Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 10,46-52
Kad je Isus ,s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!«
Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!«
I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!«
On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu.
Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?«
Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.«
Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!«
I on odmah progleda i uputi se za njim.
Slijepi prosjak – slika krajnje bijede i potrebe. Ime ovoga jednoga iz Markova Evanđelja zauvijek je zapisano u svetim knjigama. Bartimej – sin Timejev. Taj slijepac ne vidi, ali ima veoma istančano osjetilo sluha. Isusovo je okružje slijepo. Slijepo za Isusa i ono što se u njemu zbiva i otkriva svijetu. Bartimej vidi bolje od ostalih. Unatoč slijepim očima, vidi on dublje, dalje i zornije od Isusove pratnje. Zato se ne dade smesti. Njemu je kucnuo mesijanski, zvjezdani trenutak u životu.
Slijepac čuje. Slijepci inače imaju istančanija druga osjetila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je prije čuo za Galilejca, čekao na trenutak susreta s tim čudotvorcem, i ovdje dočekao svoj zvjezdani trenutak, svoj kairos. Putovi su im se ukrstili. Slijepac viče uzvikom, zazivom koji će postati temelj za tisućljetnu molitvu srca: “Gospodine, Isuse Kriste, Sine Boga živoga! Smiluj se meni grješniku!” Vapaj je to i molitva koju su milijuni molili i još uvijek mole.
Suputnicima i Isusovoj pratnji to je zapomaganje dosadno, žele ga ušutkati. Ne ušutkavaju ga zato što on viče: “Sine Davidov!” – nego zato što su svi zaokupljeni Isusom, svatko bi htio biti u njegovoj blizini, ne žele da se Učitelja ometa. I taj dosadni slijepac stoji im na putu, prema njihovu Isusu. Koliko puta drugima priječimo put do Isusa?
Slijepac ima čvrstu, nepokolebljivu vjeru. On ne prestaje uporno, tvrdoglavo vičući zapomagati. On daleko bolje ćuti što je i tko je u Isusovoj osobi nego ostali koji su s Isusom. On zna da mu je ovo posljednja životna prilika, i ako je sada ispusti, ostade on cijeloga života slijepi prosjak. Stoga je vikao sve više i snažnije. Elementarni je to vapaj, krik iz bijede i nevolje, krik koji para uši i unosi krajnji nered u postojeće stanje.
“Isus se zaustavi!” Vrijedi zamisliti se nad tom riječi. Nakratko se zaustaviti upravo kao što to učini sam Isus. U mnoštvu koje ga nosi, koje ga gura naprijed, u kome se nalazi, toj rijeci ljudi hodočasnika prema Jeruzalemu, Isus nalazi vremena zaustaviti se pred jednom i nad jednom ljudskom bijedom. On ulijeva čovjeku nadu.
Takav je Isus i prema meni i tebi. On se zaustavlja i pita spram naših osobnih želja. Gdje je Isus, tu je spas i spasenje, smilovanje i milosrđe, tu je Bog na djelu. Isus poziva. Spasenje je u vjeri u Isusa, u nasljedovanju i križu. Isus je nada slijepcima, poniženima, siromasima. Osloboditelj, spasitelj, znak i sidro nade.
Kako se lako mijenja raspoloženje onoga mnoštva oko Isusa. Od negodovanja i guranja u stranu do obrata: “Hrabro samo, zove te! Ustani i hodi k njemu!” Čovjek presretan odbaci svoj ogrtač koji mu je služio za sve, i za spavanje, i milodare, i milostinju, i zaštitu od sunca i nevremena. Nema više nikakve zapreke. Silni trenutak za snažnu životnu vjeru.
“Što hoćeš da ti učinim?” Samo koji redak prije ovoga upita, isto pitanje postavlja Isus i dvojici braće, Zebedejevih sinova: “Što hoćete da vam učinim?” Zar Isus ne vidi što čovjeku treba? Pogotovo što treba jednomu slijepcu? Kad Isus pita, ne treba on obavijesnih podataka s naše strane ni za sebe. Isus pita da bi čovjek došao k sebi, da bi se usredotočio na samoga sebe, ne na druge oko sebe, da bi izišao iz sebe. Da postane svjestan tko je i što je te što mu je zapravo bitno u životu. Pita da bi čovjek iznio pred njega svoju duboku potrebu i nevolju.
“Da progledam, Učitelju, Gospodine!” Da gledam i vidim svijet u tvome svjetlu, tvojim očima, da vidim što drugi ne vide, da vidim i sagledam što to Bog namjerava s mojim životom. Bartimej nije siguran u svome oslovljavanju Isusa. Jednom je on ‘Davidov Sin’, drugi put ‘Rabbuni’, treći put ‘Isus’. Nesigurnost vjere koja pipajući traži. Učenik uvijek traži, pita. To je značajka za sva vremena. Tko je Isus, bit će nam zapravo jasno tek u konačnici, u eshatonu, vječnosti. Dotle nas čeka put nasljedovanja, hod za njim, križ, patnja, uskrsnuće.
Isus mu odvraća: Vjera ti je tvoja pomogla! Vjera te tvoja ozdravila. Ona ti je podarila očinji vid. Ona ti je otvorila oči za mene i moj osobu zato jer si mi povjerovao da to mogu učiniti. Tako se može moja snaga pretakati u tebe. Obistinjuje se ono što je Bog obećao po proroku Izaiji.
Bartimej se zapućuje za Isusom. Učenička je egzistencija upravo u tome: “Biti na putu s Isusom” (r. 32), biti na putu prema križu, svršetku. Isusova riječ nikad nije teoretska, nije ona skup načela za život, nego praktični poziv na hod za Isusom. Učenik se svojom egzistencijom uključuje u povezanost s Isusom, na putu je. Sad je Isus podario slijepome vid, a doskora će to isto mnoštvo, zaslijepljeno i zavedeno, vikati: “Raspni, raspni, ukloni njega!”
Suvremeni je svijet zaslijepljen. Potrebna mu je orijentacija u pitanjima smisla života, ohrabrenja u vjeri, otvorenost s naše strane. Krist poziva na nasljedovanje, a to nije samo poziv na aktivnost, nego ulazak u aktivno zajedništvo s njime. Temeljno u nasljedovanju Isusa jest: Biti s njime, gledati njega, slušati ga, poznavati ga, prijateljevati s njime. Iz toga potom slijedi navještaj i svjedočenje. Zato treba u samome sebi stvoriti sintezu akcije i kontemplacije, apostolata i molitve, misijski i molitveni duh.
