Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1, 45-51
Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.« Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«
Sveti Bartolomej spominje se u popisima prve trojice evanđelista. U Ivana ga nema, ali mu je vjerojatno puno ime Natanael Bar-Tolmaj, Natanael, sin Tolmejev, i o čijemu pozivu imamo opširnije u Ivanovu Evanđelju (1, 45-50). Vjerojatno je bio pismoznanac ili učenik nekoga rabina. Nakon Duhova je prema predaji propovijedao u Indiji, potom u Mezopotamiji i Armeniji gdje je podnio mučeništvo. Njegovi su zemni ostatci preneseni u srednjem vijeku u Benevento a potom u Rim gdje se i danas čuvaju.
Zanimljiva je i krajnje poučna dinamika poziva učenika u Ivanovu Evanđelju. Nakon prvoga susreta Andrija nalazi svoga brata Šimuna i dovodi ga k Isusu. U Natanaelovu slučaju Filip – koga je prethodno pozvao Isus – traži i nalazi Natanaela.
Postoji stanovita zakonitost: Onaj koga je Isus pronašao postaje tražitelj, on traži novoga učenika. Pozvani postaje pozivatelj, evangelizirani postaje evangelizator. I tako se Radosna vijest širi. Od onda, pa do dana današnjega.
Filip ne veli izričito, kao Andrija Šimunu, da su pronašli Mesiju, nego s okolišanjem, budući da se Natanael razumije u Pisma: “Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije i Proroci – Isusa, sina Josipova iz Nazareta”. Filip se u obraćanju Natanaelu poziva na Pisma. To izaziva kod Natanela negativnu reakciju. Vjerojatno nije Nazaret, u kome je Isus proveo tridesetak godina, slovio na kakvu dobru glasu. Pa nisu li oni htjeli prvi Isusa strmoglaviti, ubiti (Lk 4,29)?
Na to se Filip ne upušta ni u kakvu teološku raspru, nego jednostavno svjedoči i veli: “Dođi i vidi!” To mu je jedini dokaz. Upravo kao što je i Isus rekao Andriji i Ivanu: “Dođite i vidjet ćete!” To je punomoć jednoga učenika koji izgovara iste riječi kao i Isus. Natanael nije od onih koji su lakovjerni. On računa sa svjetlom, s riječju odozgor, da mu se otvore oči za novo svjetlo.
Ponovno imamo izričaj: “Isus ga vidje!” Isusov pogled i onda riječ koja pogled prati bili su dovoljni da razoružaju Natanaela. To je milosni trenutak gledanja i spoznaje. “Evo pravoga Izraelca!” – Evo pravoga čovjeka! Kao da mu Isus želi reći: “Dobro je, lijepo je što postojiš!”
Isus se ne obazire, ne gleda na našu tamu, nego na našu potrebu za svjetlom. I njegov nam pogled daje ono što nemamo. Ovo ‘Izraelac’ nije puka etiketa, nego odražava ono što Natanael u biti jest, bogotražitelj, istinski borac s Bogom, kao praotac Jakov.
Ono Isusovo ‘vidjeh te pod smokvom’ znači u židovskoj predaji da je pod smokvom – u debelu hladu – proučavao, meditirao nad Božjim Pismom. Nakon toga Isusova odgovora ovaj je samo uzviknuo od sreće: ‘Pa ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov!’
Osjetio je da ga je Isus prozreo, prožgao u dubini, svojim pogledom, svojim ognjem, milošću. Ovdje imamo upotpunjivanje objave i znanja, njihovo međusobno prožimanje. Isus nosi objavu, Natanael je studira i biva obasjan njezinim svjetlom.
Ponovno imamo ozbiljenje Isusove slike o blagu na njivi, o dragocjenom biseru koji čovjek pronađe , rasprodaje sve i sretan te radostan ga uzima.
Isusov je odgovor znakovit: Budući da sam ti rekao! – upravo kao i Tomi nakon uskrsnuća: Budući da si me vidio! – blaženi su i sretnici oni koji ne dvoje, a vjeruju. I Natanael i Toma su dvojitelji, sumnjaju u početku. Obojica se ne otvaraju naprečac. Ali kad povjeruju, onda je to stamena vjera u Gospodina Isusa. I zato Isus obećaje daleko veće stvari u njihovu životu, a pogotovo u vječnosti.
To ‘više’ jest Isusovo zajedništvo s nebeskim Ocem, to znači imati uvida u nutarnje jedinstvo i prožimanje u samome Bogu. Vidjet će nove Jakovljeve ljestve nad Isusovom osobom, tu neposrednu komunikaciju Oca i Sina, Neba i Zemlje. A potom će učenici i sami činiti ista djela koja je Isus činio, činit će i veća, jer on odlazi k Ocu da bi ostao zauvijek sa svojima.
Svi mi možemo reći samo jedno nakon ovakva iskustva s Isusom: Uistinu, ovdje nije ništa drugo nego sama kuća Božja, ovdje su vrata u samo nebo! – u Isusovoj osobi.
