Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25,1-13
Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«
»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’
»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Usporedba o deset djevica, pet mudrih i pet ludih dobro nam je znana. U cijeloj zgodi nisu bitne djevojke koje su pošle na svadbu, nego je bitan lik zaručnika – zapravo Sina Čovječjega te je naglasak na spremnosti poći mu ususret, slijediti ga, ne polovično, nego cijelim bićem.
U usporedbi su i mudre i lude pozaspale, dakle sve one nisu bile dovoljno budne. Zaručnik – gospodar – dolazi za sve iznenada, u noći, neočekivano. Jedne stoje s praznim svjetiljkama, bez zalihe ulja, druge pak imaju zalihe, njihove svjetiljke imaju dovoljno ulja u pričuvi.
O čemu je zapravo riječ kad se ovdje govori o razboritosti, razboritu postupanju, uzeti sa sobom i ulje? O tome se Isus ne izjašnjava. Mi ne znamo što označuje ulje u prispodobi, na što Isus sa slikom ulja smjera.
Usporedba ulijeva strah i jezu. Ostati u noći vani, ispred zatvorenih vrata, ne moći unići, a biti pozvan na svadbu. Je li to spojivo s Isusom koji govori o dobrome Ocu koji sve ljubi, pred kime ne treba imati straha? Komu trebamo i moramo pristupiti čistim, djetinjim povjerenjem? Ipak su ovo teške Isusove riječi. Odnose se vjerojatno na ljude koji se nikada nisu odlučili živjeti punim životom, koji su u strahu pred svima i od svega, koji su se zakopali u svoje rovove ili krtičnjake.
S jedne strane nam je neshvatljivo kako Isus govori u Govoru na gori da se ne moramo brinuti za sutrašnji dan, kako se trebamo prepustiti Providnosti, kako se Otac nebeski brine i za vrapce i poljske ljiljane, a ovdje čak zapovijeda da se treba i mora biti spreman, unaprijed se dobro osigurati, opskrbiti dostatne zalihe, pripremiti sve dobro.
On koji govori o nesebičnom darivanju, sebedarju, ističe ovdje sebičnost ovih mudrih djevica koje guraju druge u zaborav, koje ostaju pred vratima, pred kojima su se zalupila vrata. I nikada im se ne će otvoriti.
U životu postoji jedno grozno i strašno: kasno, prekasno. U prispodobi se i zaručnik ponaša neodgovorno. On kasni i na njemu je krivnja što se dolazak otegnuo dugo iza pola noći. On se s društvom veseli, slavi svoju „momačku večer“, do kasno u noć. Namjesto da prizna svoju krivnju, on one djevojke ostavlja pred vratima, u noći i mraku, da se mrznu i u strahu od divljih zvijeri. Rekli bismo krajnja sebičnost i neodgovornost.
Ne znamo u kojim je okolnostima izrekao Isus ove riječi. Ali postoje teške riječi koje je uputio svojim suvremenicima nakon početnoga oduševljenja za njegovu osobu, njegove riječi i djela. Prigovarali su mu zašto ni on ni njegovi učenici ne poste. On ih upućuje na sliku svadbe kad je nemoguće postiti. Ako je i dok je on tu, ako je Bog blizu, onda nema koristi bičevati se, izobličavati lice čineći pokoru. Sad je vrijeme svadbovanja, ispunjenja, slavlja, sad treba vladati oduševljeno raspoloženje, Gospodin je tu.
Zatim imamo i teških riječi protiv gradova u kojima je činio većinu svojih čudesa, a ipak se nisu obratili. Mislimo na Kafarnaum, Betsaidu, Korozain. Teže riječi upućuje njima nego poganskim gradovima ili čak Sodomi i Gomori. Mjesta Isusova djelovanja su se odvratila od Isusa. Isus se posvema razočarao u njima. Oni su napustili bilo kakvu nadu da bi se išta moglo bitno s njima promijeniti.
Isus nam želi poručiti: Pred Bogom nema polovičnih stvari. Pred njim se svatko mora odlučiti unići u rizik. Nemoguće je plesati između životnih polovičnosti i neodlučnosti. Isus ne podnosi osrednjost!
Što bi htio Isus poručiti i nama, zapravo slušateljima svih naraštaja? Ima nade! Makar se dolazak zaručnika otegao u duboku noć, on će doći. Svadbena će se svečanost održati. Nemojte se u nadi iznevjeriti. Nada je ujedno i razlog vaše radosti. Ne znamo trenutak kad će se ta nada ispuniti, kad će se dogoditi ono čemu se nadate, ali je važno izdržati. Za to treba dugi dah, žarko srce koje ljubi, trijezna glava koja razumno misli. To je poruka cijele Biblije. Ona je Knjiga velike nade.
U Isusovim riječima postoji ton koji je nerijetko nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti prekasno. O konačnom ishodu mojega života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”.
Moj posao, moj život, sve ovo što me snalazi u mojoj svakodnevici, u mome otužnom svagdanu, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji će doći suditi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmislenost moga života i djelovanja. A mogućnost promašenosti dana je kao u školskoj zadaći: Prelijepo sročeno i napisano, ali promašena zadana tema! Kad je jednom životna priča i roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.
Ulje u ovoj Isusovoj prispodobi nije nikakav potrošni materijal, nego je ono znamen čovjekove spremnosti da čovjek cijeli svoj život usmjeri prema Evanđelju i Isusovoj osobi. I nije to stvar samo za neke prigode, za blagdanske ili nedjeljne svečanosti, nego je to trajna zadaća: Usmjeravati se prema Gospodinu, biti u njega zagledan.
Riječ je o mojim osobnim iskustvima s tom jedinstvenom osobom. Samo tako ne ću izgubiti strpljivost poput ovih pet djevica koje bijahu nespremne. Svaki je trenutak silna milost rekao je židovski pisac i mislilac Elie Wiesel. Milost je biti pozvan na svadbu, ali biti uvijek budan, dijeliti s drugima radost i nadu. Čime napuniti svoje posude? Naši su resursi Biblija, Sveto pismo, bogoslužje, sakramenti.
Bonhoeffer, mučenik i teolog, piše iz tamnice, prije smaknuća: „Moramo se trajno, dugo i krajnje opušteno uživljavati, moramo ponirati u život, govor, djela, patnju i umiranje Isusa Krista da bismo spoznali što nam Bog obećaje i kako on to ispunja“. On je crpao iz nepresušna vrela i zato je mogao mirno otići na vješala, uoči svršetka onoga rata. Ulje se ne dobiva besplatno, treba založiti, uložiti svoj život. Nema jeftine milosti. Treba imati dovoljno zaliha za zle dane… Za nas još nije prekasno kao za one nerazumne djevice.
Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, nego trajno iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, nego ići prema uviru i cilju cjelokupne povijesti koja je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu.
Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kome su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina ili nedohod, nego hod sa sigurnim, izvjesnim ishodom.
Treba se spremati za taj veličanstveni finale, tu veličajnu olimpijsku završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja. Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko se nalazi na drugoj strani mosta ili obale. Odnosno znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi.
Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju toga trenutka, kada i u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva rane Crkve bijaše zaziv: “Dođi, Gospodine Isuse! Maran Atha!”
DESET MUDRIH I DESET NERAZBORITIH DJEVICA – ŠTO ZNAČI PROPUSTITI POVIJESNU PRIGODU?
Stoljećima je bilo krajnje jasno u Crkvi kako tumačiti Isusovu usporedbu o pet mudrih i pet nerazboritih, ludih djevica koje su se zaputile na svadbenu svečanost (Mt 25,1-13). Naime, sve su se one zaputile ususret zaručniku, i sve su trebale biti na neki način svečana povorka i mimohod mladoženji na njegovu životnom slavlju. Mudre, razborite među njima, opskrbile su se dodatnim uljem za svoje svjetiljke, i prema tome, radile su krajnje razborito. Trebalo je slijediti njihov primjer u cijeloj zgodi. Nerazborite su promašile ono što je trebalo učiniti. Nisu se pobrinule za pričuve ulja. Nisu shvatile stanje u kome se nalaze, nisu shvatile što je trebalo učiniti. Stoga su se dale u potragu za uljem kad je već svečanost počela. I na kraju su ostale pred vratima.
Danas se u mnogome stari crkveni tumač te Isusove prispodobe i u propovijedima a i u egzegezi izokreće. Naime, predbacuje se kako su nerazborite nepravedno stigmatizirane, one su utjelovljenje poniženih i bijednih u današnjem svijetu. I pokušava se skrenuti pozornost i simpatija slušatelja za ove zakinute djevojke.
Ljudi se kušaju identificirati s njima, a to nerijetko uspijeva i propovjednicima. A dotle se razborite predstavljaju u tamnim bojama. Prigovara im se, zašto se ponašaju sebično, zašto nisu bile s onima solidarne, zašto nisu podijelile zajednički s njima zalihe, i svima bi bilo dosta, zašto se ponašaju krajnje drsko i odbojno?
Neki tumači smatraju riječi koje upućuje zaručnik onim nerazboritim djevojkama krajnje uvrjedljivom reakcijom, štoviše, darvinističkim sustavom izbora i odabira. A mudre djevice iz prispodobe koje nisu bile voljne dijeliti svoje ulje s ostalima, jer bi inače mesijanska svečanost izgubila svoj sjaj, diskvalificiraju se kao nepravedne, nesolidarne, sebične, smatrajući spasenje svojom osobnom povlasticom. Štoviše, briga tih razboritih oko svečanosti deklarira se i kao prikriveno nasilje nad onima koje nisu bile spremne za svečanost. Drugim riječima, one koje su se zaputile ususret zaručniku, spremne, ogrješuju se i postaju krive u odnosu na one koje su nespremne.
Time se Isusovoj prispodobi oduzima ona bitna oštrica i pila se okreće naopako. U slici deset djevojaka-djevica nije riječ o solidarnosti, o spremnosti na pomoć, nije riječ ni o snošljivosti, nego o nečemu posve drugome. Riječ je, naime, o promašenu kairosu, trenutku, koji se ponudio i koji je nepovratno prohujao, prokockan.
Cijela nam povijest Crkve zorno očituje koliko su puta kršćani znali promašiti taj sretni trenutak koji im se nudio, jednostavno ga nisu prepoznavali. I potom se zatvoriše vrata koja se ponovno ne otvaraju tako brzo. Vidimo to iz primjera kineskih misija. Isto je iskustvo imao i sam Gospodin Isus. Veliki, zapravo pretežni dio Božjega naroda, Izraela, nije onodobno, u Isusovo vrijeme, prepoznao, nije spoznao trenutak svoga pohoda, Božjega djelovanja u Isusu koje bijaše tako očito.
Posljedice su bile po narod strašne. Fanatici i zeloti, revnitelji, uspjeli su se ubaciti, infiltrirati među narod, oni su postali odlučujući čimbenici u sljedećim desetljećima, podignuli su bunu i ustanak, poveli rat s Rimljanima, i znamo kako se sve svršilo sedamdesetih godina toga stoljeća. Jeruzalem je naprosto sravnjen sa zemljom, Hrama je nestalo. Sve je postalo golema ruševina. Povijesni trenutak o kome je govorio Isus i koga je Isus ponudio, bijaše drsko odbijen. Isus je tražio od svih spremnost, što narod nije prepoznao.
Zar nije Isus smio govoriti o takvoj opasnosti gdje čovjek promašuje svoju osobnu i povijesnu zadaću? Zar nije smio upozoriti svoje suvremenike na ono što ih čeka? Jasno, pomoć i snošljivost, tolerancija krajnje su značajni, ali to ne isključuje mogućnost da postoji i pravedni sud za sve. Sud koji sami sebi spremamo.
Tko je pozvan nasljedovati Isusa, ne može (o)stati na pola puta ili zaostajati zbog drugih koji se nećkaju, koji zaostaju otraga ili nisu voljni. Tko želi poći za Isusom, mora se osmjeliti, mora krenuti za Isusom da bi upravo u društvu nastala nova zajednica Kristovih sljedbenika.
U evanđeljima ima mnoštvo tekstova pred kojima i na kojima se duhovi luče i dijele. Oni bivaju smutnjom cijelome jednom naraštaju vjernika, a istodobno razobličuju zaborav Crkve u glavama mnogih teologa. Ili pak ti tekstovi razotkrivaju i objavljuju ono što je razlučno kršćansko i pozivaju na nasljedovanje. Jedan od takvih tekstova je i prispodoba o mudrim, razboritim i ludim, nerazboritim djevicama. Ona je poput dvosjekla mača. Nikada ne ćemo shvatiti Isusovu poruku, nemamo li pred očima povijest Božjega naroda, povijest Izraela, njegove krize, ugroze i opasnosti, ali u konačnici i sudbonosne odluke.
Romano Guardini jednom se zgodom zapitao: Što to zapravo znači, gledati, zagledati se u Isusa? Kako ga mogu zamijetiti, zapaziti? Kako se mogu s njime susresti? I onda nastavlja: Zanimljivo, tu se ponavlja navlas sve ono što je vrijedilo za sve religije u potrazi za skrivenim Bogom. Kao što, naime, ima mnoštvo slika Boga, tako ima i mnoštvo slika Isusa Krista. I kao što se ljudi žele domoći i ovladati Bogom, tako pokušavaju domoći se i ovladati Isusom Kristom.
Stoga, naglašava Guardini, upravo se danas postavlja i postaje prijekom potrebom i zahtjevnošću pitanje: Tko će zaštititi Isusa od nas samih? Tko će ga osloboditi ili zaštititi od naše prijetvornosti i nasilja, našega ja, koje se uvijek izmotava i kuša sve kako bi izbjegnulo stvarno nasljedovanje Isusa Krista? I onda taj umni teolog daje odgovor: Susret s Isusom ne smije se prepustiti subjektivnom religijskom doživljaju. Njemu je dan i zadan prostor koji je ograničen, uredno sagrađen, gdje se Isusa može ispravno i vidjeti i doživjeti, a to je Crkva.
Time je izgovoreno, time je kazano bitno i odlučno. Mi možemo i trebamo samo nadodati: Prostor Crkve koji štiti Isusa od naših osobnih interesa i posizanja nije Isusu naknadno pridodan, nego ga obuhvaća i obujmljuje od samoga početka. Od samoga početka okružuje taj prostor Isusa Krista kao prostor Božjega naroda u kome je Isus rođen, u kome je odrastao i stasao, u kome je jednoga dana na Jordanu od Ivana kršten. Isus dolazi iz Izraela i on je nezamisliv i neshvatljiv bez izraelskih korijena i predaja.
Taj prostor naroda Božjega – naime, novoga, eshatološki o(t)kupljena Božjega naroda – obuhvaća Isusa te ranokršćanske izričaje u Crkvi spram Isusa od događaja Uskrsa i Duhova. Pa već su prve riječi Isusove koje su izgovorene i njemu stavljene u usta nakon njegove smrti i uskrsnuća izgovorene u prostoru Crkve. Tu su oblikovane, tu su prepričavane.
Prva izvješća o Isusu, prve predaje o tome što je Isus činio, što je govorio i izgovorio, dogodila su se u ‘prostoru’ Crkve. Crkva je tumač Isusa od samoga početka, ona je autentični tumačitelj Isusove osobe. Na njezinu se tlu odvija sve bitno od samoga početka.
Pa drukčije i nije moglo biti. Ne postoje gole činjenice, bruta facta. Svaki preneseni događaj već nosi u sebi stanoviti tumač. Isti događaj ne će prenijeti na isti način ni dvojica izvornih svjedoka. Sve je popraćeno osobnim tumačenjem, umetcima i dodatcima, sve se promatra s osobnoga zrenika i kroz vlastita očišta.
Bez tumačenja nemoguće je shvatiti bilo koji događaj u našemu svijetu. A pogotovo kad je riječ o povijesti Boga s ljudima, štoviše, kad je riječ o vrhuncu te povijesti, naime, o Isusovoj vjernosti i predanosti vlastitom poslanju, koje je svršilo u smrti i na križu i uskrsnuću te je postalo inicijalnim paljenjem za novu povijest Boga i čovjeka – kako je moguće taj događaj shvatiti bez tumača, bez pripovijedanja, od samih početaka? Kako je moguće takvo što obujmiti, obuhvatiti i shvatiti bez popratnoga tumača? Nemoguće!
Bez sensus fidei fidelium bio je nemoguć proces nastanka Novoga zavjeta kao zadnje, završne knjige kršćanske Biblije. Bez čvrste vjere onih koji su pristali uz Isusa Krista cijelim svojim bićem. Spoznaja Isusa Krista događa se samo u osobnom susretu, moram se upustiti u tu osobu da bih je mogao shvatiti. A taj osobni susret i novu spoznaju nazivamo vjerom i povjerenjem.
