Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 10, 32-45
Putovali učenici uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni.
Tada Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati.«
I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« A oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati — to je onih kojima je pripravljeno.«
Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Treći i najopširniji navještaj Isusove muke u Markovu Evanđelju. Isus se sav usredotočio na Jeruzalem, kreće prema njemu, mjestu svoje muke i proslave. Tu je finale, završnica njegova života. Ljudi su svi u čudu spram Isusa, dok je učenike već zahvatila panika koja će kasnije prerasti u strah i bijeg od vlastitoga Učitelja, kad ‘zagusti’ u Getsemanskom vrtu. On im jasno govori što čeka njega i što čeka njih.
Prethodno, nakon neuspjeha, „fijaska“, s onim bogatim mladićem dao im je cijenu nasljedovanja, stavio pred njih mogućnost izbora. Oni su se odlučili, ostali su s njime, kao njegovi najbliži povjerenici. I nemoguće je da ne shvaćaju Isusov put. Stavljaju još uvijek u prednji plan vlastite planove i želje. Njima je važnije na kome su mjestu oni osobno, nego kakva je sudbina, što će biti s poslanjem ovoga Isusa iz Nazareta i kraljevstvom Božjim o kome on stalno govori. Isus u evanđelju najavljuje svoju smrt, po treći put, a učenici su spori u shvaćanju, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju. Nakon godina drugovanja kao da nisu ništa naučili u Gospodinovu okružju. Kasnije će Isus uputiti isti prigovor onoj dvojici na putu u Emaus, kako su srca i pameti spori da vjeruju.
Marko gotovo s mučnom preciznošću donosi zgodu s dvojicom Zebedejevih sinova. Ovdje oni stupaju pred Isusa, čak pomalo drsko i otvoreno i traže od njega mjesta zdesna i slijeva. U Matejevu Evanđelju namjesto njih istupa njihova majka u njihovo ime. Njih dvojica jesu uz Petra Isusove najpovjerljivije osobe, njih uzima nasamo i na Tabor i Jairovu kuću, a potom i u Getsemani, za agonije. Vjerojatno su bili žestoki, temperamentni, stoga ih je i prozvao ‘Sinovima groma – Boanerges’. Oni su skloni radikalnim rješenjima, žele da se ostvari nešto sada, trenutno, bez oklijevanja. Isusovo poslanje zamjenjuju svojom osobnom karijerom. Njihova molba počiva na neznanju i zaslijepljenosti. „Ne znate što molite“ – odgovara kratko i jasno Isus. Nisu shvatili da će Isusa njegovo poslanje stajati života, a isto tako i njih osobno.
U našem svakodnevnom životu nema većeg razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije niti shvatila niti razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove. S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve Isusove strane. Namjesto ‘fotelja’ Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putom. Što im nudi? ‘Kalež’, novo ‘krštenje’, gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu. Isus se poistovjećuje sa ‘Slugom Jahvinim’ iz Proroka Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirbenu i otkupnu, ‘za sve’.
Učenici spremno i uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Samo dokle i do kada? I na kraju, tko je to Isusu s desne i s lijeve strane? Ako je židovskom Kralju križ prijestolje, tko mu je na križu zdesna i slijeva? Na križu su to dva razbojnika. Dakle, ako je križ mjesto odakle Isus slavi pobjedu, ako je ono njegovo ‘prijestolje’, slijedi, jesu li voljni biti u ulozi razbojnika zdesna i slijeva?
Okrenemo li u istom Markovu evanđelju samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod toga njihova brzopleta i lakovjerna obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo ‘vruće’, “svi ga ostaviše i pobjegoše” (Mk 14,50). Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako izjašnjavali.
Tko nama jamči da ćemo u sudbotvornom trenutku biti hrabri, ne zakazati? Samo i jedino povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.
Cjelokupno deseto poglavlje u Marka obrađuje zapravo tematiku kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetodnevnog posta bio trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi sve u izobilju, samo ako ga bude slijedio.
Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi, ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima. Deseto poglavlje obrađuje trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi, naime, čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti. Tomu se suprotstavlja trostruka požuda, tijela, očiju, oholost života, te ako im se čovjek prepusti, onda upropaštava i svoga bližnjega, poglavito pak samoga sebe. Ono što bi moglo poslužiti normalnom razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom i vlastitom propašću.
Zato kraljevstvo Božje i ustrojstvo toga kraljevstva nema ništa zajedničkoga s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja – kao da i ovdje čujemo blizu jeku one davne Jotamove basne iz knjige Sudaca (9,7-15), gdje glog postaje kraljem nad svim voćkama i stablima. I po(r)uka je jasna: Tko se otima za vlast i premoć? Samo klatež, bezvrijedno, koje nikomu ne koristi, a svakomu škodi!
U Isusovu viđenju imamo jasni sukob staroga i novoga. Čovjek je dužan plaćati danak starom poretku i nemoguće ga je tako lako promijeniti. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima i spašenicima. Među vama moraju vladati novi odnosi. Služba u zajednici Crkve mora biti ono što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice.
Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati ‘novo vino u stare mjehove’. Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju. Isusova riječ nije teoretiziranje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koji su nužni i ostvarivi, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik (u evanđelju ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika) sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je ‘na putu s njime’ (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.
