Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,1-6
Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.
Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.
Sve dosada imamo učenike kao Isusovu pratnju i svjedoke onoga što on čini, kako nastupa, što govori. U Gospodinovoj su školi. Uče uz njega većma srcem, ne toliko glavom. Vrijeme je da se i oni okušaju u onome što su kroz dane i mjesece školovanja naučili. Čime ih Isus oprema i odašilje na put? Jedino i samo s onim što on ima, što njega prožima i definira, a to je snaga i sila Duha s kojom je nastupio već u Nazaretu, a potom u cijeloj Galileji.
U snazi Duha trebaju izgoniti nečiste sile, liječiti bolesnike, naviještati blizinu Božjeg kraljevstva. Od svih drugih putujućih propovjednika, kojih onodobno bijaše na sve strane, oni se trebaju razlikovati upravo po svome siromaštvu, neposjedovanju.
To je njihov razlikovni znak, njihova differentia specifica. Ništa sa sobom ne nositi, ničim se ne opskrbljivati, ni za što ne biti zabrinut. Pa čak ni kruhom, pogotovo ne novcem ili prosjačkom torbom. Oni se trebaju pouzdavati u Providnost. Bog će već otvoriti vrata i srca ljudi nakon njihova nastupa.
Isusovo djelovanje u Galileji bliži se kraju. To u bitnome bijaše i vrijeme školovanja i poučavanja najužega kruga, uvježbavanje u njihovo poslanje. Otac šalje Sina, Sin u Duhu šalje učenike. Isus je započeo u Nazaretu gdje je očitovao svoj program, proglasio svoje mesijansko poslanje i manifest. Od samoga početka Isus je svjestan svoga poslanja, on treba unijeti nešto posve novo, prevratničko, revolucionarno u svijet. Nešto što svijet nema, a treba mu kao nasušni kruh za život i preživljavanje. Njegova poruka treba stubokom preoblikovati i ljude, ali dati novi pečat licu ove zemlje. U Isusovoj se osobi i djelovanju pred ljudima otvarao novi svijet, pucale su granice, rušili se zidovi, kidali se okovi i lanci kojima su ljudi bili okovani.
Posvuda imamo tragove Isusovih stopa, otiske njegovih prstiju. Naime slobodu u mišljenju i osjećaju, neopterećenost i otvorenost prema svakome; čovjek je iznad subote, osoba je bitnija od svih pozitivnih ljudskih propisa. Učenici su bili svjedoci tolikih ozdravljenja, pa i uskrisavanja od mrtvih. Svojom riječju i ponašanjem Isus dokida postojeće zakone. I nakon što su to sve doživjeli i iskusili, sad ih Isus osobno odašilje naviještati Kraljevstvo, liječiti bolesne, izgoniti zle sile, unositi novinu u svijet.
Isus ih šalje čak i bez štapa, što je nužna zaštita u ono doba na putu. Učenici su, dakle, bez ikakve zaštite, i protiv bijesnih pasa, zvijeri, čagljeva, vukova, životinja, pa i zmija. Pogotovo drumskih pljačkaša i razbojnika. Kao da im želi reći: Preko vas želim svijet bez nasilja, bez agresije, novo usmjerenje cjelokupne svjetske povijesti, pomirenost svega i svih. Zapitat će ih Isus u dvorani Posljednje večere, je li im išta manjkalo kad ih je ono odašiljao u svijet bez novčarke, praznih džepova i sandala? – Odgovor je bio niječan. Ništa im nije uzmanjkalo.
To bijaše nešto kao rajsko vrijeme, uspostava onoga prvotnoga stanja kakvo je vladalo u Edenu između čovjeka i životinja, ljudi i ‘vukova’. Vjerodostojni su samo oni učenici koji žive iz pouzdanja u Boga, konkretno se odričući bilo kakvih zemaljskih sigurnosti i osiguranja.
Isus je u sebi utjelovljivao, prakticirao i naviještao posvemašnju slobodu od nasilja. Primjerice, iz novije povijesti imamo onaj fatalni, povijesni nadnevak 11. rujna 2001., napad na Ameriku. Poginulo je tom prilikom oko tri tisuće ljudi. Nakon toga su Amerikanci navijestili rat terorizmu u cijelom svijetu. Zna li itko koliko je ljudi poginulo u Afganistanu, Iraku, Somaliji, Pakistanu, na svim onim mjestima gdje imamo protuterorističku koaliciju? I je li svijet imalo bolji i uživa li veći mir?
Strašno zvuči riječ, navijestiti rat terorizmu. Svijet to odobrava, ali još uvijek mir nije stvoren, a terorizam se širi i prijeti, danomice. Pa i danas nakon što je minulo više od dvadeset godina od tih fatalnih dana za Ameriku ali i cijeli svijet. Ulijeva strah u kosti. Danas Amerika možda jest sigurnija, ali se sve odvija nauštrb slobode jer se sva kontrolira, nadzire, prati. Sveprisutne nadzorne kamere. Sigurnost nauštrb ljudskih prava i sloboda.
Dvadeset i više godina prošlo je od 11. rujna 2001. Amerikanci su upali u Afganistan, dvadeset godina kušali su uspostaviti nekakvu „demokraciju“, uništavali terorističke grupe islamista, i nakon dvadeset godina povukli se. Sramotno. Ali će talibani slavodobitno podjenuti svoje zastave na američku ambasadu u Kabulu. A Amerikanci su „utukli“ stotine milijardi dolara u svoje projekte u toj državi. Na kraju – totalni fijasko, promašaj. I sramotno su morali napustiti to svoje bojno polje. Jednako kao i u Vijetnamu, u Iraku i drugdje u svijetu. Dobra životna lekcija za sve koji žele nametati svoje misli i ideje drugima. Polomit će zube.
Jasno je: Sa štapom, bičem, kandžijom u ruci nemoguće je stvoriti mir u svijetu. Učenici moraju biti svjesni onoga što je davno pjevao David: “Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam… Da mi je proći i dolinom smrti, zla se ne bojim. Ti si sa mnom. Tvoj štap, tvoja palica daju mi, ulijevaju mi posvemašnju sigurnost!” Nitko ne će batinom u ruci popraviti čovjeka ili pak stanje u svijetu, kao svjetski policajac, ma koliko velika sredstva uložio. Ni pas se ne će približiti ako mu u jednoj ruci nudiš komad mesa, a u drugoj držiš bič ili batinu.
Ruka koju čovjek pruža drugomu mora biti prazna da bi je onaj drugi mogao prihvatiti, stisnuti i ispuniti svojim povjerenjem. Nitko ne će stisnute pesnice ili šake kod drugih probuditi vjeru u dobre nakane. Rukujemo se uvijek praznih ruku, bez zadrške, inače smo nevjerodostojni.
Isto je i s neposjedovanjem. Neposjedovanje bilo čega znak je solidarnosti s drugima. Kruha će uvijek biti, budu li učenici vjerodostojni. Tako je postupao i Franjo sa svojim prvim učenicima, prvom svojom braćom. Posjed i imanje čovjeka razdvaja od drugih, posjedovanje stvara zidove, ono je zaprjeka za razumijevanje drugoga, ono razdvaja ljude duhovno i fizički jedne od drugih. Stoga je uvijek pitanje, otvara li ono što činim čovjekovo srce. Pomaže li ili ga kao osobu vrijeđa?
Isusova poruka i ono što naviještaju učenici jest zapravo poziv na životnu odluku: ili – ili. Čovjek se mora odlučiti. Govoriti o kraljevstvu Božjem znači pozivati ljude da se bez pridržaja okrenu svomu Stvoritelju, da se izruče Bogu, da započnu s novim životom u sebi. Odluka je uvijek sudbonosna, ima životno sudbinsko značenje. Riječ je o spasenju ili propasti, jer se naviješta kraljevstvo Božje. Vrijeme požuruje, učenici se ne smiju dugo zadržavati na nekom mjestu.
Prihvate li ih ljudi, spasenje je naslovnicima (adresatima) zajamčeno, odbiju li poruku, promašili su životnu priliku. Zato i krajnja ozbiljnost spram poruke i navjestitelja. I neoprostivost što ljudi u svojoj zaslijepljenosti ne razlikuju između bitnoga i nebitnoga. Isus je bitan, njegova se riječ i osoba ničim ne daju pobiti ili nadomjestiti.
