Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 10,13-16
Donosili Isusu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
Želi li netko biti medijski u središtu pozornosti, treba samo da pred kamerama zagrli dijete, visoko ga digne, poljubi ili pak pomiluje. Tako se i naši političari rado druže s djecom, miluju ih, pohađaju škole, obdaništa, vrtiće, ustanove za djecu s posebnim potrebama, jer su to nevina stvorenja, a time stječu bodove u svome biračkom tijelu. S druge pak strane, majke su presretne ako im neka ovozemaljska veličina, celebrity, slavna pojava, vidi dijete, zamijeti ga ili pomiluje. Tim zemaljskim moćnicima nije zapravo stalo do djece, nego do vlastite slike u javnosti i do promidžbe. Žele se predstaviti kao čovjekoljupci, pa to kušaju iskazati i očitovati na djeci.
Zanimljivo je promatrati kako se Isus opirao svim silama da se njega načini zvijezdom. Nije trpio da ga se veliča, bježao je od masa koje su ga htjele zakraljiti, jednostavno, on se povlačio na samotna mjesta. Ali ovdje, kad dolaze majke s djecom k Isusu, nešto ga k djeci vuče. Dok s jedne strane učenici priječe majke, žele da puste Učitelja na miru, žele mu omogućiti vrijeme tišine i samoće, žele stvoriti oko njega zaštitni koridor, kao današnji tjelohranitelji, on se tomu izrijekom i s ljutnjom protivi. Ako itko ili išta na svijetu ima pravo pristupa k njemu, onda su to djeca. Nesmetano, krajnje spontano. Djeca su za Isusa slika kako čovjek treba pristupiti Bogu.
Jasno, ovaj se prizor s djecom donosi u surječju odnosa muškarca i žene te braka. Dijete je uvijek plod susreta dvaju bića, u najintimnijoj sferi, kad supruzi postanu jedno tijelo. Zgodu s djecom Isus rabi kako bi svojima uprizorio, na koji način se moraju truditi oko kraljevstva Božjega. Naime, znamo na koji su način djeca uporna u ostvarivanju svojih želja. Oni znaju doslovce sve u kući prevrnuti, znaju biti krajnje uporna i tvrdoglava u svojim traženjima. Ona još nisu odrasla, mnogo toga u životu ne znaju, nisu sagorjela u svojim idealima. Sve je to Isusu povod istaknuti kako se moramo truditi i nastojati upravo kao djeca oko kraljevstva Božjega.
Djeca su spontana, radoznala, povjerljiva, dok su odrasli redovito sumnjičavi, lijeni, nepovjerljivi. Zaigrana i razigrana djeca zaboravljaju sve oko sebe, i vrijeme i prostor, ona žive do kraja u sadašnjem trenutku, njima je vrijeme vječnost, dok smo mi odrasli tjerani, uvijek u nemiru, živimo trajno i jedino u budućnosti, u trenutku koji dolazi, u onome što još moramo, što bismo još htjeli i željeli ostvariti. Djeca primaju darove spontano, ona si daju pomoći, a mi bismo sve htjeli svojim silama, svime ovladati, ne trebamo navodno ničiju pomoć. Isus kao da želi svima poručiti, u svim tim protežnicama trebate biti kao djeca.
Trebamo skrenuti pozornost s djece na obitelj. Što je i kakva je obitelj? Je li ona toplo gnijezdo, ili se danas nerijetko pretvara u pakao? U kakvu ozračju odrastaju, što im u životu nudimo? To je veliki upit, jer će na drugom mjestu Isus govoriti da će Bog tražiti dušu djece iz ruku njihovih roditelja. Dijete se rađa na svijet u kome ima pravo očekivati da bude prihvaćeno, da se za njega skrbe s povjerenjem. Dijete je utjelovljenje i slika naravnoga jedinstva čovjeka sa samim sobom, nepodvojenosti i nepodijeljenosti, i zato Isus od svih traži povrat k sebi, kao što je dijete jedno u sebi. Moći reći djetinje Abba nebeskomu Ocu, upravo kao onaj izgubljeni sin iz Lukina Evanđelja.
Djeca su u vremenu, u povijesti, ali još nisu povijest, nemaju život iza sebe. Dječje je biće vidljivo i nevidljivo, i jest i nije ovdje. Ono je stvarno, i još nije stvarno: Ne znamo što će od njega biti.
Kad vidimo toliku djecu na svijetu koja pate, već u djetinjstvu, trebali bismo misliti na njihovu budućnost, na teret i jaram koji će im biti natovaren, na oskudicu, na pomanjkanje svega, ponajprije ljubavi. Trebali bismo misliti na svu onu uskratu ljubavi, ljepote, istine, na sve ono što će im život oduzeti ili im je već u djetinjstvu oduzeo. Koliko ih je zakinuto već od kolijevke, oboljeli su jer se nitko na njihov vapaj ne odziva, nitko njihov glas ne čuje. Dijete donosi sa sobom na ovaj svijet ono iskonsko povjerenje koje se vremenom gubi, jer je svijet prepun prepreka, ograničenja, uvjeta koji su neostvarivi i neispunjivi.
Isus od nas traži upravo takvu djetinju otvorenost. Naučiti se poput djece otvarati, s punim povjerenjem. Bog nas je htio kao svoju djecu i kao djeca morali bismo se osjećati u ovom svijetu. Bog želi da mu njegovu ljubav vjerujemo. Dijete mora čovjek ljubiti upravo s činjenice što je dijete, što je tu. Ono još ništa nema, još ništa ne može, u njegovu svijetu ne vrijede razlike koje postavljamo, nema tu kategorija posjedovanja, učinkovitosti i uspješnosti. Ono je jednostavno tu i samom svojom pojavom traži od nas da ga prihvatimo. Ono je prema svima dobro, i prema dobrima i lošima. Ne pravi nikakve razlike ni razdiobe.
Stoga biti kao dijete za Isusa je nešto poput novoga rađanja, o čemu govori u razgovoru s Nikodemom u Ivanovu Evanđelju. U svijetu odraslih ljudi se kategoriziraju prema sustavu uspješnosti, prema karijeri, prema sposobnostima, krjepostima, kvalitetama koje pokazujemo u životu.
Prema Isusovu poimanju biti i postati dijete znači postati u vjeri odrastao, znači dati pristanak djetetu u sebi, priznati i afirmirati dijete u sebi, jer samo tako možemo biti ljudi koji druge prihvaćaju i s drugima žive u jedinstvu. Mi smo Božja utopija, koja se rađa, nastaje i odrasta – kad postanemo kao djeca, divni Božji san. Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose, pjevao je starozavjetni pjesnik (Ps 131), nego sam se smirio i upokojio dušu svoju kao dojenče na grudima majke svoje.
