Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5,1-11
Dok se jednom oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže.
Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako, te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe umalo im ne potonuše.
Vidjevši to Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!”
Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Čudo na Genezaretskom jezeru nije prvenstveno čudo po velikom, bogatom ulovu ribe. Čudo je u drugome: Jedan čovjek, ovdje konkretno Petar, postaje dostojan Boga. Spoznaje svoju grješnost, ali unatoč tome što je grješan, smije pristupiti Bogu. Nije toliko čudo što su mreže pune, nego je ovo čudo ujedno slika za cjelokupne životne odsjeke, za cijeli životni put, u kome se zbiva prijelaz iz siromaštva u bogatstvo, preko nutarnje spoznaje do spoznaje samog Boga.
Petar je onako preko volje vjerojatno slušao zboriti Isusa. Ispirao je mreže nakon promašene noći u kojoj ništa nije ulovio. Snen i mamuran, k tomu još neraspoložen, ništa nije ulovio za obitelj ni za tržnicu. Slušao je Isusove riječi. Možemo predočiti kako je Isus govorio. Čuo je riječi koje do tada nikad nije u tom obliku slušao iz ljudskih usta. Te su ga riječi zacijelo pogodile u dušu i srce, posvijestile mu stanje u kome se nalazi. Zato je prvo čudo toga jutra na Genezaretu bilo upravo u tome što je Petar spoznao kako je sve dotle njegov život bio prazan, neispunjen, svim nastojanjima i mukama unatoč.
Kako je Isus zborio toga jutra? Vjerojatno u svome stilu, o tome da čovjekov život ne zavisi od muke i truda, od rada i kruha. Ne živi se samo od kruha, nego od svake Božje i lijepe riječi. Nemojte se brinuti tjeskobno za jelo ili odijelo, iće i piće, za to se skrbe pogani koji ne poznaju Boga. Nemojte se truditi sačuvati svoj život kad niste sposobni ništa mu ni dometnuti ni oduzeti. Bog vam je dodijelio pravu mjeru.
To bi bio, ili mogao biti sadržaj Isusovih riječi. Možemo samo nagađati. Ali su te riječi zacijelo pogodile Petra i dale mu spoznati kako mu je život bio beskoristan, kako mu je bio sav život poput rada u noći, bez svjetla, i kako je sve išlo uprazno. U dubini svoje duše spoznaje sebe i promašenost svega. Isus je znao pogoditi pravu žicu u čovjekovu biću.
Petar se jamačno razumio u svoj posao. Bio je ribar po zvanju. Od toga je živio. Nu, unatoč svemu život mu je bio iznutra prazan, bio je nezadovoljan, neispunjen. “Ništa nisam ulovio cijelu bogovetnu noć” – to je sažetak cjelokupnog života. Nakon svega ostaje veliko ništa.
Ali, kad čovjek jednom dopusti Isusovoj riječi da u njega snažno prodre, onda imamo osjećaj kako nas ta riječ do kraja ispunja, kako odjednom naše čežnje postaju zbiljom i kako imamo pravo nadati se i očekivati bolju budućnost. Sva očekivanja najednom postaju mogućnost i zbiljnost. Moguće je ponovno započeti s osjećajem sigurnosti: “Na tvoju riječ i zapovijed, Gospodine, bacit ću mreže”… Jasno, u pol bijela dana čovjeku sine svjetlost kako može, smije započeti s novim životom. Taj novi život postaje realnost u Petrovu životu, ali i u našem. Blagoslov se izlijeva u obilju.
Nakon tog iznenađenja dolazi do reakcije. Prepao se Petar ulova, prepao se sebe. Dolazi do ohrabrenja: “Ne boj se. To je samo znak za nešto što tek ima uslijediti, što tek ima doći. To je samo pretkazivanje onog lova koji se ima odvijati kroz sva stoljeća što slijede”. Petar je uhvatio ali je bio uhvaćen. Prepao se kao riba na suhu. Odlazi od Isusa novi, promijenjeni čovjek. Ide za onim čiji je glas čuo i poslušao. Strahopočitanje, padanje na koljena pred numinoznim, fascinantnim, pred kojim se dršće i trese.
Petar je spoznao da je Isusova riječ živodajna, da stvara čudesa, i zato se osjeća bezvrijednim. Ne bi mu htio biti na teret. Petar kao da želi uzmaknuti. Spoznao je istinu, očitovala mu se do krajnosti, ali se osjeća nevrijednim slijediti je. Osjeća da nije dovoljno dobar ni dostojan, i zato se želi isključiti iz domene Gospodinova pogleda i osobe.
Ali, Gospodin ga ne pušta. “Ne boj se”, proslijedi Gospodin, “odsada ćeš loviti ljude”. Spoznaja vlastite bijede, grješnosti i ujedno spoznaja gdje je istina i smisao mora nas prisiliti misliti na druge koji nemaju tu spoznaju koju mi imamo. Mora nas siliti na misioniranje. Otvorenost za bijedu drugih, duhovnu pustoš koju ostavlja grijeh u dušama, to mora ploditi iz susreta s Gospodinom.
Petar je spoznao u tom trenutku koja mu je uloga. Nikad se više neće odvojiti od čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Radit će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Uspjeh zacijelo neće nikako izostati!
Nebrojeni su ukrižili Isusov put od tog galilejskog jutra, ali ih se malo odlučilo na zaokret i korak za Isusom. Mnogi su napinjali uši da čuju što to taj neznanac priča, zaustavljali se na svome putu, odmahivali glavom, čudili se i divili, neodlučni između egzistencijalnog da ili ne, ali se samo malo njih doista životno s njime srelo i sraslo.
Ono prizorište s Petrom za sve nas je primjereni uzor. Slušanje riječi, izvažanje na pučinu, lov usred bijela dana, spoznaja vlastite grješnosti i ograničenosti, ali onda i krajnja konsekvenca: ostaviti sve i krenuti za ovim koji život i svijet mijenja. Ne zanimaju ih više ni ribe, ni mreže, ni lađice, ni stari način života.
Na Petrovu primjeru vidimo od čega živi kršćanstvo i Isusovo djelo u svijetu. Ne od naših nastojanja, ne od statistika i muka, ne od naših neprospavanih noći u kojima se sami trudimo, nego od Isusove riječi i vjere u svemoć Isusove riječi.
Kršćanstvo je ravno pustolovini, ono je nešto posebno, nemoguće ga je čisto racionalno utemeljiti. Kršćanstvo, odnosno Crkva nije poduzeće, organizacija, institucija, multinacionalni koncern, nego Tajna. Tajna prisutnog Boga u svijetu i povijesti.
