Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 4,1-11
Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Prošlo je vrijeme kad se moglo jeftino prodavati rog za svijeću. Danas je tehnika do te mjere usavršena da treba dosta muke razlikovati original od krivotvorine. Ne samo u umjetnosti. Fotokopije su do te mjere usavršene da je često nemoguće razlikovati pravu od krive novčanice. Jednako je i u životu. Nerijetko treba veliki duhovni napor da bi se razlikovala istina od laži, jer je đavao od samog početka krivotvoritelj istine i otac laži. Iskusili su to na vlastitoj koži praroditelji u Edenu.
Taj je Otac laži savršeni duhovni krivotvoritelj te je potrebna velika oštrina i dobro zrenje da se u njegovim spletkama otkrije konačna nakana, zavođenje na krivi put i u krivotvoreni život. Zapravo u nadomjestak za pravi život. Sve su njegove namjere usmjerene prema zavođenju i odvođenju s puta koji vodi u život. On je upropastitelj, zatornik, najveći falsifikator kroz cijelu povijest. Malo je onih koji su se oduprli njegovim umijećima. On je i veliki kamuflator, prijetvornik. Ne pokušava on privući k sebi ni Evu ni Krista. Stoji na odstojanju, odmaku. Time je njegovo zavodničko umijeće opasnije jer ne pokazuje svoje pravo lice. Obično on nikad ne pokazuje svoje pravo lice, jer bi se ljudi prestrašili kad bi vidjeli tu ogavnu pojavu, već dolazi u prelijepim izdanjima.
Adamu, čovjeku obećaje bogolikost nakon što ovaj pojede sa stabla spoznaje dobra i zla. Kristu, u kome sluti Boga, obećaje istinsku humanu dimenziju, pretvarajući ovu suznu dolinu u dolinu blaženstava, gdje će svi imati dovoljno kruha, zabave, gdje bi Krist bio najhumaniji vođa svijeta, samo pod kontrolom Zloga pred kime treba pasti na koljena. On je krivotvoritelj i u tome smislu što uvijek obećaje previše. Time su mu riječi zamamnije, i čovjek se lakše lijepi na obećanja. Dobro on zna da je čovjek u sebi podvojen, sklon zlu i otpadu, dobro poznaje čovjekove loše strane i najbolnije točke.
Stoga, kad se suočava s Isusom, započinje s temeljnim pitanjima i problemima: Od čega čovjek živi i za što čovjek živi? Od kruha ili za kruh? Postoje argumenti tijela sa svojom neopozivom logikom. Ljudi u krajnjim granicama fizičke izdržljivosti doslovce jedu jedni druge, fizički, postaju kanibali. Međutim, nije danas toliko problem biti sit, nego biti ispunjen. Čime se čovjek puni da bi utažio svoju egzistencijalnu glad.
Na to Isus daje jasni odgovor Napasniku. Nije riječ o osobnoj gladi koju ćuti Isus, već je riječ o čovjekovoj gladi. Riječ je o čovjeku i onome što je tomu čovjeku najpotrebnije. Isusova se kušnja sastoji upravo u tome: Kako utažiti ljudsku glad. Jer čovjekova su usta poput uvijek otvorene rane koja nikad ne zacjeljuje i nikad se ne zatvara u svojoj nezasitnosti. Potreba za kruhom umiri se za nekoliko sati i budi se ponovno u svojoj zakonitosti. Čovjekov pak konačni mir nije u tome da svoje potrebe utaži za nekoliko sati.
Upravo je to savjet koji u Braći Karamazovima daje Veliki inkvizitor Isusu: Trebao je nahraniti ljude i imao bi ih iza sebe kao poslušnu masu. Međutim, Dostojevski, koji nam je ostavio taj velebni razgovor, veli sam, da upravo kad se čovjek najede i naspava, dolazi do pravog pitanja: “A što sada?” Jer sve što zemlja nudi u biti je samo kamen koji ostavlja vječitu nezasitnost u čovjekovoj duši. Stoga je upravo velika krivotvorina Zavodnika da neprestance nudi ljudima zemaljsko kao vječno, da nudi kamenje (makar i drago) kao trajnost, kao apsolutno. Zato Isus čini otklon navodeći riječi iz Ponovljenog zakona koji je jedan veliki podsjetnik na pustinjski hod i ovisnost samo o Gospodinu i njegovoj riječi.
Daleko je opasnija druga zamka. Što je s Bogom i njegovom evidentnošću. Može li zahvatiti u čovjekov život i gdje je njegovo djelovanje zorno? Što je s tom stvarnošću zvanom Bog? Može li se očitovati u Isusovu životu uopće. Treba to izvesti na najsvetijem mjestu, njegovu Hramu u Jeruzalemu. Ako se već Isus poziva na Pismo, dobro ga zna i Napasnik. Navodi lukavo jedno mjesto iz psalama o anđelima koji pritječu u pomoć (Ps 91). Suprotstavlja Pismo Pismu. Želi zabiti klin i sumnju u čovjekov odnos prema Bogu. Ako ti je Bog uporište, mjerilo, oslonac, onda izvedi ‘hokus-pokus’ pred svijetom. Pokaži što možeš i znaš. Zamka u koju su religije kroz povijest upadale. Materijalizacija onoga što se zove povjerenje u riječ, Boga, kako je to činio u Indiji u novije doba Sai-Baba. Potreba učiniti opipljivim ono što se vjeruje, ljubi, prihvaća. Vječni izazov magije. Tu se nameće problem odnosa između Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka. Je li moguće ljubav neprestance dokazivati i ‘utjerivati’ poput nekakve mrtve stvari i tako se prema njoj odnositi? Boga ucjenjivati. Isus odbija i tu zamku. A znamo da je čudesno hodio po vodi! Dakle, ne treba on levitaciju ni akrobatske vještine kao dokaz svoga božanstva.
I na kraju najveća opasnost: Volja za moću! Nutarnja težnja i nagon za gospodarenjem nad drugima, biti gore, poniziti druge, pretvoriti ih u zemaljski prah. Postati drugima opasan da bi se izbjegnula opasnost i ugroženost. Ako je svijet u neprestanoj kapitulaciji pred zlom i Zlim, ako je zemaljska moć svemoćna u odlučivanju o sudbini tolikih pojedinaca, mora da je za Isusa kao utjelovljenje Dobra bio nazočan izazov i kušnja, da se i tu okuša kao dobrotvor čovječanstva, da okrene to zlo i prisilu prema dobru, makar i uz pakt s đavlom.
To bi, međutim, značilo kapitulaciju pred kraljevstvima ovog svijeta, izazov popustiti kušnji sile, da se mjeri prema mjerilima ovosvjetskih gospodara, doslovce, primiti iz đavolskih ruku političku moć, pokloniti se njemu. Jednom se bivši američki državni tajnik H. Kissinger izrazio, kako budućnost neće oblikovati moral ni etika, već moć. Tko je moćniji, on je utjecajniji te on oblikuje ljude i svijesti. To je tako očito na suvremenim medijima. Isus jasno odgovara kako, unatoč pokušaja da čovjek vlada nad čovjekom, ipak nad svima postoji veća sila koja nad svime gospodari, a to je Bog.
Bog je temelj i izvor čovjekove slobode. Samo svijest i vjera da Bog jest podaruje čovjeku dostojanstvo, slobodu, veličinu. “Klanjaj se samo Gospodinu, Bogu svome, koji te izveo iz kuće ropstva, ovisnosti. Kod njega se osjećaj kao kod kuće. U njemu možeš pronaći slobodu i mir”. Neće svijet spasiti rušenje cara i diktatora, komunizma ili kapitalizma, već svijest da smo svi ovisni o jednome Ocu i da nam je njemu se klanjati.
Čovjek je više od povijesti, ustroja države, on nije produkt ni žrtva vlasti, već biće koje nadilazi sve te je usmjereno samo na Boga. Poklon Bogu izvor je moje slobode i slobode svakog čovjeka. Stoga će ubuduće Isus govoriti ne o moćima i vlastima ovog svijeta, štaviše, on će se prezirno odrediti prema vladarima ovog svijeta (usp. razgovor na posljednjoj večeri o prvim mjestima među apostolima: Lk 22,24-30), govorit će kako se ‘cezaru vraća cezarevo’, i nastupit će odlučno promicati samo ‘Božje kraljevstvo’, Božju vladavinu nad svakim čovjekom kao protutežu zemaljskim vlastima. A prije uzašašća rekao je učenicima da mu je „dana sva vlast i moć, nebeska i zemaljska“ (Mt 28,18), a ne samo zemaljska jer je do kraja poslušan i ponizan pred Ocem. On je Kralj neba i zemlje!
Matej nadodaje kako su anđeli pristupili Isusu i služili mu. Ono što je obećavao sam Napasnik, da će ga anđeli nositi na svojim rukama i krilima, obistinjuje se, a da Isus ne iskušava Gospodina. Tko se predaje Bogu, nikad ne ostaje bez odgovora, bez Božje zaštite, ma gdje on bio. Gdje pak Bog zavlada, Zli gubi tlo i iščezava. Time je otvoren prostor za djelovanje Dobroga među nama.
O svojim osobnim kušnjama veliki pisac Dostojevski veli ovako. Na prigovore kako mu je vjera naivna on odgovara: “Te ništarije mi se podsmjehuju zbog moje navodno zaostale i natražnjačke vjere u Boga. Ti nespretnjakovići nisu ni u snu mogli usniti onolike razmjere nijekanja Boga kakve sam opisao u Velikom inkvizitoru i na što onda odgovor daje cijela knjiga. Nigdje u cijeloj Europi ne postoji onoliki naboj ateističkog izričaja niti ga je dosada uopće bilo. Dosljedno tome, ne vjerujem poput djeteta, već je moj Hosana prošao temeljito čistilište samog đavla, kako o sebi samom veli đavao u mome posljednjem romanu”.
Vjera nije nikad bila jeftina stvar ili priča za malu djecu. Nije veliki pisac prihvatio vjeru u Isusa Krista naivno i djetinje, već je sam iskusio sve đavolske zamke i kušnje, dubine i ponore bezboštva, kroz životne udarce i patnje, kroz kušnje i pročišćavanja u sibirskim konclogorima u carsko vrijeme.
Upravo je to problem u životu. S kojim se glasom suočavam, koji glas slijedim. To je problem svakog vremena u crkvenoj godini, napose korizme. Svatko od nas ćuti u sebi Božji glas, ali uz taj glas postoje još barem dva ili tri koji nas odvode u drugom smjeru. Opasnost je uvijek da čovjek slijedi glas koji obećaje mnogo, ali uprizoruje i stavlja pred čovjeka malo ili ništa.
Jasno, čovjek traži po svome ljudskom određenju Nebo, ali se poigravamo sa stvarima koje nas od njega odvraćaju, ili nas ostavljaju na pola puta između Neba i Pakla. Negdje što bi se dalo opisati riječju čistilište. Gospodin je sam rekao: “Gdje ti je blago, ondje ti je i srce” (Mt 6,21). Ako je srce pocijepano, podvojeno, teški su napredci i usponi. Ujedno i bolni, a život je neprestano pročišćavanje.
Služenje dvojici gospodara na kraju rađa nervozama, podvojenostima. Ako je korizmeni poziv sam Božji poziv na pokoru, obraćenje, odvraćanje od privida, onda Bog zna što čini kad nas pozivlje. Kad se govori o Zlome, tada treba imati uvijek jedno na pameti: Bog je stvaratelj, on je kreativna snaga u svemiru, a Zli je razaratelj, rušitelj. Đavao želi nad drugima gospodariti, kontrolirati i onda na kraju uništiti. Stoga je i korizma vrijeme odluke i vlastitog opredjeljenja. Poput Isusa. Posve radikalno.
