Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13, 10-17
Pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.«
»Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati — i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati — i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovog: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju, te se ne obrate, pa ih izliječim.«
»A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.«
“Zašto im govoriš u prispodobama?” – pitaju učenici Isusa. Kao da time žele reći: “Zašto im ne govoriš izravno, otvoreno, u lice?” – Isusov je odgovor zagonetan. Ima li osoba koje su unaprijed isključene iz zajedništva s Isusom, koje ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Ima li onih kojima je zapriječen ulazak u kraljevstvo? Zacijelo, imamo pred sobom tajnu poziva i odbijanja poziva, poziva i izabranja, ali isto tako i tajnu čovjekova otvrdnuća. Bog je kroz cijelu povijest pozivao svoj narod.
I u Markovu Evanđelju imamo tijekom cjelokupnoga Isusova nastupa i propovijedanja upravo tu zbiljnost otvrdnuća, zaslijepljenosti, gluhoće. Tek nakon uskrsnuća evanđelist Marko spoznaje što znači Božja milost: Oči sviju, pa i učenika, su slijepe, uši svih su gluhe, srca sviju su otvrdnula, sve dok Isus osobno ne otvori oči, uši i srca. Pavao će reći, kako nitko nije pravedan, nitko ne shvaća, nitko nije razuman. Zato treba posebno poučavanje, specijalne poduke, lekcije koje on daje svojim učenicima.
Prođemo li onako letimično kroz Stari zavjet, vidjet ćemo kako Izrael, Izabrani narod, živi u trajnoj pobuni protiv svoga Boga. Dok svi drugi narodi biraju sebi bogove, prema svome ukusu i željama, Izrael sebe poima i shvaća, on crpe svoj identitet upravo iz toga što je njega Bog pozvao i učinio narodom. Izrael je Božji izbor, odabir. Izrael stalno živi u svijesti i od svijesti svoga izabranja i svoje izdvojenosti iz drugih naroda, svoje posebnosti. I stalno bi taj narod ispod Božje ruke i vodstva, htjeli bi biti kao i ostali, okolni, poganski narodi. Cjelokupna je njegova povijest cijeli jedan niz, serija protimbi, mrmljanja, pobuna. Pa i na kraju protiv Isusa Krista, Mesije. Rado bi bez Boga, rado bi se otrgnuli njegovu vodstvu, a u konačnici ipak bez njega ne mogu. Oni su sudbinski povezani. Bez svoga su Boga nesretni u povijesti.
Tek što je izišao iz Egipta u slobodu, u pustinju, buni se protiv životnih uvjeta. Želi natrag u Egipat, natrag u ropstvo, želi imati obilje za svoj trbuh. Želi u ropski odnos. Pa i kad je sklopljen Savez, otpada od Boga i klanja se zlatnome telcu. I nakon četrdeset godina lutanja pustinjom, gdje se Bog dovoljno pokazao onim koji ih ljubi i prihvaća, oni su u pobuni. Nakon osvajanja Obećane zemlje Jošua ih stavlja pred jasni izbor. Ni nakon ulaska u zemlju Gospodnjih obećanja nema vjernosti. Knjiga sudaca završava gotovo s tragičnom rezignacijom: Svi su činili što im se prohtjelo, što ih bijaše volja (usp. Suci 21,25).
Buni se narod stalno protiv proroka koji uporno pokušavaju spriječiti otpad naroda od Boga. Uvijek iznova imamo otpad, imamo infiltraciju božanstava okolnih naroda. Izrael bi htio slaviti svoga Boga kao što okolni narodi slave svoje bogove. Povijest je to pobune, tvrdovratosti. Uzme li se izvorni izričaj za mrmljanje u hebrejskom jeziku, onda bi se dalo prevesti s onim što čini pas prije nego se baci na plijen – nešto kao ‘režanje’ na Boga. Odatle posljedično i povijesne katastrofe i progonstva.
“Otvrdnulo je srce ovoga naroda!” Nije to u konačnici nezadovoljstvo životom kojim narod živi, nego je to nepovjerenje u Božje djelovanje. Narod nije voljan prihvatiti svoju povijest kao povijest koju Bog vodi, kojom on ravna. Ne smatra Boga prijateljem, nego onim koji ga želi uništiti u pustinji, a i poslije. Uvijek nekakva nostalgija za prošlim, bivšim, kad bijaše bolje, a zapravo lošije. Upravo kao i danas, nostalgija za komunizmom u nas. I stoga stalno ozloglašavanje i zemlje, i njezinih plodova, i svega što Bog čini. Kao i danas. Stalno ocrnjivanje svega što se dogodilo unatrag trideset godina na ovim prostorima.
Na bit religije spada da čovjek sve s čime se susreće kao s tajnom, što ga fascinira, što bi sam htio iskusiti, čini svojim božanstvom komu se klanja. Bilo to ljubav, plodnost, priroda, opijenost, moć, rat – sve se to doživljava božanski silno i čovjek se tomu klanja. Nije teško služiti božanstvima moći i božici ljubavi, Aštarti-Afroditi-Veneri. To je ugodno, to je čovjeku nekako u naravi.
Izrael se pak suočio s istinskim Bogom, i doskora je spoznao: Volja toga Boga ne podudara se s onim što bi čovjek htio. Njegova je volja drukčija. I tako se kroz cijelu svoju povijest hrve Izrael s Božjom voljom i zakonom. Nema naroda kroz cijelu povijest čija bi povijest bila toliko protkana hrvanjem s Bogom (‘Jakov – Izrael – Borac s Bogom’ koji je iz borbe izišao hramajući). I nema naroda koji je do te mjere i tako brutalno razotkrivao svoju vlastitu nevjernost. Izrael se stalno pita, tko smo mi, odakle dolazimo, kamo idemo, što očekujemo, što nas očekuje? To su izrazito religijska pitanja kojih nema u poganstvu.
Izrael je iz svojih povijesnih poraza i progonstava, iz pogroma i holokausta učio svoju povijest trajno revidirati. I promatrati je Božjim očima. Pa tako i u minulom stoljeću, nakon velikoga holokausta i šoaha. Preneseno na Crkvu, i u Crkvi imamo upravo rastakanje vjerskoga poklada, i to bez ikakva otpora. Danas imamo vjeru kod pojedinaca koja dopušta sve, vjera koja se prepušta svemu što čovjeku godi, vjera je to koja ima mnoštvo bogova, samo to nije više vjera s jednim, jedinim biblijskim Bogom. Spašavanje naroda iz ropstva, njegov put kroz pustinju u Obećanu zemlju za sve nas jest davna prošlost, ne nekakva sadašnjost. A kad podvučemo bilancu vjere u Crkvi danas, stanje Izraela u progonstvu bijaše bolje nego današnje stanje u Crkvi.
Isus ono izgovara i za nas. Mi smo dionici njegove riječi i blagoslova koji nam upućuje. Mnogi su proroci i vidioci, mnogi su kraljevi i umnici željeli vidjeti i biti dionici sreće koja dolazi s Isusom, i nisu bili dionici cjeline i potpunosti sreće koja dolazi s Isusom na svijet. Ono što on donosi jest neponovljivo. Nema zapravo čovjeka koji ne želi mir, slobodu, pravednost, dobrotu, praštanje, čovječnost. Sve se to dade iskusiti, doživjeti u Isusovoj blizini. On je ispunjenje čovjekovih nadanja i snova.
