19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Biblijska poruka 28. 5. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Jamstvo uslišanja naših molitava

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 16,23b-28

Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna! To sam vam govorio u poredbama.

Dolazi čas kad vam više neću govoriti u poredbama, nego ću vam otvoreno naviještati Oca. U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sâm vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao. Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.« 


 

Kad god čitamo ove Isusove govore na rastanku sa svojima u dvorani Posljednje večere, u „Gornjoj odaji“, srce nam se puni od miline riječi koje dolaze iz Isusovih usta. S jedne strane svoje ljubi do kraja, do zamislivih granica, obujmljuje ih svojom ljubavlju i srcem, a s druge strane osjećamo kako je on među njima trajno veliki usamljenik i neshvaćenik. Izlijeva pred njima svoje srce, a oni još ništa ne shvaćaju.

Pored svih njihovih velikih riječi i obećanja Isus ipak vidi kako te njihove riječi i hvale nemaju svoga temelja. Nema ničega i ništa što bi nosilo te njihove riječi, ništa što bi imalo trajnu vrijednost. Ono što Isus čini u svijetu nema u svije tu nigdje usporedbe. On stoji tu kao jedinstveni lik, nadmoćan nad svima, usamljen.

Na samome rastanku imamo riječ o molitvi iz Isusovih usta. Molite i primit ćete. Molite i bit ćete uslišani jer vam Otac moj daje sve. Molitvu stavlja Isus na višu razinu, u surječje ljubavi i vjere koju učenici imaju prema njemu. Vjere da je on izišao od Oca i k njemu se vraća. On svijet i napušta i ne napušta, iza njega ostaje svijetli trag.

Svijet je obasjan njegovom osobom, njegovom riječi, u svijetu je nakon Isusa sve drukčije, toplije, bliže. Jasnoća njegove riječi, prozračnost njegove osobe, žar njegova Duha. Božja se radost osjeća u svijetu kad učenik moli u Isusovo ime.

Molitva u Isusovo ime jest molitva na temelju činjenice da nas je Bog u Isusu dirnuo, podignuo, da nas je Bog prihvatio jednom zauvijek u svoje zajedništvo te nam daje sve što nam treba. Bog je među nama podignuo svoj šator, svoje boravište, dao nam je svoga Duha.

Kod svanđelista Luke ćemo pronaći mjesto gdje Isus govori o trajnoj molitvi, gdje uči molitvu Očenaša i na kraju domeće kako će nam Otac dati svoga Duha ako ga usrdno zaištemo. Imamo li Duha, dovoljno nam je za cijeli život. Ivanovo Evanđelje ide pak i korak dalje, ono nam veli da će onaj tko nosi u sebi Duha Isusova, biti nošen samim Bogom i u Bogu, kao i sami Isus – kao dijete u početnim stadijima svoga života.

Život je to u krilu majke, u njezinu naručju. Ma koliko dijete plakalo, vikalo, cvililo, ipak ono osjeća: Majka je tu. Tako je i s nama u Isusovu poimanju u odnosu na Oca. Sva je sreća upravo u tome, biti u majčinu krilu i naručju, biti na Isusovim grudima. „In sinu Jesu“.

U našim molitvama moli onaj koji je prošao kroz smrt u život. Stoga moramo moliti u Ime Isusovo. Isus kaže kako Otac uslišava molitve jer oni poznaju Isusa. To je ljubav koja poznaje. Sva naša kršćanska molitva upravljena je Ocu po Sinu u Duhu Svetome. U Duhu koji je ljubav Oca i Sina, koji je poslan i kadar ražariti srca. Ne će nas Bog poštedjeti nevolja, bolesti, progona, ali će nam uvijek davati dovoljno snage da izdržimo sve ono što nas u životu snađe.

Ne trebamo se bojati, jer već Stari zavjet govori kako je ljubav jača od smrti (usp. Pj 8,6). Nemoguće je da nas Otac koji nas je odaslao u svijet ostavi u smrti. On nas silno, do smrti svoga Sina ljubi. Nemoguće je da smrt ima zadnju riječ nad našim životom.

Molitva u Ime Isusovo jest molitva na temelju činjenice da nas je Bog pohodio u Isusu, da je Bog u Kristu uzeo naše čovještvo, da se Bog među nama nastanio te nam dao svoga Duha. U našoj molitvi moli onaj koji je prošao kroz smrt u život. I uslišanje se događa u Isusovo Ime. Isus zauvijek ostaje Utjelovljeni. On jest Logos od vječnosti, ali zauvijek nosi u sebi našu ljudsku narav te znakove s križa. I zato se želi u nama oblikovati, poprimiti svoj novi lik, ostati u krvnom srodstvu s nama. On želi zahvatiti našu dušu, duh i tijelo, želi nas prožeti, nama zavladati. I sva molitva u Ime Isusovo služi tomu cilju, naime preobrazbi i novomu rađanju iz vode i Duha Svetoga.

Bog nam naše molitve uslišava jer nas ljubi. On čuje svoje djece glas. Molitva jest i ostaje srce cjelokupnoga kršćanskog života. Molitva je razgovor s Bogom kao s prijateljem, dragom osobom, kako nas poučava Krist, Učitelj.

Sv. Irenej Lionski (+202.) veli: “Da naš Učitelj, Riječ, nije postao čovjekom, ne bismo ni na koji način mogli iskusiti tko je i što je Bog. Jer nitko drugi nije mogao donijeti vijest od Oca osim njegove vlastite Riječi… A o tome nismo mogli na drugi način doznati osim tako što smo gledali svoga Učitelja i razumjeli njegov glas.”

Stoga, zaključuje Augustin, trebali bismo “dobro upoznati taj glas, taj glas koji sretno pjeva, taj glas koji istodobno i uzdiše, koji u nadi klikće, koji u svome sadašnjem stanju uzdiše: Dobro bismo trebali poznavati taj glas, iznutra ga, srcem, razumjeti i taj glas učiniti svojim glasom.”

Pavao će govoriti o ljubavi Božjoj iz koje nas ne će i ne može nitko i ništa istrgnuti. Ni smrt ni život, ni anđeli ni moći, ni sadašnjost ni budućnost, nikakav stvor ne može nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu (usp. Rim 8,38).

To je jedino što imamo sigurno u svojim rukama, tu svijest i osjećaj kako nas Bog drži do kraja i posvema u svojim rukama.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne