Kvatrena subota – molitva za duhovna zvanja
Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5,1-11
Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova, pa ga zamoli da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Doista, zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se prenerazio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Kad je Isus obećao Petru i drugovima da će ih učiniti ‘ribarima ljudi’, nije im obećao niti rekao kako će to za njih biti zabavan ‘sport’, kakvim se danas čini ribarenje u našim krajevima. Ponekad je opasno na moru ribariti, ali na rijeci je to čisti ‘hobby’. Nije im rekao da će biti na obali, sigurnu tlu, da će imati dovoljno hrane u tobolcu, makar ništa ne ulovili, već je pod tim mislio na najopasnija mjesta i virove u Galilejskom, Genezaretskom jezeru, na najdublja mjesta gdje treba baciti mreže za ulov i onda ih vući na lađu, uz sve opasnosti, i prema obali. Riječ je o vrlo opasnu poslu na opasnu mjestu i u opasnim okolnostima.
Moraju biti svjesni: Od toga zavisi njihov svagdanji kruh! Ribariti za kruh svagdanji, loviti ljude kao svagdanji kruh, kao mjesto rada i zarade! To je njihov poziv i zvanje! U nas je slika ribara redovito povezana s amaterizmom: Slika čovjeka na suhu koji ništa ne riskira i koji od vremena do vremena ubaci koju ribicu u kantu pored sebe. Tko se ne izlaže riziku, ne može ni uloviti ništa značajna! Ribarenje je za mnoge razbibriga, ugodan šport, nešto za praznike, a ne svagdanji život.
To pred nas stavlja upitnik: Što je za nas Evanđelje? Šport? Zanimanje samo za blagdane, nedjelje, svetkovine? Razbibriga. Dokle god nismo spremni svojim životom svjedočiti i platiti cijenu Evanđelja u svome životu, dotle je nemoguće očekivati veće plodove naše evangelizacije u suvremenom svijetu. I dotle će Evanđelje ostati bez utjecaja na život ljudi današnjeg vremena. Kad prestanemo promatrati svoju ulogu neovisno o nedjeljnoj službi u crkvi, kao nekakvoj obvezi, kad se susrećemo sa svojim poznanicima i prijateljima, te kad počnemo smatrati evangelizaciju svojom ozbiljnom obvezom koja na nama počiva, koja nas sve čeka i od nas iziskuje sve naše snage, tad će biti i ulov obilan.
Bacimo pogled na svijet oko sebe. Svi se žalimo na pokvarenost, nasilje, svakovrsno zlo oko nas. I na kraju onda zaključujemo: Sve je pokvareno i zlo. Međutim, čime se čuva hrana od kvara? S pomoću soli! Isus je rekao za svoje da su oni sol zemlje. Sol koja mora doći u tijelo, u biće ovog svijeta, i sačuvati ga od pokvarenosti. Naravno, svijet se pokvario jer nije došla u njegovo tkivo sol Evanđelja, sol kršćanstva.
Isusov poziv, Isusov zov nije lagan ni ugodan. Ne obećaje ovdje na zemlji ugodan, lagodan život. Ne donosi nikakav zemaljski profit. Prisjetimo se kako su apostoli cijelo vrijeme boravka s Isusom i uz Isusa mislili kako će im biti lijepo, kako će im on podariti ministarske fotelje, borili su se za prestiž i prva mjesta. Nisu ni slutili što ih sve čeka u njegovoj službi. Tek su s vremenom, nakon duga školovanja, shvatili da apostolski život sa sobom nosi i teške zahtjeve: Isus nije došao biti služen, nego služiti i svoj život položiti kao pomirbenu žrtvu za grijehe svijeta
Mora nam jedno biti jasno: Evanđelje nisu pronijeli svijetom profesionalci, nego amateri. Grčki je izraz za to idiotes. Neznalice. I nikakva ih oporba nije mogla zaustaviti i u dramatičnom su naletu promijenili lice zemlje i ondašnjeg svijeta.
Isus ih je podigao na vlastite noge, poslao u svijet, jasno upozorio što ih na njihovu pohodu u svijet čeka. Svijet je neprijateljski raspoložen. Isus neprestano opominje. A opomene su samo upozorenja da pripaze na ono što su već toliko puta čuli, što su naučili. Isus upozorava što ih čeka u svijetu koji ne želi Boga i koji se neprijateljski odnosi prema njemu. To je ono: Izvezi na duboko more i ondje baci mreže i izvuci ljude iz grotla svijeta.
Apostoli su rođenjem mali ljudi. Maleni i mali pred svijetom, pred kraljevima i upraviteljima. Prizorišta kao u bajkama. Ali je jedno bitno: Do kraja su bili impregnirani Isusovom osobom, Evanđeljem. Da bi se drvo sačuvalo od truleži i crvotočine, ono se impregnira, natapa zaštitnim smjesama. Da bismo bili vjerodostojni svjedoci, moramo biti natopljeni upravo tim božanskim protusredstvom protiv zla i grijeha u svijetu: Isusom Kristom. Ignacije, biskup Antiohijski, veli: Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti, a ne provoditi u život ono što se govori!
Ribari ljudi! Predočimo si Isusa na obalama Galilejeskog jezera. I dandanas je ondje sa svojim nestvarnim snom o preobrazbi svijeta. O novom svijetu. Pred njim ribari, mreže, ribe. U njegovoj se to mašti i zamisli pretvara u viziju cijelog svijeta, nutarnji veliki san, poziv, poslanje, refleksija o vlastitom dolasku na ovoj zemlji komu je smisao čovjekova sreća i spas. Sjediniti sve ljude u jedno, u veliko bratstvo ljubavi prema istom Ocu. Taj san, tu utopiju polaže Isus u ljudske ruke. Ruke ribara. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi… Odsada ćeš loviti ljude’. Čovjek postaje odgovoran za čovjeka, za njegov spas.
Isusov poziv je poziv na zauzetost. Promašeno je taj angažman ograničiti samo na svećenike, one koji služe oltaru. “Ribari ljudi”! To će reći kako je evanđelje generalna mobilizacija svih raspoloživih snaga, kako je ono upućivanje na sve fronte ovog svijeta, gdje su ugrožene sloboda, jedinstvo, mir, pomirenje, zapravo gdje je potrebno sve to nanovo stvarati. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi’: To je veliki poziv na ispit vlastite savjesti i odgovornosti, ali ujedno i posvješćivanje kako Isusov poziv i pogled pada i na sve nas. Nikad nije prekasno za ljubav. A bijeda je svijeta velika, beskrajna. Potrebno je bacati mreže Božje ljubavi na sve, bez razlike. Krajnje je vrijeme, moramo to činiti doskora, zapravo već danas.
Petar je spoznao u onom trenutku koja mu je uloga. Nikad se više neće odvojiti od čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Radit će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Uspjeh zacijelo neće nikako izostati! Ni u našem životu, budemo li radili „u Ime Isusovo“.
