Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 9,2-10
Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.
Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja, kod sve trojice sinoptika, očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protuteza onomu događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.
Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More ili bezdan svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje bilo kakva vremenska dijakronija. Sve se stapa u istodobnost: povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, nastupa vječno „sada“; Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se dvije zbiljnosti, nebeska i zemaljska u Isusovoj osobi. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.
Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave iz samoga Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli gasno i jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu (fokusu) stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištiše cjelokupna Objava i sva povijest.
Ovdje padaju zastori s Isusove osobe. Oni su ga slijedili, na njegovu su riječ ostavili sve, i čovjek se pita, zašto zapravo? Kako to da su na samo jedan pogled, jednu riječ mijenjaju svoj životni smjer? Što je bilo to fascinantno u Isusovoj osobi? Ljudi su mijenjali život, primjerice, jedan Zakej, ili ona javna grješnica. Ili kada su bolesnici na samo jednu njegovu riječ, samom njegovom prisutnošću postajali zdravi na duši i tijelu. Što je tajna Isusove osobe? Otkriva se to na Taboru. U trenutku krajnje intenzivnog druženja, kad ih je poveo na visoku goru. Petru, Jakovu i Ivanu oči su pale kao ljuske i shvatili su: U svemu onome što ovaj Isus govori i čini sam je Bog tako izravno prisutan da samo jedna samo jedna riječ može izraziti ovu bliskost. A ta riječ je: SIN. Budući da je takav kakav jest, on mora biti Božji Sin. Ovaj uvid je neodoljiv. Ovo je Sin moj ljubljeni.
U ovom trenutku dubokog uvida, učenici iznenada vide Mojsija i Iliju uz Isusa. U Bibliji Mojsije uvijek predstavlja Božji Savez sa svojim narodom na Sinaju, a Ilija predstavlja Božju borbu za ovaj Savez u misiji proroka. Učenici vide Gospodina između njih dvojice. To znači: rasvjetljavaju njegovu tajnu, koju tako intenzivno osjećaju, ali je još uvijek ne znaju. Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom. On je posred Mojsija i Ilije: u onome što Isus govori i čini te kako živi ispunjava se najdublji smisao zapovijedi Saveza, poziva na obraćenje i obećanja proroka. U ovom Isusu sada se konačno počinje ostvarivati Božja nakana i plan spasenja.
Učenici na gori u ovome bogomdanom zrenju upravo to osjećaju, tu novinu, stoje u svečanom, sretnom sjaju ovog početka. Otuda i Petrova reakcija, jednoga trezvenog pragmatičara: Dobro nam je ovdje biti – kaže. Ako želiš, sagradit ću tri kolibe. Ovdje smo kod kuće, Na nekoliko trenutaka učenici su očima svoga srca vidjeli tako reći nebo, tj. savršeno zajedništvo Boga s čovjekom. Po Isusu, Bog svima nudi ovo zajedništvo s njim. Naravno, ovaj dar se nikomu ne nameće. To mogu prihvatiti samo slobodni ljudi. A to prihvaćanje je došlo zato što ljudi ovu Božju ponudu potpisuju čitavom težinom života koji su proživjeli: svojom srećom i nevoljama, svojim nadama i radostima, svojim ograničenjima i, na kraju, svojom smrću. Pouzdanje u Boga u svim događajima i tokovima života i vjera da nas on podupire omogućuje našoj ljudskosti da ponovno vrati svoj izvorni oblik, a zatim da se usavrši u toj nesmetanoj intimnosti s Bogom, kakvu je poznavalo jutro stvaranja. Isus – svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.
Isus u svojoj osobi preuzima i prihvaća ulogu obojice, i Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Jahvom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru.
Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu bezdane krize u Getsemaniju, potrebna je visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati svoj život, nositi svoj križ. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.
Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres kao na Sinaju, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema tvrdoće ni oporosti starozavjetnih proroka, nego se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Njega treba slušati i slijediti!
Učenici su prestrašeni, čak ih prožima jeza, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji, zrcaljenja evanđeoske poruke.
Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo – Tabor, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.
Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage svaki strah i jeza pred smrću. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe.
A Bog, temelj, smisao i cilj svega postojećega, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost, transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati tu jedinstvenu i jedincatu pojavu.
