Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 3,31-35
Dođu Isusova majka i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«
I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.«
Već smo se gore susreli s Isusovim rođacima (3,20-21) koji misle kako je Isus izvan sebe, kako je skrenuo, nije pri svojoj pameti. Danas se žargonski kaže „prolupao“ili „pukao“. I oni čine od njega odmak. Ne žele ga više. Sad pak Isus osobno čini odmak od njih, distancira se. U njegovu poimanju, ali ni u kraljevstvu Božjem, nema više nikakva značenja biologija ili čisto krvno srodstvo, pleme ni klan, nema značenja ni narod ni klasa. Ne postoji ideologija tla ni krvi. Pa ni najvjerniji učenici koje je izabrao nisu povlašteni. Isus se osvrće oko sebe, gleda uokolo, baca pogled na sve koji su se okupili oko njega da slušaju i čuju Božju riječ. Oni su odsada njegova obitelj. Onaj tko sluša Božju riječ, tko vrši Božju volju, taj mu je srodan, blizak, taj mu je najbliži, ma kako daleko bio od njega, ti su njegova nova obitelj i svojta.
Isus je ‘porazio’ jeruzalemske pismoznance, svodeći njihovu logiku, teologiju, predrasude i zaključke ‘ad absurdum’. Skinuo ih je glatko s dnevnoga reda. Danas bi ljudi rekli kako ih je ‘odkvačio’. Sad dolaze na red njegova rodbina i rođaci. Čekaju vani odgovor. I njihov plan da ga se domognu i urazumljena vrate natrag u Nazaret doživljava posvemašnji fijasko.
Njima čak ne dopušta ni vremena ni prostora da iznesu svoje prijedloge, želje i savjete, nego ih smjesta otprema. Istodobno im u svoj jasnoći daje do znanja kako drukčije i ne može činiti. Ide on, kroči on svojim putem savršenoga posluha Ocu nebeskomu. Svi koji vrše, koji čine Očevu volju, njemu su braća i sestre i majka. Nije se uzalud trudio, pronašao je novu obitelj istomišljenika, onih s kojima je u posvemašnjem zajedništvu. Za starim društvom ne žali niti za njim pristaje.
Nova obitelj – Isusova duhovna djeca
Učenici su njegova izvorna duhovna djeca, oni su mu braća i sestre, oni su plaća njegove muke, nagrada njegovih trudova, Otac sam mu ih je dao, i on ih zahvalnom radošću i ljubavlju prihvaća i poučava. On ih privlači k sebi u nerastavljivu zajedništvu. Riječima kojima se obratio i osvrnuo svojoj rodbini izrekao je do kraja što ga od njih dijeli. Njihova nakana nije vršiti Očevu volju. Štoviše, mještani su se o njega sablažnjavali, smatrali su ga čudakom, zatvorenim, mračnim, nerazumljivim, izgubljenim slučajem. Trideset godina bio im je trn u oku u Nazaretu pa su ga u startu, na samom početku njegova djelovanja, odbacili. Dok njegovi učenici svojom spremnošću da čuju njegovu riječ, svojom vjerom i ostankom uz Isusa čine ono što Bog hoće. Stoga se Isus priznaje njihovim, a oni njegovim. Zanijekao bi Oca ako bi se od njih odmaknuo.
Isusova je riječ zacijelo morala pogoditi njegovu Majku. O Josipu nema više zbora ni spomena, vjerojatno je već preminuo. I nehotice se pitamo, kako je Isusova riječ morala zaboljeti majku mu Mariju. Dok su drugi s ushitom mogli prihvatiti takvo Isusovo izjašnjavanje, dok su se drugi radovali, bili ponosni i jedni drugima čestitali kako su odsada braća, sestre i majka Mesije, dotle je Marija, očito, ostavljena na cjedilu, prepuštena maču boli koji joj probada srce, prema Šimunovu proroštvu iz Hrama za Isusova prikazanja.
Vjerojatno je i o tome u svome srcu promišljala, ali na kraju je na Kalvariji ipak ona bila jedna od rijetkih koji su promatrali smrtnu borbu, završni hropac i preminuće svoga Sina. Riječ koja se ovom zgodom zabila kao mač u njezino srce, a i pod križem njoj se ponovno mač zabijao u srce. Svih onih koji su bili svjedocima Isusovih riječi i čudesa nema više ondje, na Golgoti, nestali su. Možda su se ponosili tom njegovom riječju, ali to sve bijaše samo kratka daha.
Ne ideologija klana, plemena, tla, krvi
Ma koliko Isusove riječi zvučale tvrdo i oporo u odnosu na najbliže ukućane, one su s druge strane veliko ohrabrenje i poziv svima okrenuti se Isusu i Isusovoj riječi, uključiti se u Božju obitelj, pripadati novoj zajednici. A znamo u kakvu se društvu Isus kretao: sve samo rubne pojave, carinici, grješnice, nitkovi i prevaranti, nedruštveni ‘tipovi’, oni koji su s motrišta ‘pravednih’ bili odbačenici i izopćenici. I upravo sam vama, veli im Isus svečano, i brat, i sestra, i majka. Vaš sam. Nitko nije tako loš ni pokvaren da ne bi mogao stupiti u moju obitelj. Kriterij nije krvno srodstvo, plemenska pripadnost, nego usmjerenost prema istome cilju – prema Bogu. Čovjek se ne definira prema rodbinskoj biološkoj vezi, nego prema onome za što je i čime je bitno životno vezan i određen te koji mu je konačni cilj u životu i što želi postići u ovome kratkom životnom vijeku.
Ja/ti/mi – Isusovi braća, sestre i majke?
Isus kida obiteljske i klanske veze i okove te stapa, spaja ljude kao svjesne pojedince oko sebe u novu obitelj. Prestaju biti odlučujuće krvne veze, one nisu mjerodavne u ustroju Božjeg kraljevstva. Zajednica Isusovih učenika tvori jezgru nove Božje obitelji. Tko mi je brat i sestra i majka? Isus kao moj i tvoj brat?! Nezamislivo, ali stvarno. I ja kao Isusova majka? Ja Marija! Neshvatljivo, ali moguće i stvarno. Svatko je prostor gdje se Isus može začeti i roditi. Kao da i ovdje čujemo daleku Gabrijelovu jeku. Ponuda Mariji, ponuda nama. “Neka mi bude po tvojoj riječi. I kako Bog hoće. Neka se vrši njegova volja”.
Recimo i mi: „Neka i nama, meni i tebi, bude po tvojoj riječi, Isuse. Želim, Isuse, biti tebi majka, a ne samo poput majke. I donijeti te ovom svijetu koji te treba“. Tu bi se onda ostvario Isusov san prijateljstva, ljubavi, zajedništva, jedinstva, sreće i radosti zbog jednoga: Sve sama novorođena djeca Božja, sinovi i kćeri, braća. U novome, poslušnom, vjernom Adamu – Isusu.
Isus ovim kao da svjesno kontrastira, polarizira sebe u odnosu na Mojsijev Zakon. Ondje se sav puk obvezuje vršiti sve riječi Zakona, toliko puta se ističe nužnost obdržavanja Zakona da bi čovjek bio ubrojen u Božju obitelj – Izraela. To je preduvjet biti u okvirima Božjeg naroda.
Ovdje se Isus stavlja u prednji plan. Ne više staro, stari Zakon, nego novina u njegovoj osobi. Ondje je riječ upisana na kamene ploče, narod se pod Sinajom obvezuje vršiti sve što je Bog preko Mojsija dao svomu narodu da bi ga učinio sretnim, a ovdje – u Isusu – riječ postaje Tijelom, utjelovljuje se u Isusu Kristu, koji je odsada jedino mjerilo pripadnosti novom Božjem narodu. Stoga je i shvatljivo donekle brzo širenje Radosne vijesti Rimskim carstvom. Svi su se osjećali pripadnicima nove obitelji – Kristove zajednice, Crkve.
Zato je na nama izabrati: staro ili novo, istinu u Isusu ili krutost, strogost starog poretka. I odlučiti o tome tko će nama gospodariti. Boga se u Isusu ne dade teoretski spoznati nego samo u činu nasljedovanja, poniznosti vjere. Raspeti se Bog dade spoznati samo od onoga tko se s Isusom daje razapeti. Isusa se kao pomoćnika može iskusiti samo ako dopustim da mi bude pomoćnik. Tko prione uz Isusa, iskusit će i spoznati da ga Isus nosi i drži. Samo onaj tko na Isusovu riječ uzme svoju postelju i hodi, doživjet će stvarnost oprosta grijeha.
