-0.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Biblijska poruka 27. 11. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Bog koji dolazi

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 24,37-44

Reče Isus svojim učenicima:

Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.


 

Noa je, veli se (Post 6,9) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva. Za njegova rođenja otac mu je pretkazao sljedeće: „On će nam pribavljati, u trudu i naporu naših ruku, utjehu iz zemlje koju je Bog prokleo“ (Post 5,29). A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz prvih poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi tih, bez velikih riječi, zapaža i iščitava jasno znakove vremena, vidi kako se nadvijaju tmasti oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, vidi kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti blizu kraju. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme.

Jamačno, ti njegovi postupci nisu mogli ostati nezapaženi, ali suvremen­ici su otupjeli. Za svaku riječ, svaki koristan savjet. Ne ćute što ih snalazi, što će ih snaći, odveć su lijeni, previše su kukavice da bi izišli iz uhodanih životnih kategorija, odveć zaljubljeni u dosadašnji život i njegove čari. Nemaju snage ni odvažnosti reagirati na jedini mogući ispravan način ispravno, povući poput Noe zaključke i potražiti spas drugdje. Kad navale potopne vode, uzalud se penjati na i najviše brdo, jer će i njega prekriti potopne vode.

Slušamo iz Isusovih usta događaje oko „posljednjih stvari“. Pred očima nam se odvija najveća katastrofa: nebesa se urušavaju. Potporni stupovi su uzdrmani i poljuljani. Sunce više ne sija. Na zemlji je mračno i hladno, do te mjere hladno da se biljke, životinje i ljudi smrzavaju. Sve okiva led. Nema više dana, samo noć. Nema više mjeseca ni zvijezda da obasjaju noć. Kakva god bila ideja tog vremena: Isus slika događaj koji stavlja točku na sav život i aktivnosti na ovoj zemlji. Ova vizija propasti danas je relevantnija nego ikad, tjerajući mnoge da poduzmu akcije kojima je namjera prodrmati savjesti i ljude. Vidimo koliko sastanaka i zaključaka glede klimatskih promjena, a da ne govorimo o sve savršenijem naoružanju kojim se prijeti.

Postoje katastrofe poput smaka svijeta i na osobnoj razini. Koliko puta samo čujemo: “Srušio mu/joj se cijeli svijet“. Može se dogoditi da neka veza pukne, da se od vas zauvijek odvrati osoba kojoj ste nekad davali puno povjerenje. Djeci se sruši svijet kada se otac i majka više ne razumiju, kada jedni o drugima pričaju u gnjevu ili svađi ili kad se rastanu. Za mnoge se sveti svijet Kristova djela, Crkve, u svijetu urušio kada su slučajevi zlostavljanja dospjeli na medijske naslovnice. Sunce je zašlo, moglo bi se reći, kad nema voljene osobe, nestalo je radosti i topline života kad nema ljubavi.

Suvremeno je govoriti o apokalipsi danas. Živimo u apokaliptičnim vremenima, vremenima koja se tako brzo mijenjaju da ne možemo uhvatiti nutarnji smisao ni vanjske domete svih ovih promjena koje se odvijaju na našim malim prostorima, ali i na cijelom svijetu. Svijet je postao premalen, pretijesan. Ljudi nemaju ni vremena, a i prostor je svakim danom sve uži. Koliko samo velikih svjetskih kompanija i tvrtki ima u svome zaglavku ili kao ‘logo’ cijeli globus. Misle globalno, tako se i šire. Globus im je postao premalen, žele naseliti svemir. Drže ga u svojoj ruci i s njim se poigravaju, kao Ch. Chaplin u onome filmu o diktatoru. Pa opet ne znaju kamo idu i kamo ih taj vlak vozi. Prijelomno vrijeme, vrijeme odluke i izazova: tako bismo mogli obilježiti ovu epohu.

Čini se da je i Crkva u tome vlaku koji juri punom brzinom, previđa spuštene signale, dok jednom ne svrši na sporednom kolosijeku i udari svom žestinom u odbojnike. Granice su rasta davno dosegnute, sve se kreće prema slijepoj ulici. Ljudi su postali robovi odn. roboti napretka. Crkva bi morala prepoznati znakove. Namjesto sitnih popravaka unutar kola potrebno bi bilo povući kočnicu i prepoznati znakove vremena te u svjetlu Istine skrenuti vlak na one tračnice koje će moći sigurno voziti u budućnost. A to je riječ Gospodina Isusa.

Strašna je nutarnja praznina u ljudima. Da nije tako, bi li bili sposobni za ovakva zlodjela koja su se činila i čine još uvijek u ratovima u svijetu? Ljudi trče za životom, sve im izmiče, nemaju nikakve nade, nestaje im kisika, lutaju poput izgubljenih astronauta u svemiru. E. Ionesco, pisac apsurdnog teatra („Ćelava plesačica“), veli ovako: “U dobi sam kad se u jednoj godini stari deset godina; kad sat traje samo nekoliko minuta, a četvrt sata se uopće ne zapaža. Ipak, unatoč tome, još uvijek se hvatam života u nadi da ga se u zadnji tren domognem, poput putnika koji skače na papučicu kola, kad je vlak već uhvatio brzinu”.

Očajnički je to zov čovjeka koji nije prožet vjerom, a u njoj sluti jedini spas i izlaz, jer neprestano ponavlja kako je spas u religiji i metafizici. “Bog koji dolazi” – naslov je knjige poznatog duhovnog pisca C. Caretta koji može poslužiti kao putokaz, kao metoda (etimološki riječ ‘metoda’ znači upravo to, put, putokaz, smjer), koji je iz temelja promijenio svoj životni smjer. Od aktivista, zauzetog katoličkog djelatnika, povukao se u samoću pustinje, onamo kamo je Gospodin svoj narod neprestano mamio, kako bi mu u pustinji postao Bog sve. Kamo se povlačio i sam Isus, u mjesto istinskog susreta s Bogom. Ako je danas vrlo popularno govoriti o duhovnoj obnovi našeg naroda, tada nam mora biti jasno da te obnove nema bez vjere, ljubavi, nade, radosti, zajedništva. Sve su to kršćanske vrijednosti koje se ne daju ničim i nikako organizirati, nego moraju zračiti iz zanesenih, zapaljenih pojedinaca. Vjera se presađuje samo osobnom vjerom, žudnja za Bogom vlastitom žudnjom, radost radošću, sreća srećom.

Ključno pitanje je: Što se događa prema Isusovim riječima nakon velikoga znaka? U današnjem tekstu stoji riječ koju trebamo uzeti k srcu: “Potom će se pokazati na nebu znak Sina Čovječjega” (Mt 24,30) To znači da velika katastrofa nije kraj čije se značenje danas više ne razumije. Postoji točka kad sve prestaje, kad sve ima svoje finale, vjerovao on u Boga ili ne vjerovao. Doći će trenutak kad je život minuo, kad prestaje crta radosti, uspjeha i žudnje ali i crta neuspjeha, nesreće i patnje. To je svačija povijest, takva je i povijest cijeloga svijeta. To je trenutak kada se suočavamo s punom istinom o svome postojanju. Trenutak je kada padaju vanjski oslonci, životni stupovi, zdravlje, javni ugled, bogatstvo, utjecaj na druge, sve ono na što se nekada oslanjalo, kad nam pokucaju na vrata bolest i smrt. Bitno je što se u tom trenutku događa. Sudbina svakog čovjeka predstavljena je u znaku Sina Čovječjega. Pojavit će se na nebu. Tada “će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom” (Mt 24,30). Nebo je izgubilo svoj sjaj, ali je ispunjeno slavom Kristovom koji dolazi. Treba se nad tim zamisliti ovih dana i nakon ovoga teksta.

Sjetimo se: Kad je Krist na križu preminuo, sunce ja pomrčalo. U uskrsno jutro sam Krist je sunce koje izlazi u srcima i zasjenjuje sve, sve katastrofe i sve ljudske aktivnosti. O ovom događaju možemo razmišljati kada govorimo o znaku Sina Čovječjega. Onima koji su toga svjesni obećano je: “Kad se ovo počne događati, ustanite i podignite glave svoje; jer blizu je vaše otkupljenje” (Lk 21, 28). Ali to ujedno i znači kako na kraju ne će biti tame, hladnoće i obamrlosti, nego svjetlost, toplina i punina života. “Anđeli će sabrati njegove izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga“ (Mt 24, 31).

Svijet je prebučan, a da bi omogućio pozorno slušanje onoga što nam Gospodin zbori. Riječ se mora u nama utjeloviti da bi bila učinkovita u svijetu. Poput Božje Riječi u Isusu Kristu. Isus se rađa u tišini noći, u staji. U gostinjcu bi zacijelo bilo prebučno, i ne samo izvanjski, nego i u dubljem smislu, ondje ne bijaše mjesta, nije bilo primjereno da se ondje rodi. “I dok je mirna tišina svime vladala, a noć brzim tijekom stigla do sredine svog puta, jurnula je tvoja svemoguća Riječ s nebesa… Kao oštar mač nosila je tvoju neopozivu zapovijed… Sve stvoreno preinači svoju narav da se sačuvaju djeca tvoja, slaveći tebe, Gospode, izbavitelja svoga” (Mudr 18,14; 19,6).

Obnova nam neće pasti u krilo tehničkim napretkom, rastom standarda, znanja, sposobnosti. Obnovu i obrat u povijesti čovječanstva izvodi samo Bog. U ovom adventu, došašću za nas je bitna naša šutnja pred njim, više nego naš govor o njemu. Živimo u očekivanju parusije, ponovnog dolaska. To sa sobom nosi izazov odreknuća od svih bogova, božanstava, idola, rukotvorina i krivotvorina ljudskih.

Advent je nutarnje pročišćavanje i pražnjenje vlastitih posuda za milost odozgor. Iščekivanje i bdjenje. Poput vojnika na straži ili onih pred radarskim zaslonom koji nadgledaju nebo. U tome trenu njima je uskraćeno i zabranjeno baviti se bilo čime drugim osim jednim: pretvoriti se u uho i oko, jer to može biti spasonosno za narod i svijet. Jednako smo obvezani i mi kršćani pronaći tihi kutak, očekivati Gospodina, osluškivati njegov dolazak.

Odčitavati znakove i signale koje upućuje, jer bit će kasno, kao što i sam kaže za Noine suvremenike, kad se on pojavi na obzoru, a mi zauzeti koještarijama. Jedan nam je suvremenik doviknuo: “Vratite nam Isusa Krista, vi kršćani, vi utajivači jedne velike nade za svijet još od Konstantinova vremena, vi ljudi Crkve! Njegov život i njegova smrt pripadaju i nama, i svima, za koje život ima smisla i koji nas je naučio kako živjeti kao stvorenja”.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne