Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 6,12-19
U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.
Poziv Dvanaestorice događa se nakon što je Isus cijelu noć promolio, probdio i proveo u molitvi, sam samcat, na nekome brdu. Brdo je oduvijek mjesto blizine Boga, mjesto objave, u gotovo svim religijama. Sinaj ili Horeb, Tabor, a potom Golgota. Imamo brda i u drugim religijama. Ararat, Olimp, Fuji, Himalaje itd.
Isus moli cijelu noć i ovo je odlučni trenutak odabira svojih najbližih suradnika. Luka podaruje prizoru i činu stanovitu sakralnost i misterioznost, nije to samo čisto historijski događaj iz Isusova života, nego plod dvo-govora s Ocem.
Pitamo se, odakle je Isus crpao snagu da izdrži sve ono sporno i prijeporno s čime se suočavao svakodnevno u svojim javnim nastupima? Svednevice je imao sukobe, zdesna i slijeva. Isus je imao svoje usidrenje u Ocu, u njemu se (u)temeljio, čvrsnuo i učvrstio, u Ocu je sidrio i temeljio svoje biće, daleko od ljudi i njihovih pogleda. Povlačio se na mjesta koja bijahu nešto kao žarišta i središta svijeta, pupčane vrpce s Nebom. Povezivao se uvijek s našim zajedničkim iskonom, Ocem nebeskim.
Brda bijahu oduvijek „axis mundi“, osovine i stožine svijeta, ona okomica koja je povezivala Nebo sa Zemljom. Penjanje na brdo bijaše hod u središte svijeta i života, u posvemašnju sabranost, hod prema točki oko koje se sve okreće, odakle puca pogled na sve strane. Stoga je mnogima planinarenje više od izleta. Uspon na vrhunce.
U noćima svoje samoće, u blizini neba i zvijezda, sabran nad sobom i u sebi, do kraja utemeljen i povezan s Bogom, došao je do nutarnje sigurnosti spram odabira Dvanaestorice. Dvanaest kao znak punine, potpunosti, već u kozmičkom smislu. Godina ima dvanaest mjeseci, dan ima dvaput po dvanaest sati. Sunce daje ritam svemu. Odatle i simbolika dvanaest sinova Jakovljevih-Izraelovih, dvanaest izvornih plemena u kojima se slijevala svetost i prosvjetljenje naroda, dvanaest znakova u zodijaku. Svjetlost na prosvjetljenje naroda – i slavu puka tvoga Izraelova.
Isusu nije ni na kraj pameti uspostavljati neko novo političko vodstvo u Izraelu preko apostola. Ali je imao pred očima cjelovitost Izraela kao naroda, njegovu kompaktnost, njegov integritet. Nitko nije isključen iz spasenja i Radosne vijesti koju nudi.
Isus od dvanaest posve različitih „tipova“ stvara jedinstvo, pokušava ih sintetizirati i integrirati u jedno. Trećina njih su ribari, ostali raznih zanimanja, samo je Juda Iškariotski iz Judeje. Sve sami „autsajderi“ (outsiders). Nepoznanice, teške naravi, grubijani, rekli bismo. Otvrdnuli ribari.
Teška bijaše Isusova zadaća pomiriti ih i integrirati međusobno u zajednicu, stvoriti od njih nešto kao grupu, novi Božji narod, novi Izrael. U Isusovo su doba gotovo sva plemena starodrevnoga Izraela iščeznula, jer je Sjeverno kraljevstvo palo sa Samarijom pod Asirce g. 722. te je naseljeno i poganskim življem pri čemu su se stara plemena gotovo stopila s poganima. Tek su živjela u sjećanju; donekle je na jugu opstao Juda, zatim pleme Benjaminovo i nešto Levijeva plemena.
U apostolskom zboru imamo sveti Ostatak. Kako pomiriti jednoga Mateja, carinika i Šimuna zelota, revnitelja, koji je bio ustanik (gerilac) protiv Rimljana? Dakle, krajnje šarolika slika među samim apostolima. Ima tu revnosnika, ima tu i pobožnika koje poziva na obraćenje. Ima i tražitelja i dvojitelja, poput Tome i Natanela-Bartolomeja.
Sva proturječnost značajâ, karaktera i cijeli spektar mentaliteta. To bijahu apostoli. Isus im pristupa kao nepoznanica i bezimeni, i jednostavno im zbori: Vi ste odsada moji! Slijedite mene! On zapovijeda, on poziva, i oni slijede. I njima se objavljuje, mudrima i manje mudrima, neukima, kao donositelj konačne objave, kao prozor u Boga, kao Božje lice među nama. Otkriva im se kao neizreciva tajna. Oni su njegova duhovna djeca.
Jedno je ubuduće značajno: Isus treba njih dvanaestoricu oko sebe. I više on nije nikada sam, ubuduće ne nastupa bez Dvanaestorice. U zajedništvu s njima njegovo djelovanje ima znakovit karakter i strukturu koja odgovara njegovoj nakani i poslanju. Ponovno okupiti plemena Izraelova; on se smatra poslanim k izgubljenim ovcama doma Izraelova.
Isus apostole opunomoćuje i ovjerovljuje, napose je to vidljivo u Markovu Evanđelju. Oni su vele-poslanici u Isusovo ime, nikada više ne nastupaju u svoje, nego u Isusovo ime. Oni uprisutnjuju Isusa i njegovo djelovanje, njegovu punomoć. Već i prije Uskrsa, poglavito pak nakon Duhova.
Cjelokupno Isusovo djelovanje ima znakovitu, simboličku protežnicu. Ne u nekome maglovitu, nejasnu smislu, nego u smislu djelatne, nove stvarnosti koja je nastupila Isusovim dolaskom na svijet. On u svim svojim djelima i znakovitim radnjama – stvaranju nove obitelji te apostola – stvara u zametku početak novoga, konačnoga, eshatološkoga Izraela.
Još nema govora o Crkvi, ali kad nakon Uskrsa i Duhova nastupi Crkva – jer prestaje vrijeme sinagoge – kao konačni Izrael, onda možemo reći kako je ovim sam Gospodin postavio temelje samoj Crkvi. Utemeljena je ona u Dvanaestorici!
Veliki humanist i nobelovac, liječnik Albert Schweitzer, koji se odrekao sveučilišne karijere u Europi, a bio je izvrstan orguljaš (i danas su dostupni zapisi njegova sviranja Bacha na orguljama od prije više od 100 godina!), te se zaputio u Afriku i ondje služio najpotrebnijima cijeloga života, opisuje u svome djelu o Isusu Kristu naš odnos prema Isusu ovim riječima:
“Isus stupa i k nama danas kao Bezimeni i Nepoznati, kao nekoć na obali onoga jezera k onim muževima koji nisu znali tko je taj što im pristupa. I danas kao i onda izriče on iste riječi: Ti pak hodi i slijedi mene! – te i nas stavlja pred iste zadaće koje on mora obaviti i u naše vrijeme. On zapovijeda. A onima koji ga slušaju, mudrima i priprostima, on će se objaviti u činjenici, koliko su u njegovu društvu smjeli iskusiti mira, djelovanja, borbi i patnja. A oni će s druge strane iskusiti kao neizrecivu tajnu tko je zapravo on…”, taj Isus koji ih pozva i učini svojima. Neiskaziv, neizreciv, neshvatljiv.
I potom se Isus s izabranom dvanaestoricom – s Brda – spušta u dolinu, na zaravan. Ondje je sva sila svijeta i njegovih drugih učenika. Dade se to usporediti sa starozavjetnim boravkom Mojsija na Sinaju te silaska s Brda objave.
U Isusu je snaga (izvorno: dynamis i energeia; dinamika i energija) kojom se napojio, koju je ‘akumulirao’ gore, u visinama. Ondje je primio naputke od samoga Oca, i sad izgovara riječi koje taj svijet nikada prije a ni poslije nije čuo.
Slijedi, naime, u Luke njegov govor „na zaravni“, dok je kod Mateja Govor na gori. A Isus je nabijen snagom, energijom, Duhom Svetim, i liječi sve, stvara pod svojim rukama i svojim ustima novi svijet.
