Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 4,43-54
Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’
A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Današnjim danom započinje drugi dio korizmenoga vremena. Svakoga dana do Velikoga tjedna čitat ćemo iz Evanđelja po Ivanu. Slušat ćemo iz dana u dan kako sve više raste omraza i neprijateljstvo spram Isusa koje će doživjeti svoj strahotni klimaks, završnicu na Veliki petak, Isusovom smrću na križu.
Neposredno nakon Isusova razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu – jedan odulji razgovor na više razina i više stupnjeva – za razumijevanje Isusove osobe i podizanje duhovne svijesti te nakon nekoliko retrospektivnih pogleda na Isusovu osobu i prilike u kojima djeluje, imamo izvješće o iscjeljenju sina kraljevskog službenika.
Rimljanin-poganin koji vjeruje
Isus se nalazi u Kani gdje je učinio prvo čudo. Onamo mu stiže kraljevski službenik i moli za zdravlje svoga sina, djeteta. Zgodu ćemo pronaći i kod sinoptika, Mateja i Luke, gdje kraljevski činovnik – zapovjednik, moli za zdravlje svoga sluge.
Kod Mateja izgovara taj poganin riječi koje rabimo uvijek u svetoj Misi prije pričesti: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj…“, a u Luke ga čak Židovi hvale da im je čak sagradio sinagogu, pa mole Isusa da učini čudo nad slugom. Poganin – uzor prave vjere.
Odvajkada se četvorica evanđelista prikazuju u liku četiriju živih bića. Za Ivana se rabi slika orla. S punim pravom. Te velike, goleme, teške grabljivice trošile bi strahovito mnogo energije na svojim dugim putovanjima kad bi sve odrađivale svojim krilima. To bi im istrošilo energetske zalihe. Stoga se prepuštaju toplu zraku koji ih nosi, ne čineći nikakve zaveslaje krilima. Kao da lebde u zraku. I prave krugove.
Ivan evanđelist – u slici orla
Slično ćemo pronaći i u Ivana evanđelista. Neka nevidljiva sila nosi njega u visine, stalno se kao u krugu vrti oko određene tematike, pada i diže se, započinje iznova, dotiče se uvijek istih misli. Imamo slične sukobe, kao u glazbenom komadu, koncertu ili simfoniji, fugi, gdje se trajno iznovice pojavljuje tematika ili isti motiv koji se razrađuje u novim inačicama te koji se provlači kao crvena nit kroz cijeli opus. Sve pak smjera prema konačnoj preobrazbi, pretvorbi iz staroga u novo, upravo kao na svadbi u Kani Galilejskoj. Nešto obično, svakodnevno, voda, pretvara se u dragocjeno vino. To je Isusova melodija koja se provlači kroz cijelo Evanđelje, pre-tvorba staroga u novo. Novo stvorenje, novo stvaranje, novih sedam dana.
Dramatika Ivanova Evanđelja otvara se danas donekle ugodnim prizorom, naime izvješćem o vjeri kraljevskoga službenika, rimskoga časnika, komu se sin nasmrt razbolio. Suprotstavljena je vjera ovoga čovjeka nevjeri Židova. Stranac, poganin vjeruje u Isusovu iscjeliteljsku moć. Inače ne bi došao po pomoć. Vjeruje čovjek Isusovoj riječi. Potom je povjerovao cijeli njegov dom.
Čudotvornost Isusove riječi
Isusova je riječ čudotvorna, stvarateljska. On je sam u osobi Božja Riječ, utjelovljena. Ona donosi život, spasava od smrti one koji vjeruju u njega. U Isusu je među nas došlo nešto korjenito novo, u njemu cjelokupno stvorenje i sva povijest dobiva novoga, pravoga Gospodara. Tko vjeruje, on pristaje i izgovara ‘da’ Isusu Kristu. Isusov se cjelokupni život kondenzira, sažimlje u danima njegove Muke i Uskrsnuća. Tko vjeruje, mora se odvažiti izreći životno ‘da’ Isusu Kristu, odreći se jednom zauvijek svih drugih mesija, starih i novih, s imenom ili bezimenih, opasnih i zavodničkih, kojih je prepuna ljudska povijest.
Što želi Isus svojim postupcima? U njemu su duhovne sile, on ima snagu koju Duh daje, snagu liječenja, preobrazbe cijeloga čovjeka. To je središnje u Isusovu životu. Njega tjera sila da liječi, on sam osjeća kako iz njega sila izlazi. On je intimno blizak svomu Ocu, iskusio je to u trenutku krštenja, u pustinji, potom u prizoru preobraženja na Taboru. Oprašta grijehe, liječi svaku vrst bolesti, uskrisava mrtve.
Grijeh je redovito poremećaj pravih odnosa s Bogom, one harmonije, sklada koji bi trebao vladati u svijetu između Boga i čovjeka zatim i čovjeka s cijelim svijetom. Grijeh je promašaj cilja. To izvorno znači grčka riječ za grijeh „hamartia“. Promašiti cilj. Sve što Isus čini, samo je nužna posljedica njegova utjelovljenja, Boga koji je postao čovjekom. Tako napose u Ivanovu Evanđelju. Njegovo božansko djelovanje poprima ljudske obrise.
Danas smo neskloni vjerovati ovakvim evanđeoskim izvješćima. Kako liječiti na daljinu? To nadilazi okvire naših racionalnih dosega. Međutim, svi drugi apstraktni pojmovi vezani uz Isusa kao Mesiju, ili pak kraljevstvo Božje, božanska ovlast kojom oprašta grijehe, kojom liječi, ostat će bez temelja, ne uzme li se u obzir učinak koji je Isus imao na svoje suvremenike, duhovnu snagu koju su ljudi u dodiru s njime osjećali. Ljudi su ostajali redovito bez riječi u Isusovoj prisutnosti, nakon učinjena čuda ili izgovorenih riječi.
Isus i mi – vjera i povjerenje
Za nas je daleko učinkovitije skrenuti pozornost na dinamiku i dubinu koju su ljudi osjećali u dodiru s Isusom, toliki patnici i nevoljnici. Što se sve u njima odvijalo u susretu s tom jedinstvenom osobom, kako su se oslobađali od straha i bola, kako se njihov život pretvarao u pouzdanje, radost, kako im je Isus ulijevao nadu. Te kako su se međusobno kao kod osmoze, pretakale i prožimale osoba u osobu.
Bit ćemo pravedni i prema Isusu i prema Pismima, budemo li se brinuli upravo kao Isus za ljude i njihovu sudbinu, za sve ono što se u njima odvija i što su doživljavali kad ih je Isus izliječio. Prihvatimo li Isusa krajnje ozbiljno, moramo se i trebamo uživjeti u njegovu osobu koja je oko sebe širila mir i sreću, ulijevala nadu i budućnost.
Između Isusa i onih s kojima se susretao otvarao se prostor povjerenja. Isus traži vjeru. Vjera je prostor između Isusa i ljudi, ono ozračje koje se otvara i u kome patnici, tražitelji, nevoljnici i potišteni mogu odahnuti. Osjećati se obnovljeni, preporođeni.
Isus nije ostajao samo na govoru, na riječi. Nije on samo govorio o dobrome Ocu, nego ga je posredovao, zračio, širio oko sebe ozračje koje je privlačilo ljude u njegovu blizinu. Nestajalo je blokada, granica, razlika, između društvenih slojeva i vjera, vjernika i nevjernika, pobožnika i bezbožnika. On je iz sebe ižarivao toplinu, neki se ‘fluid’ iz njega širio, a ljudi su se otvarali pred njim, osjećali su da se osobe prelijevaju, pretaču, jedna u drugu, da u njih prelazi njegova energija.
Tvoja ti je vjera pomogla. Stoga je vjera na ovome zaslonu dati se dodirnuti Isusom, biti siguran u Isusovu moć i snagu, uroniti u ozračje njegove osobe, vjerovati da može i na meni izvesti svoja silna djela. I dogodit će se. I bit ćemo sretni zbog susreta s Njime.
