Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1, 1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Izvještaje o Isusovu rođenju slušamo redovito oko Božića tako da nam često zbog božićne ugode i idile izmiču dosezi i protežnice sadržane u njima, a tiču se čovjeka, svijeta, svjetske povijesti, moćnika, silnika, svega onoga što je Bog nakanio u svome silasku na zemlju u liku nemoćnoga Djeteta iz Betlehema. K tome su ovi dani nerijetko zavijeni u poetiku i romantiku te prelazimo olako preko nutarnje snage i poruke njihova izričaja, siline i nadmoći onoga što oni uključuju u sebi spram sudbine svijeta i pojedinaca. Izvještaji su nam i dovoljno poznati, ali istodobno i strani.
Luka, pisac Evanđelja i Djela apostolskih, smješta sve u povijesno surječje. Nema ni traga sličnosti s mitološkim pripovijedanjima, sve se odvija u posve točnom povijesnom, vremenskom i prostornom surječju, sve se dade točno lokalno smjestiti kad je u pitanju Isusov dolazak na svijet, što nije slučaj onodobnim mitologijama. Dolaskom Isusa Krista mijenja se cijeli svijet, njegov ustroj, sve se stavlja u novu protežnicu spasenja i otkupljenja snagom onoga tko je postao čovjekom kako bi čovjeka izveo iz tamnice tijela i okovanosti u zemaljsko.
U utjelovljenju Bog postaje dijelom povijesti. Bog se u slobodnoj, stvarateljskoj odluci zapućuje u prostor i vrijeme te se podvrgava prostornim i vremenskim ograničenostima. Isus će potom, kad se oglasi, izreći revolucionarne riječi, stvorit će prevrat, najprije na pojedincima, a potom, u Duhu Svetome preko Crkve, u cijelom svijetu.
U društvu koje bijaše naskroz patrijarhalno podaruje Isus posve novu vrijednost ženama, one su i primatelji i nositelji njegove poruke, Radosne vijesti, počev od vlastite Majke, tetke Elizabete do onih koje su mu bile najvjerniji pratitelji i učenice za javnoga djelovanja. Do krajnjih granica Isus se prije dvije tisuće godina upustio u našu čovječnost, našu ljudskost, upustio se u sve naše.
Božja je sveprisutnost poput munje bljesnula u povijesti u Isusu Kristu i pokazala čovječanstvu do kojih se visova moguće vinuti, ako čovjek ne zaboravi svoj Iskon. Vodoravni protok i tijek povijesti u jednome se trenutku ukrižuje s okomitim zahvatom s Neba. U rođenju Isusa Krista događa se stvarno nezamislivo i neprispodobivo: Utjelovljenje samoga Boga! Zato je kršćanstvo vjera ove zemlje, vjera koja ljubi zemlju, jer u toj vjeri dolazi Bog čovjeku, a ne uspinje se čovjek Bogu. Vjera je to koja ljubi zemlju i okreće se ovozemaljskomu, čovjeku u svakoj njegovoj prilici. Zemaljska vodoravna i Božja okomita, horizontala i vertikala! Spoj u Isusu Kristu.
Isus Krist i August
Na razini te vodoravnice i okomice smješta se i navođenje prvoga i najglasovitijega rimskoga cara Oktavijana Augusta, koji je uz Boga, Isusa Krista, Kristovu Majku Mariju, najmjerodavnija ovozemaljska osoba u cijeloj povijesti Isusova rođenja i djetinjstva. Krist je prema novozavjetnome navještaju mesijanski kralj mira, s njime dolazi Bog u ljudsku povijest, započinje novo stvorenje, novo nebo i nova zemlja imaju svoj začetak u njegovu rođenju. Ono je u zametku već prisutno u njegovu rođenju. Sve je tu kao u jezgri položeno.
Rimski car želi biti slavljen kao mironosac. Tzv. Pax Augustana, sveopći mir proglašen je za Augusta. U cijelome carstvu – do barbarskih granica – vlada mir, svjetlo. S onu stranu rimskoga imperija su tama i ratovanje. Orbis terrarum (‘krug zemaljski’) poklapa se s Orbis Romanus (‘krug rimski’). ‘Augustus’ zapravo i nije vlastito ime, to je pridjevak vrhovnome božanstvu, a znači ‘najuzvišeniji’, ‘veličanstveni’. Takvim se proglašava Oktavijan, a otprilike u vremenu kad Luka piše svoj spis, car Domicijan će se proglasiti kao “Dominus et Deus”, “Gospodin i Bog”: A svi su u konačnici zapravo samo prah i pepeo, zemaljski.
Bogohulna i za nas nezamisliva drskost i preuzetnost. Državna ideologija i cijeli politički sustav temeljio se na tome. Sve carsko je božanskog podrijetla, carevi su bogovi, božanstva. Veličaju se i slave kao bogovi, njima se prinose žrtve; kršćani im moraju žrtvovati, žele li umaknuti nasilnoj i mučeničkoj smrti. Sav taj sukob i sraz dviju zbiljnosti, pravoga Boga i lažnih božanstava moguće je otkriti u navještaju Isusova rođenja. Dvije zvijezde, prava i lažna, Božja i ljudska, rimska i betlehemska, zorno su oslikane. Ni danas ništa drukčije!
Rimski mir, pax Romana – pax Augustana – uslijedio je nakon pokoravanja Sredozemlja i Galije te Britanskog otočja i narod pod rimsku upravu. Rimske su nepobjedive legije osvojile tad poznati svijet. Prisjetimo se da je osvajanje Galije platilo životom milijun ljudi. Cezar piše svoje djelo o Galskom ratu kojim je latinski jezik potisnuo domaći, uništio narod i njegovu kulturu.
Popis komu se podvrgavaju Josip i Marija obavlja se zbog poreza. Treba na svaku živu glavu udariti carski porez kako bi golemi rimski vojni (u)stroj mogao funkcionirati. Tomu oporezivanju trebamo zahvaliti što su se Josip i Marija morali prijaviti na svojoj baštini, u Betlehemu. Grčki izraz veli da se popis pučanstva obavljao u cijelom poznatome svijetu (‘pasen ten oikumenen’, u ‘svoj ekumeni’), zahvaćao je sav poznati napučeni svijet. Cijeli se svijet upisuje, unosi u registre. Obavlja se ‘inventura’ carstva, mora se sačiniti inventar rimske sile i osvajanja, a pučanstvo je samo predmet popisa. S ljudima se postupa kao s brojkama, što je u Božjim očima već za Davida bilo odvratno i gnusno te na kraju kažnjivo. Čitamo o tome u Starom zavjetu kad David bijaše na vrhuncu moći pa je zbog toga i stradao.
Sjetimo se kako je kaznio Bog kralja Davida kad je u zenitu svoje slave htio popisati narod i u povijesne knjige uknjižiti zauvijek svoju slavu. Bog šalje kugu koja prepolovljuje narod. Čovjek se ne smije uzoholiti, makar je Bog obećao Abrahamu da će mu biti potomstva kao morskoga pijeska ili zvijezda na nebu. Kad August naređuje popis pučanstva, Bog ne odgovara kaznom, nego slanjem svoga Sina, da jednim potezom prekriži zemaljska carstva. Čin svemoći u pojavnome obliku nemoći, nemoćna Djeteta.
Novo rađanje i nova budućnost svijeta
U rođenju Božjega Sina u biblijskom surječju na dramatičan se način suočavaju dva područja: Isus Nazarećanin, rođen u Betlehemu, samo je obična znamenka u golemoj višemilijunskoj masi koju zahvaća rimska birokratska struktura. Pretpostavlja se da je rimsko carstvo u to doba imalo otprilike 70 milijuna stanovnika. Tek rođen, već je unesen u svjetski popis, kao novorođeno dijete. Međutim, ta znamenka rođena u Betlehemu, to dojenče, Isus Krist, jest kao što vjernici i kršćani svih potonjih vremena i prostora priznaju, Božji jedinorođeni Sin, Božja Riječ, Spasitelj, Posrednik, Otkupitelj, nositelj svih značajki kojima kršćanska vjera zaodijeva i opisuje njegovu jedincatost i neponovljivost, u nemoći svojih ljudskih izričaja.
Taj maleni i neznani – ‘Jedan’ od nas – u tome trenutku samo brojka, postaje središnjica povijesti. Taj najmanji djelić jest, matematički kazano, potencija nad svim potencijama, koju je rimsko brojanje ubilježbom u svoje knjige istodobno i prezrelo i zanemarilo.
Rimski moćnik želi stvoriti novo zlatno doba o komu pjevaju rimski pjesnici toga doba („aurea aetas“ – Vergilije, Ovid) . U tom novom kreiranju nema mjesta za Boga koji se rađa. Lukin izvornik navodi točno: ‘ou topos’ – utopija, ‘nedohod’, – Lk 2,7: nema mjesta za Isusa u svijetu! “Bez mjesta! Nigdje!” Svijet nema mjesta za Sina Božjega. I u fizičkom ali i u duhovnom smislu.
Međutim, svemu unatoč dolazi on na svijet te Isusovo Nigdje postaje Mjesto nad mjestima, osovina i stožina cijeloga svijeta i povijesti. Odsada i zanavijek! Sjetimo se i one gotovo bezumne izjave prvoga kozmonauta Jurija Gagarina koji je, nakon što je obletio u svojoj letjelici naš planet izjavio kako na svojoj putanji ‘nigdje nije susreo Boga’. Kao da je Bog tjelesan, izvan atmosfere?! Boga nije moguće susresti niti identificirati u svijetu prostora i mjerila, on nema mjesta, jer iz njega izviru i prostor i vrijeme.
Suluda preuzetnost toga izričaja upravo je u ljudskoj drskosti, prema kojoj ne smije postojati ništa izvan našega dosega, našega vidokruga, naših ljudskih osjetila. Luka nam jasno veli da Bog koji je posvudašnji i koji je sve, uzima ljudski lik i biva upisan u ljudske popise. Makar u to doba tek rođeno novorođenče, ipak je neizbrisivo utkan u naše živote, naše vrijeme. Isus, obična brojka u popisu, ostaje za oči vjere prepoznatljiv kao Božji Sin, Bog među nama.
U tome se nadmoćno sažimlje na posve nov način božansko i ljudsko djelovanje. Ljudsko oholo brojanje pučanstva, znak moći i nadmoći rimskoga imperija, ne povlači za sobom Božju odmazdu kao u Starome zavjetu, nego se ljudska tobožnja nadmoć i premoć prekrižuje božanskim djelovanjem, nezamjetno, ali dubokosežno. Bog dopušta čovjeku djelovati, pokazati svoju prividnu moć, ali onda svojim potezom svemu utiskuje svoj spasiteljski znak križa. Bog „križa“ ljudsko! Kao profesor školsku zadaću. Božansko se djelovanje služi ljudskim činima da ih razobliči te da u njima ozbilji svoje božanske namjere.
Bog se pojavljuje na samome rubu carstva i taj rubni dio čini središnjicom svoje samoobjave, okreće sud u milost i milosni dar za sva buduća pokoljenja. Ne treba pak smetnuti s uma kako je rimsko carstvo svojom prostornom proširenošću, politički, vojno i administrativno te civilizacijski, s jedinstvenim jezikom i helenističkom kulturom, utrlo put Isusu Kristu i na prostoru toga carstva izniknut će ono što će se kasnije zvati kršćanskim Zapadom.
Božja moć i nemoć
Već se Bog Staroga zavjeta očituje moćnim u nemoćnima, počevši od izraelskoga naroda kao neznatne povijesne datosti. On je najmanji među narodima, ali ga Gospodin upravo zbog njegove malenosti izabire i čini velikim. Gospodin izabire pastira Davida da bi s pomoću njega i njegove praćke izvojevao pobjedu nad nadmoćnim Golijatom. Isti se David želi uzoholiti, ali ga Gospodin zornom lekcijom dozivlje k pameti, a nakon grijeha i kajanja, Bog mu se smiluje. David podrijetlom nitko i ništa, osmi, zadnji Jišajev sin iz neznatna Betlehema.
U taj isti Betlehem mora se zaputiti i Josip, Marijin zaručnik, ondje mu je očevina, jer je bio ‘iz kuće i roda Davidova’. Istu crtu možemo slijediti i u Isusovu životu. Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin, Božja riječ, iz kraljevske je loze, živi skrovito, kao tesar. U ‘maticama’ se vodi kao obrtnikov sin, a već ga na prvom koraku, za prikazanja u Hramu, starac Šimun prepoznaje kao Spasitelja svijeta. Bog šalje na put Josipa i trudnu Mariju da se podvrgnu kraljevskoj zapovijedi. Isusovo rođenje zbiva se u krajnjoj samoći i tišini, dok u cijelome rimskom carstvu sve vrije i ključa te čeka trenutak prevrata. Betlehemska je noć poput utihe u vrtložniku, ciklonu, u uraganu. Dok vrtložna oluja sve ruši i pustoši, u njezinu je središtu savršeni mir, utiha. Prvi primatelji poruke o rođenju Mesije su pastiri, neznatni i siromašni.
Učinci Isusova rođenja u čovječanstvu
Štala Isusova rođenja dade se primijeniti na cijelo čovječanstvo. Cjelokupno čovječanstvo nešto je poput ustajale štale u koju treba donijeti red, život i posve je očistiti. Mitski je Heraklo morao očistiti Augijeve štale u jednome danu tako što je preusmjerio rijeke u njih. A Isus je svojom krvlju oprao grijeh svijeta. Isus će se ponuditi kao jelo i piće čovječanstva, a poklon kraljeva s Istoka samo je predznak da je Isusov natpis na križu konačna istina o Isusu: On je Kralj koji s križa pere čovječanstvo u svojoj krvi! U nemoći se očituje kao Moćnik, u slabosti kao Snaga, ne treba legije anđela u Getsemaniju, a ipak pred njim pada na koljena četa što ga je došla uhititi. Pilatu nije moguće dosegnuti Isusovo kraljevstvo ni Isusove riječi. Nosit će Isus terete čovječanstva, cijeli svijet na svojim leđima.
Onaj mitski Atlas činio je to u mitu, a Isus je stvarni Jaganjac koji nosi grijeh svijeta ili kao ona tovarna životinja koja mu čini društvo za rođenja. Obistinjuje se proroštvo Izaijino: “Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostati isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati” (Iz 46,3.4). U Isusu se Bog očituje kao vjerni i milosrdni, kao onaj koji se k nama spušta, nosi nas, pere nam noge, drži nas u svojoj ruci, na svome dlanu.
Pozvani smo prihvatiti Boga koji se objavljuje u novorođenome Isusu, prihvatiti ga kao Stvoritelja koji nas nosi, ali i kao Dijete koje u jaslama leži. Bog treba nas, našu ljubav i slobodu. Istodobno nam daje slobodu i mogućnost promašiti ga, potisnuti, ne pružiti mu dovoljno mjesta u svijetu i srcu. On stoji ispred nas raširenih ruku, otvorena srca. Ne možemo ispasti iz njegovih ruku, iz svijeta u koji nas je poslao. U konačnici se sve temelji na našemu povjerenju i vjeri. Ni sva znanstvena istraživanja, matematički dokazi i biološki pokusi – uzeti zajedno – ne mogu nas poštedjeti ili spasiti od nesigurnosti i konačnoga neznanja te nestajanja.
Sažmemo li sve, na kraju ništa ne znamo. Naprotiv, sva znanost samo povećava naše neznanje jer nam se sa svakim novim otkrićem otkrivaju novi svjetovi, iza svake otkrivene zbilje naziremo novu zbiljnost kao i za-zbiljnost, metafiziku. Ono što smo smatrali konačnom stvarnošću otkriva se kao pretposljednja iza koje se kriju nove. Dakle, ona prava stvarnost o kojoj se govori, koju čovjek naslućuje, posve je drukčije naravi.
Tu zbiljnost Boga možemo susresti ili dokučiti samo u susretu s Njime, koji je posve drukčiji od nas. A da bi to čovjek spoznao, mora proći kroz smrt i uskrsnuće, što za nas pretpostavlja iskorak iz vremena i ovoga bivovanja. Treba se otvoriti toj trajnoj glazbi, trajnomu razgovoru između prostora i vremena, Boga i čovjeka, u Isusu Kristu koji nas sve poziva i obujmljuje, i ovoga Božića.
