i nauka jest otvoriti čovjeka slušatelja za to iskustvo. Nikad u njega nije naglasak na budućnosti za koju bismo se morali spremati, nego je naglasak na sadašnjosti koja u sebi nosi jamstvo budućnosti. Ako je sadašnjost postala Božjom, prožeta Bogom, bit će to i budućnost. Protivnik ništa neće moći, makar i on sijao svoje sjeme, kukolj ili otrovni ljulj. Zato je sada odlučan egzistencijalni stav u svakoga pojedinog slušatelja. Naime, odlučnost praktičnog prihvata poruke ovdje i sada.
Što nam poručuje slika gorušice? U oporu, neprijateljski nastrojenu svijetu, koji ništa ili vrlo malo obećava, razvija Isus intuitivno viziju svog poslanja i sudbinu riječi koju naviješta. Tko traži utočište u granju gorušična grma za žarkog sunca i srpanjske pripeke? Ptice, koje su simbol pokretljivosti, duhovskog gibanja (Duh se redovito simbolizira pticom, golubom). Narodi i stoljeća, filozofi i socijalni pokreti, ljudska htijenja i nadanja, strah i nevolja utjecali su se pod okrilje Isusove osobe i riječi, kroz svakolika dosadašnja kršćanska stoljeća i pronalazili u njemu nadahnuće i odmorište. Jer u Isusu se u ljudskoj pojavnosti zrcali božansko.
MENTALITET GORUŠIČNA ZRNA
“Što je netko beskrajniji, bezgraničniji, to se on više i može i želi skrbiti oko malenih stvari. Ja vjerujem, upravo doslovno, da se Bog brine za svakoga vrapca”. Tu je misao napisao danski filozof i veliki vjernik Sören Kierkegaard na rubu svoje Biblije koju je sa sobom nosio. I taj izričaj doslovce uklapa u današnje evanđeosko čitanje. Beskrajni, daleki Bog postaje čovjekom kao i mi, živi među nama, živi doslovce na rubu, rekli bismo, gotovo incognito.
Ne dolazi nam taj Bog u slavi i pompi, u svili i kadifi, u kraljevskom ornatu, s moći i silom, nego on bira doslovce rubni život. Život na rubu, periferiji, negdje usput. Izabire karijeru ne prema gore, nego prema dolje, silaznu putanju. A Isusove prispodobe nisu nikakve uzvišene filozofske misli, zanosni izljevi uma za duhovnu elitu, akademike, nego svoje misli i slike uzima Isus iz svakodnevna sivila, svagdana malenih ljudi s kojima Isus dijeli sve svoje.
I ljudi shvaćaju smjesta što on želi reći. Svi oni odmahuju ili klimaju glavom, odobravaju ili negoduju. Ali su prisiljeni slušati. Govori jedan od njih koji poznaje njihov milieu, govor mu ima ishodište u svagdanu, u kojemu su s objema nogama, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama, sa svim lijepim i gorkim iskustvima. Doživljavaju Isusa kao onoga koji ih u njihovu svagdanu ohrabruje, podiže, sokoli, koji ih poučava kako promatrati svoj svagdan novim očima, kako promijeniti uhodane kategorije i mišljenje, kako prevrjednovati svoj život i pokušati živjeti novim životom koji on nudi.
Već su proroci navijestili dolazak kraljevstva Božjega, oslikavali ga u slikama velikih obilnih svečanih gozba, kao preobilno nenadmašivo slavlje koje sami Bog upriličuje. I da to veliko slavlje započne u slici gorušična zrna koje se jedva može zapaziti običnim okom? Pa to je nemoguće. Jer stotinjak zrna gorušice na vagi teži tek jedan gram. Dakle, kao da Isus naviješta minimalizam. Svi oni znaju što je gorušica, iz kako sićušna zrna izraste visoki grm, do tri metra uvis. Najveći povrtni grm u to doba u Palestini. Maleno izrasta u veliko.
Isto je i s kvascem. Žene su u ono doba spadale u bića nižega reda. One su bile kao i djeca, maleni, uvijek pogurene na poslu. Njih se previđalo, zanemarivalo, njih se nije brojalo, nisu imale pravo glasa u zajednici. Međutim, u Isusovim očima poprimaju posve novi prizvuk, dobivaju svoje pravo glasa i svoje značenje. Imaju veliku vrijednost u Isusovim očima. One su odgovorne za pečenje kruha. Znaju za princip na kome djeluje kvasac. Mala količina kvasca ukvasa veliku količinu tijesta koje se onda ‘nadme’ i postaje nakon pečenja ukusan kruh. Sve se zbiva nevidljivo. Na prvi se mah i ne zapaža golemo djelovanje kvasca. Tako je i s kraljevstvom Božjim, njegovom nutarnjom dinamikom, djelovanjem i rastom. Ono sve preobražava, pretvara u novo. Nisu li to iz Isusovih usta nevjerojatne slike, usporedbe koje same za sebe zbore, a sve tumače.
Kraljevstvo Božje nema nikakve poveznice s onim što nudi svijet u svoj svojoj opojenosti i masovnosti. Ne dade se usporediti sa zanosom koji vlada na velikim nogometnim utakmicama koje mobiliziraju tolika mnoštva da padaju u trans, ekstatična stanja, vansebnost. U Isusa nisu na prvom mjestu veliki ni zemaljske veličine, u Isusa vrijedi zakon zrna koje pada u zemlju, zakon sićušne gorušice, mentalitet kvasca, mentalitet dugoga daha i strpljivosti obraćajući se malenima, neznatnima, koji ne stvaraju niti pune novinske naslovnice, oko kojih se ne pletu afere.
Dostojevski je taj mentalitet savršeno opisao, točno pogodio: “Biti junak jednu minutu, jedan sat, pa to je lakše od tihoga, samoprijegorna heroizma u svagdanu, gdje čovjek nosi svoj križ predano i uporno. Uzmite samo na sebe taj monotoni, sivi život svagdana, to djelovanje za koje vas nitko ne veliča niti vam izriče pohvalu, taj svagdan čije junaštvo nitko ne zamjećuje, junaštvo koje ni u kome ne budi zanimanje za vas i vaš život. Tko podnese to sivilo svagdana, pa unatoč tome ostane čovjekom, taj je istinski junak”.
Nije li Isus na to mislio? Na to junaštvo, heroizam naših majki, baka, predanih svomu svagdanu, čiji se posao nigdje ne bilježi i nitko ga ne zapaža, a bez njih bi bilo sve prozaično, otužno i sivo. Nije li to program o kome govori Isus? Svatko treba započeti u svome svagdanu, djelovati tiho i uporno. Ne spektakularno ni s medijskom bukom, nego tiho, lagano, kontinuirano, kao klijanje i rast gorušice ili kao kvasac u tijestu koji prožima sve svojom energijom.
SVI SMO NA PUTU SAZRIJEVANJA
Isusova je osoba savršena sinteza i suzvučje ljubavi i povjerenja. Kao nitko vjerovao je u dobro u čovjeku, u mogućnost izrastanja svakog čovjeka do one slike koju svatko od nas nosi u sebi. Nije dijelio ljude na prijatelje i neprijatelje, dobre i zle, pobožne ili bezbožne, već je kušao svakomu podariti tračak Očeve dobrote koja daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da daždi s neba pravednicima i nepravednicima.
Isus bi nas htio poučiti kako biti djeca, a ne sluge ili robovi. Potrebno je i u našem životu nadići sluganski i služnički mentalitet. “Ne zovem vas više slugama, već prijateljima i svojom djecom”, duhovnim sinovima i kćerima, reći će Isus svojima na oproštajnoj večeri. Sluge su dodvorice svome gospodaru, dok djeca imaju pravo na opuštenost, nutarnju slobodu, slobodno izražavanje. Isus bi htio uspostaviti kraljevstvo svog Oca gdje su svi slobodni i mogu se slobodno odlučiti za ljubav. Jedino što bi trebalo vrijediti u međuljudskim odnosima jesu ljubav, pomirenje, praštanje, rast u dobru i prema dobru.
Svi su ljudi djeca istog Oca i stoga svatko treba ići svojim životnim putem, bez mržnje, nutarnje uskoće, bilo kakvih ljudskih socijalnih, klasnih, rasnih, etničkih ili inih razdioba i podvajanja. Vidimo kako su strahovita “etnička čišćenja” u ratovima. Isus se protivi bilo kakvoj čistki, u ime bilo koje ideje ili zamisli. Isus je optimist. Vjeruje u budućnost, vjeruje u ono dobro u čovjeku. Ma kako bili sićušni i neznatni početci kraljevstva Božjeg među ljudima, poput gorušična zrna, ipak mu je zajamčena sigurna budućnost jer nosi u sebi kakvoću vječnoga i neuništivoga. Zašto? Zato jer Otac, Isusov “Abba”, transcendira smrt i prolaznost.
Kukolj raste zajedno s dobrim sjemenom. Isus zna za dobre i zle, pravedne i nepravedne. Razlike nisu neznačajne. Ali, budući da je čovjek smrtan i prolazan, nitko dok je ovdje na zemlji, ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi za sebe ili druge da je dobar ili zao. Pavao za sebe veli kako nije svjestan nikakve osobne krivice, ali da time još nije opravdan. Tek je Gospodin onaj koji prosuđuje nakane srdaca i presuđuje. Sud je Gospodinov (usp. 1 Kor 4,4). Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu.
Tko prije smrti sudi, rasuđuje, osuđuje i presuđuje, prisvaja, uzurpira sebi Božja prava. Ponavlja pogrešku farizeja iz molitve u Hramu koji lomi koplje nad carinikom, postaje stariji brat koji presuđuje i osuđuje mlađeg povratnika sa zla puta, preuzima na sebe Adamov istočni grijeh posizanja za razlikovanjem dobra i zla, ponavlja grijeh jednog Kaina i bezbožnog Babilona. Svima je zajedničko: Biti kao Bog!
Imao je Isus uza se prerevne zelote, gerilce i revnosnike za nacionalnu stvar protiv Rimljana, imao je “Sinove groma – Boanerges”, koji bi htjeli sravniti sa zemljom neko samarijansko mjesto, imao je Petra brzopleta na riječi i laka na maču. Isus uvijek upozorava: Nije još vrijeme suda ni konačnog raščišćavanja računa. Sve mora izrasti do žetve. Svaka prijedobna “čistka” grijeh je i nepravda.
Kad god su ljudi kroz povijest provodili takve zamisli, svaljivali bi na čovječanstvo i svoj narod nesreće, stravične zločine, neizmjernu patnju. Zato Isus jasno upozorava: Oprez! Nije još vrijeme konačne razlučbe. Svi smo na putu do konačnog rasta i sazrijevanja. Svi idemo prema istome krajnjem cilju. Moramo biti svjesni da na kraju pobjeđuje ljubav a ne mržnja, praštanje a ne osveta. Svakomu je upućen poziv i svatko još ima mogućnost iskusiti u svome životu Isusov “dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, sinovi i kćeri Oca nebeskoga” (usp. Mt 25). Tko se za taj konačni sud sprema, mora već ovdje na putu sazrijevanja biti spreman na velikodušno praštanje i ljubav, na bezuvjetno pomirenje (usp. Lk 12,58; Mt 5,24). U tome je također Isus savršeni primjer.
Naime, pri tumaču prispodoba moramo imati u zreniku i Isusov egzistencijalni, osobni kontekst. Naime, moramo se obazirati na vrijeme kad je koju prispodobu izgovorio i kakvo je bilo raspoloženje okoline, duhovno ozračje. Vidimo kako se nad njegovo djelo nadvijaju duge sjene i tmasti oblaci. Nema više onoga prvotnog galilejskog tzv. proljeća, nema optimizma i bezbrižnosti. Sprema se Isusu nasilni kraj i nad njegovim životnim raskrižjima sve se više orisava sjena neminovnog križa.
Isus je sijao samo dobro sjeme, a među najbližim učenicima izrastao je i kukolj. Odakle Juda? Kako se i odakle iznenada rodio onaj bojni zov u Getsemaniju: “Gospodine, da udarimo mačem?” (Lk 22,49) Vjerojatno su neki pomišljali kako je sad vrijeme za ostvarenje njihovih osobnih planova i zamisli, kako je čas udariti po Rimljanima i njihovim suradnicima. Isus odvraća kako još nije vrijeme. Tek se u smrti donosi konačna odluka, posve nenasilna. Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito.
Kukolj i pšenica, zelotska revnost i nenasilna ljubav još uvijek rastu zajedno, na istom polju, jedno pored drugoga, spleteni u nerazmrsivo jedinstvo. Tko je tu sposoban dijeliti i razlučiti? Prema našoj ljudskoj logici Isus bi morao zbog postupaka odbaciti i jednog Petra, ali je taj zadržan u društvu i kasnije postao temeljem Crkve.
Kako Isus postupa? Milosrdnim srcem Boga našega, majčinskom ljubavlju. Od najbližih suradnika krivo shvaćen, na kraju kukavički ostavljen, zanijekan i izdan, ipak ih ljubi onom ljubavlju, onim starozavjetnim rahamim, onom majčinskom ljubavlju, silom i nagonom kojim ona ljubi svoje dijete. Tu im ljubav iskazuje do najveće moguće mjere. Pere im i cjeliva noge. Kao njemu ona grješnica-pokajnica. S križa prašta svojim mučiteljima jer ne znaju što čine.
Ono što Isus pjesnički opijeva u svojim prispodobama, bez šavova se utkiva u njegov osobni život i sudbinu do smrti na križu i kasniju proslavu, a rana Crkva to prihvaća i uzima kao mjerilo svog života i ponašanja. Jedno se tumači drugim, jedno drugo izlaže. Jedinstvo riječi, djela i osobe.
Na putu do sudca, na putu koji vodi u tjesnac i neizbježnu smrt, potrebno je bezuvjetno praštanje i pomirenje koje otvara sve tamnice, kida lance, pobjeđuje smrt i grob. Stoga je na nama pokazati ljudima i svijetu što vjerodostojnije to lice koje pobjeđuje zlo i očarava, pred kime padaju sve obrazine. Očitovati svijetu to lice jedinoga i jedincatog koje dovikuje svojima prestravljenima na jezeru: “Ne bojte se, budite odvažni, to sam ja glavom!” (Mk 6,49; Mt 28,10). S vjerom u Njega ni smrt više neće biti stravično skidanje svih maski s tzv. “dobrih i zlih”, već uvođenje u život u kome ne će više biti potrebe od skrivanja ili pretvaranja.
