Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 6,36-38
Reče Isus svojim učenicima: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
Korizmeno je vrijeme nešto poput škole ili učilišta gdje se učimo duhovnom životu.
Dalo bi ga se podijeliti u dva razdoblja, dva polugodišta ili dva semestra.
Prvi dani nakon Čiste srijede nude nam našu životnu orijentaciju. Stavljaju nas pred izbor, kojim putem krenuti. Pružaju nam duhovni kompas, orijentaciju.
Potom u prvoj polovici korizmenoga vremena – kroz tri tjedna – Crkva nam i Sveto pismo nude studij kršćanske duhovnosti. Kakav treba biti naš duhovni život? Koji su temelji i kriteriji našega duhovnoga rasta? Vrijeme je to posvećena katekumenata u ranoj Crkvi kad su se još nekršteni pripravnici pripremali za sakrament krštenja u uskrsnoj noći. Izgraditi u sebi duhovne stavove i čvrsta uporišta. Izgraditi odnos prema Bogu i prema bližnjemu. Odnos prema sebi, prema darovima koje nam Bog daje. Prava škola duhovnoga života – tako su čitanja birana i tako nam se nude.
Današnje nam Evanđelje govori upravo o jednome vidiku našega života. Naime, kako u životu Boga nasljedovati. Nasljedovati Boga u njegovim postupcima. Postupati kako Bog postupa. Ne ono starozavjetno ili naravno ljudsko oko za oko, zub za zub, nego praštanje, milosrđe, pa će nam biti oprošteno, iskusit ćemo milosrđe, dobrotu, ljubav. I bit ćemo sretni. Tko ne zna oprostiti, ne zna ni ljubiti. I u konačnici će oboljeti, duhovno, duševno i fizički. Završni će sud biti samo Božji odgovor na čovjekovo ponašanje ovdje i sada. Na kraju ipak ispada kako je Bog uvijek veći od naših djela i postupaka.
Budite savršeni – budite milosrdni – kao Otac nebeski
U Matejevu Evanđelju, na kraju Isusovih suprotstavljanja, antiteza – naime, ‘kazano je, a ja vam velim’ – što Isus ponavlja šest puta, u šest slučajeva, naglašeno intenzivirajući i dopunjajući starozavjetnu praksu, daje Isus učenicima pravu mjeru njihova ponašanja u odnosu na druge ljude. Ponašati se i postupati kao Otac nebeski. „Budite savršeni kao što je to vaš Otac“. Ovdje, u evanđelista Luke, u istom surječju, Isusova novoga nauka, Isus veli: “Budite milosrdni kao što je to Otac vaš nebeski!” Taj Isusov zahtjev stoji kao dopuna Isusovoj zapovjedi ljubavi prema neprijateljima, prema onima koji nas mrze i progone. To je samo uvertira u daljnje Isusove zahtjeve: ‘Ne sudite, ne osuđujte, otpuštajte jedni drugima, dajte…’
Sve je to zapravo nasljedovanje Božje prakse. Kako Bog nama, tako i mi drugima. Bog će nas suditi prema našemu ponašanju. Bog je uvijek veći, milosrdniji, milostiviji, velikodušniji. On nas uvijek u svemu nadmašuje. Bog je jednostavno nenadmašiv. Tim izričajem, ‘budite milosrdni kao što je to Otac vaš nebeski’ želi Isus nadići sve razlike, sva protuslovlja i prijepore koji vladaju među ljudima.
Ako čovjek sam osobno živi snagom i iz Božjega smilovanja i milosrđa, kako bi onda mogao drukčije postupati, nego upravo iz te protežnice svoga života!? Ne zahtijeva Isus ništa ni čovjeku strano ni nemoguće, nego samo vraćanje duga i kredita koji mu je darovan s Božje strane. Svi živimo upravo pod Božjim kreditom, hipotekom, kao njegovi dužnici, koji ne možemo ničim platiti, osim svojim životom. Naše uzdarje za Božji dar.
Namjesto da jedni drugima i jedni od drugih ugonimo dugove i potraživanja morali bismo i trebali bismo zahvaljivati Bogu za nezasluženi dar i sreću vlastitoga života. Ako nam je sve darovano, tada dar možemo uzvratiti kao uzdarje u obliku dobrote, bez računice i kalkulacije, bez kamata i postotaka, koji se ugone sa strane ‘kamatara’ i vjerovnika. Oslikao je to Isus najbolje u onoj prispodobi o nemilosrdnom dužniku u Mateja (18,23-35).
Ne (o)praštati – život u paklu
Nemoguće je provoditi život u nemilosrđu, nepraštanju, neljubavi, unutar bijede ovoga kratkog života, zatvoren sam u sebe. To čini od života nesnošljivi pakao već ovdje na zemlji. Samo nas ljubav i praštanje mogu spasiti i otkupiti od muka, i ovdje i ondje, na drugome svijetu. Isus nam jasno veli kako nitko nema pravo lomiti koplje nad drugim, druge osuđivati. Danas se koplja lome i ljudi olako osuđuju, tovari im se krivnja za koju nisu odgovorni.
S druge pak strane, riječi koje je Isus ovdje izgovorio i koje smo upravo čuli, potvrđuje i suvremena antropologija. Isus intuitivno promatra i zre, proniče čovjeka kakav on zapravo jest i što u sebi nosi. Olako govorimo kako je sve ‘zapisano u genima’, što je donekle i točno, ali tome treba pridodati i okolnosti u kojima se čovjek razvija, od majčine utrobe pa kroz susljedne bitne tri prve godine života – odlučne u životu svakoga čovjeka.
Tko ljude osuđuje, namjesto da ih razumije i shvati u njihovu životu i ponašanju, samo pridodaje još jedno veće zlo i nepravdu onomu što su ti pojedinci počinili. Postojala je praksa u carističkoj Rusiji. Osuđenici na progonstvo i tamnovanje u Sibiru stajali bi pred svojim najbližima i cijelim selom. I oni koji su ostajali doma duboko bi se klanjali onima koji su odlazili u progonstvo s riječima: “Oni odnesoše krivnju svih nas na sebi u progonstvo, u daleki Sibir!“
U Braći Karamazovima Starac Zozima govori: “Napose se toga prisjećaj kako nikada ne možeš biti sudac. Jer, na zemlji nitko ne može biti sudac nad zločincem prije nego taj sami sudac ne prizna kako je i on isto tako zločinac kao i onaj koji stoji pred njim te da možda upravo on više od svih ostalih nosi krivicu zločina onoga koji pred njim stoji. Tek kad to uvidi, moći će biti sucem. To nije besmisleno kao što se čini besmislenim. Jer kad bih ja osobno bio pravednik, možda taj zločinac koji preda mnom stoji ne bi bio zločinac. A ako si kadar uzeti na sebe zločin onoga koji pred tobom stoji te koga si u svome srcu osudio, onda ga uzmi bez oklijevanja na sebe i sam trpi za njega, a njega otpusti bez ikakva prigovora.”
Bog nam prašta ako mi opraštamo
Bog veže svoju milost i dar praštanja s našom sposobnošću i voljom oprostiti, biti velikodušan i širokogrudan prema drugima. Mjerom kojom mjerimo i nama će se mjeriti. Kad bi Bog s nama postupao prema pravdi i pravednosti, bili bismo svi izgubljeni i propali. Nitko ne bi mogao opstati. Bog će oprostiti samo onima koji praštaju, samo će onima koji su milostivi biti milostiv.
Danas nam biva posve jasno ono što je znao i izrekao Isus prije dvije tisuće godina. Naime, istina kako je teški promašaj i pogrješka pa i grijeh suditi ili htjeti suditi ljude prema njihovim pogrješkama i promašajima. Nema nitko pravo osuđivati druge na temelju katalogizirana popisa normi, kaznenih propisa, zakona. Sud – pravedni i mjerodavni – prepustimo Bogu. On će sve iznijeti na vidjelo na dan suda i promatrati svojim očinskim očima nas, bijedna svoja stvorenja.
Trebamo samo pokušati usvojiti i na sebe primijeniti, smjestiti u svoj životni kodeks ono što je Isus naučavao i kako je on postupao. Tako će se promijeniti lice ove zemlje, imat ćemo već ovdje tračak i dašak neba. I sve što tomu doprinosi bit će kraj osuđivanja i početak jedinoga ispravnoga, kraljevstva pravde, ljubavi, mira, praštanja.
