Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 20, 1-8
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.
Posvećujemo ovaj današnji naš susret uspomeni na još jednog vrlo značajnog člana apostolskog zbora: Ivana, sina Zebedejeva i brata Jakovljeva. Njegovo tipično hebrejsko ime znači “Gospodin je dao milost”. Krpao je mreže na obali Tiberijadskog jezera, kad ga je Isus pozvao zajedno s njegovim bratom (usp. Mt 4,21; Mk 1,19). Ivan se uvijek nalazi u užoj skupini učenika, koje Isus u određenim okolnostima uzima sa sobom. On je zajedno s Petrom i Jakovom kad Isus, u Kafarnaumu, ulazi u Petrovu kuću kako bi mu ozdravio punicu (usp. Mk 1,29); s ostalom dvojicom slijedi Učitelja u kuću nadglednika sinagoge Jaira, čija je kći vraćena u život (usp. Mk 5,37); slijedi ga dok se uspinje na goru gdje će se preobraziti (usp. Mk 9,2); uz njega je na Maslinskoj gori kad, pred veličinom Hrama, izgovara besjedu o svršetku grada i svijeta (usp. Mk 13,3); i, konačno, blizu mu je kad se u Getsemanskom vrtu povlači kako bi uputio molitvu Ocu prije svoje muke (usp. Mk 14,33).
Malo prije Pashe, kad Isus izabire učenike koje će poslati da priprave dvoranu za večeru, njemu i Petru povjerava tu zadaću. Ovaj njegov istaknuti položaj u skupini Dvanaestorice čini na neki način razumljivom i želju što ju je jednom izrazila njegova majka: pristupila je Isusu kako bi od njega tražila da njezina dvojica sinova, Ivan i Jakov, budu posjednuti jedan zdesna, a drugi slijeva Gospodinova u Kraljevstvu (usp. Mt 20,20-21). Kao što nam je poznato, Isus je odgovorio protupitanjem: upitao je jesu li spremni ispiti čašu koju će on sam piti (usp. Mt 20,22). Nakana iza tih riječi bila je otvoriti oči dvojici učenika, uvesti ih u poznavanje otajstva njegove osobe te naznačiti njihov budući poziv da budu svjedoci sve do najvišeg svjedočanstva, onoga krvlju. Nedugo nakon toga Isus je razjasnio da nije došao kako bi bio služen, već da služi i život svoj dade u otkupninu za mnoge (usp. Mt 20,28). Kroz dane koji su slijedili uskrsnuću, ponovno nalazimo “Zebedejeve sinove”, zajedno s Petrom i ostalima, zauzete u uzaludnom noćnom ribolovu, nakon kojega, zahvatom Uskrsloga, dolazi čudesan ulov. Tada je upravo “učenik kojeg je Isus ljubio” taj koji prvi prepoznaje “Gospodina” i to kaže Petru (usp. Iv 21,1-13).
Unutar jeruzalemske Crkve Ivan je zauzimao značajno mjesto u vodstvu te prve kršćanske skupine. Pavao ga doista ubraja među one koje naziva “stupovima” te zajednice (usp. Gal 2,9). Zapravo, Luka ga u Djelima apostolskim predstavlja zajedno s Petrom dok idu moliti u Hram (usp. Dj 3,1-4,11) ili kad se pojavljuju pred Sinedrijem kako bi posvjedočili svoju vjeru u Isusa Krista (usp. Dj 4,13.19). Zajedno s Petrom, Jeruzalemska ga Crkva šalje ne bi li utvrdio u vjeri one koji su u Samariji primili Evanđelje, moleći nad njima da prime Duha Svetoga (usp. Dj 8,14-15).
Posebice valja spomenuti ono što, zajedno s Petrom, izjavljuje pred Sinedrijem koji im je sudio: “Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (Dj 4,20). Upravo ta jasnoća u ispovijedanju svoje vjere ostaje primjerom i poticajem za sve nas da budemo uvijek spremni odlučno priznati svoje nepokolebljivo prianjanje uz Krista, stavljajući vjeru iznad svakog računice ili ljudskog interesa. Po predaji, Ivan je “ljubljeni učenik”, koji u Četvrtom evanđelju naslanja glavu uz Učiteljeva prsa za Posljednje večere (usp. Iv 13,25), koji se nalazi podno križa zajedno s Majkom Isusovom (usp. Iv 19,25) te je konačno svjedok i praznoga groba, ali i prisutnosti Uskrsloga (usp. Iv 20,2; 21,7). Poznato je da je to poistovjećivanje otvoreno pitanje među znanstvenicima, od kojih neki u tome ljubljenome učeniku vide jednostavno pralik svakoga Isusova učenika.
Ostavljajući egzegetima da rasprave to pitanje, zadovoljit ćemo se da ovdje shvatimo važnu pouku za naš život: Gospodin želi od svakoga od nas načiniti učenika koji će doživjeti osobno prijateljstvo s njime. Kako bi se to ostvarilo nije dovoljno samo izvana ga slijediti i slušati; potrebno je i živjeti s Njime i poput Njega. To je moguće samo u ozračju obilježenom velikom bliskošću, u odnosu prožetom toplinom i potpunim povjerenjem. To se događa među prijateljima.
Stoga je Isus jednom i rekao: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje… Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15,12.15). U apokrifnim Djelima apostola Ivana predstavljen je, ne kao utemeljitelj Crkava, niti kao vođa već oblikovanih zajednica, nego u stalnom putovanju kao prenositelj vjere u susretu s “dušama koje su sposobne nadati se i biti spašene” (18,10; 23,8). Sve pokreće paradoksalna nakana da se pokaže ono nevidljivo.
I doista, Istočna Crkva naziva ga jednostavno “Bogoslovom”, kao nekoga tko je sposoban pristupačnim rječnikom govoriti o božanskim stvarima, otkrivajući tajanstveni pristup Bogu putem prianjanja uz Isusa. Čašćenje Ivana apostola proširio se iz grada Efeza, gdje je, prema staroj predaji, dugo djelovao, umrijevši na koncu u izvanredno visokoj starosti, pod carem Trajanom. U Efezu je car Justinijan u VI. stoljeću dao u njegovu čast izgraditi veliku baziliku, čiji se impozantni ostaci i danas vide. Upravo je na Istoku on uživao i još uvijek uživa osobito čašćenje. U bizantskoj ikonografiji često je prikazan vrlo star, u dubokoj kontemplaciji, gotovo u stavu onoga koji poziva na šutnju. Zapravo, bez prikladne sabranosti nije moguće približiti se uzvišenom otajstvu Boga i njegovoj objavi. Time se objašnjava i zašto je prije dosta godina ekumenski carigradski patrijarh Atenagora, onaj što ga je u dojmljivom susretu zagrlio papa Pavao VI., jednom prilikom rekao: “Ivan je u izvorištu naše najviše duhovnosti. Poput njega, ‘šutljivi’ upoznaju onu otajstvenu razmjenu srdaca, zazivaju prisutnost Ivanovu, a njihovo se srce žari” (O. Clément, Dialoghi con Atenagora, Torino 1972., str. 159). Neka nam Gospodin pomogne da budemo istinski učenici Ivanovi te naučimo veliku lekciju ljubavi i tako osjetimo da nas Krist ljubi “do kraja” (Iv 13,1), a svoj život potrošimo za Njega.
Ako se može reći da postoji neki karakteristični element koji izranja iz Ivanovih spisa, onda je to ljubav. “Bog je ljubav (Deus caritas est) i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu” (1 Iv 4,16). Vrlo je teško naći slične tekstove u drugim religijama, pa nas takvi izričaji stavljaju pred stvar doista svojstvenu kršćanstvu. Naravno, Ivan nije jedini autor kršćanskoga porijekla koji govori o ljubavi.
A kako je riječ o bitnom sadržaju kršćanstva, svi sveti pisci Novoga zavjeta o njoj govore, premda s različitim naglascima. Ako se sada zaustavljamo kako bismo razmišljali o toj temi kod Ivana, to je stoga što je on toj temi snažno i dojmljivo ocrtao glavne linije. Povjeravamo se, dakle, njegovim riječima. Jedno je sigurno: on ne donosi apstraktnu raspravu o ljubavi, kao što bi bio slučaj kad bi se htjelo suočiti s nekom temom doktrinalnog ili teorijskog karaktera. Prava ljubav zapravo, po svojoj naravi, nije nikad isključivo spekulativna, već je u izravnom, konkretnom pa čak i dokazivom odnosu prema stvarnim osobama. Tako nam Ivan daje da vidimo koji su čimbenici ili, još bolje, etape kršćanske ljubavi, koja je proces obilježen trima koracima. Prvi korak odnosi se na sam Izvor ljubavi, što ga apostol smješta u Boga, sve do toga da izjavljuje kako je “Bog ljubav” (1 Iv 4,8.16).
Ivan je jedini autor u Novome zavjetu koji nam daje definicije Boga. On, primjerice, kaže da je “Bog Duh” (Iv 4,24) ili da je “svjetlo” (1 Iv 1,5). Ovdje sjajnom intuicijom proglašava da je “Bog ljubav.” Valja primijetiti da se na kaže jednostavno da “Bog ljubi”, a još manje da je “ljubav Bog”! Drugim riječima, Ivan se ne ograničava na opisivanje božanskoga djelovanja, nego ide sve do njegovih korijena.
Usto, on ne nastoji pripisati neko božansko svojstvo općenitoj ili pak neosobnoj ljubavi; ne polazi od ljubavi kako bi stigao do Boga, nego se okreće izravno Bogu kako bi definirao njegovu narav beskrajnom dimenzijom ljubavi. Time Ivan želi reći da je ljubav bitan sadržaj Boga, pa se i cjelokupno Božje djelovanje rađa iz ljubavi i označeno je ljubavlju: sve što Bog čini, čini iz ljubavi i s ljubavlju.
Ovdje je, međutim, potrebno napraviti sljedeći korak i razjasniti da je Bog konkretno pokazao svoju ljubav ušavši u ljudsku povijest po osobi Isusa Krista, utjelovljenoga, umrloga i uskrsloga za nas. To je drugi bitan korak Božje ljubavi. On se nije ograničio na verbalne izjave, već se stvarno zauzeo i osobno “platio.” Kao što i piše upravo Ivan: “Bog je tako ljubio svijet (to jest, sve nas) te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16). Time se Božja ljubav prema ljudima konkretizira i pokazuje u ljubavi samoga Isusa. Ivan još piše: “Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1). Tom sebedarnom i potpunom ljubavlju korjenito smo otkupljeni od grijeha, kao što dalje piše apostol: “Dječice moja,… ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta” (1 Iv 2,1-2; usp. Iv 1,7). Eto, dokle je stigla Isusova ljubav za nas: do prolijevanja vlastite krvi za naše spasenje! Kršćanin, zastajući u razmatranju toga “viška” ljubavi, ne može a da se ne zapita kako na to valja odgovoriti. To nas pitanje uvodi u treći korak dinamike ljubavi: od onih koji primaju ljubav što nas pretječe i nadilazi, pozvani smo da nastojimo oko djelatnoga odgovora, koji – kako bi bio dostojan – ne može biti ništa drugo doli odgovor ljubavi. Ivan govori o “zapovijedi”, te donosi sljedeće Isusove riječi: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34).
One Isusove riječi, “kao što sam ja ljubio vas”, pozivaju nas, ali nas i uznemiruju; to je kristološki cilj koji se može činiti nedostižnim, no istovremeno je i poticaj koji nam ne dozvoljava da se zadovoljimo onime što smo dosad ostvarili. Sjajan tekst duhovnosti, kakav je spis Nasljeduj Krista, o tome piše: “Plemenita ljubav prema Isusu potiče na velika djela i budi želju za sve većim savršenstvom. Ljubav želi uzvišenost i ne da se zadržati nikakvim niskim stvarima. Ljubav hoće slobodu i zazire od svakoga svjetovnog nagnuća… Ljubav je rođena od Boga, i, samo u Bogu, ponad svega stvorenoga, može otpočinuti. Zaljubljen čovjek leti, trči, veseli se, slobodan je i ničime vezan. Sve daje svima, sve ima u svemu, jer on, ponad svih, počiva u Jednom, najvišem, od kojega teče i napreduje sve dobro” (Treća knjiga, Peto poglavlje). Ima li boljeg tumačenja “nove zapovijedi” što ju je navijestio Ivan? Molimo Oca kako bismo mogli tako snažno živjeti tu zapovijed te njome zarazimo sve koje susrećemo na svome putu.
