Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25, 14-30
Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan — svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.«
»Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«
»Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«
»A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’«
»Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu: ondje će biti plač i škrgut zubi.’«
I u ovoj usporedbi o talentima gospodar se vraća ‘tek nakon dugog vremena’. Ali dolazi iznenada, kad ga nitko ne očekuje. I dolazi do konačnoga i završnoga obračuna, podvlačenja i sviđanja računa na kraju. Nagrada se ne isplaćuje prema onome što je tko dobio, nego sukladno vjernosti, marljivosti pojedinoga sluge, kako je tko povjereno iskoristio.
Svatko od nas ima svoje vlastite darove, svatko vlastitu zadaću u životu koju on sam mora ispuniti, koju ne možemo nikomu delegirati ili na druge prenijeti. Marljivi i vjerni sluga jest onaj koji danas i ovdje radi, koji ne sanjari o budućnosti. Svijet je nedovršen, Gospodin ga je stvorio, ali je čovjekovo da mu daje ljudski oblik, da se preda do kraja djelu koje mu je sam Tvorac namijenio. Božji smo suradnici!
Očevidno je da je u zreniku i žarištu Isusove misli ovaj treći sluga koji ništa nije radio. Sve iz pusta straha. On se gospodara boji i zato je u stalnome strahu i za ono što mu je povjereno, ali i u strahu od kazne, kojoj na kraju ipak ne izmiče. On ne ulazi ni u kakav rizik i stoga biva osuđen.
Založiti svoj talent i riskirati sve! Tada je kraljevstvo Božje blizu – Isusova je poruka.
Na kraju ‘balade’ pitamo se, čemu ta okrutnost, strogost? Pa gospodar nije pretrpio nikakvu štetu. Dobio je svoje natrag, u punom iznosu. Zašto mora biti sluga koji je dobio talent a s njime nije radio, zašto ga mora izbaciti van, u tamu, gdje je škrgut zuba? Kakva je to najava kraljevstva Božjega? Zar su u njemu takvi odnosi? Sirovi i surovi kapitalizam, dobit, profit, i nisu li posrijedi zakoni tržišta, tržišne ekonomije i u Isusovu poimanju kraljevstva Božjega? Tko ima, dobit će i više, a tko nema, oduzet će mu se i ono što (misli) da ima! Rekli bismo, tko ne sudjeluje u igri, tko se ne do kraja ne zauzima, ne angažira, automatski je izgubio.
Biblijski znanstvenici predmnijevaju kako se u ovoj Isusovoj zgodi zrcale onodobni odnosi u Palestini koja je pod rimskom okupacijom. Naime, plaća se obračunava prema stečenoj dobiti. Koliko je tko stekao, prema tomu mu se obračunava konačna plaća koju daje vlasnik novca. A stečeno se bogatstvo naplaćuje time što gospodar postavlja sluge nad gradovima. Daje im vlast i moć nad mjestima, što je opet unosno. Tako je u Lukinu Evanđelju, dok u Mateja imamo neodređeni oblik naplate. Tu se jednostavno veli: Uniđi u radost gospodara svoga! Tom radošću nagrađuje se i onaj s pet kao i onaj s dva talenta.
Ali u svemu ipak ostaje jedan upitnik, zagonetka i tužni kraj priče. Naime, jedan sluga – onaj koji je dobio jedan talent – ima strah. Boji se. Njega je strah. On u strahu živi. I točno izriče, čega se on to boji, zapravo koga se on boji. Boji se gospodara. On je strog, u izvorniku se veli skleros (znamo što je skleroza). Njegovo je to blago, i ono se mora umnažati. Svejedno na koji način, legalno ili ilegalno, potkupljivo, s korupcijom ili bez nje. Ovaj treći sluga rabi sliku o sijanju i žetvi. Moramo poći od pretpostavke da se ni onda nije radilo pošteno, da je i onda bilo korupcije, potkupljivosti i ilegalnih novčarskih poslova, da se dobitci nisu uvijek slijevali niti stizali na pošten i legalan način.
U odgovoru ovoga trećega, lijenoga, zloga sluge imamo unatoč strahu koji mu je u kostima i veliku dozu, mjeru kritike na račun svoga gospodara. Izričito mu predbacuje da mu je stalo samo do novca. Ako ti je već stalo do novca, evo ti ga natrag, u cjelini. I kao da želi reći, pa ipak sam se pobrinuo da ne pretrpiš nikakvu štetu. Stoga i veli da je zakopao povjereni novac u zemlju (Mt 25,25).
Na toliko mjesta Isus naglašava kolika je cijena ulaska u kraljevstvo Božje. Cijena je – založiti sve, staviti sve raspoložive snage na jednu kartu, unići u krajnji rizik. Čovjek može počiniti samo jednu fatalnu, kardinalnu pogrješku, naime, uskratiti svoj pristanak, ne založiti sebe. Sluga koji je zakopao svoj talent uskraćuje se životu. On se živ pokopao, sebe je zakopao. Pokapa samoga sebe. Njegov strah postaje mu doslovce grobom.
Postoji li način i put kako pobijediti strah? Prije nekoliko godina jedan je židovski pisac, David Grossmann, napisao roman i naslovio ga Jedna žena bježi od vijesti. Ora je majka dvaju sinova. Zatvara svoju kuću u Jeruzalemu i nestaje negdje u Galileji gdje želi biti nekoliko tjedana nepoznata i nedostupna. Njezin se sin Ofer ponudio kao dragovoljac u nekoj vojnoj operaciji na okupiranim područjima. Majka se boji najgorega, boji se da se s vojne akcije ne će više nikada doma vratiti. U svojoj mašti stalno si predočava kako se zloguko izaslanstvo vojnih snaga približava njezinoj kući, zvoni na kućno zvonce i prenosi joj nesmiljenu tragičnu vijest: Sin je poginuo u akciji! Ora vidi samo jednu mogućnost kako spriječiti taj trenutak: Jednostavno pobjeći od vijesti! Gdje nema primatelja, nema ni zloguke vijesti.
Ona međutim ne ide sama. S njom je Avram, stari znalac iz mladenačkih dana, zanijekani Oferov otac. I dok Ora bježi od onoga što bi je moglo sustići, zla vijest, Avram se zatvara prošlosti, svojoj biografiji, poglavito pak biografiji svoga sina. I sam je bio ratni zarobljenik, strahovito mučen i gotovo živ pokopan te je u sebi sa svojim životom završio.
Na putu s Orom vraća mu se život u dušu, u cijelo biće, cijela se povijest vraća u njegovu svijest te s njome i svi prešućeni strahovi i potisnuta nadanja. Korak po korak njih se dvoje otvara životu koji ne mora biti zarobljen u bolnoj prošlosti i ne mora se okameniti, ukočiti pred neizvjesnom budućnošću ili viješću o pogibiji sina.
David Grossmann, autor, radio je punih pet godina na romanu s više od 700 stranica, pola godine prije nego je njegov vlastiti sin Jonatan, prvorođenac, završio svoju vojničku službu te pola godine prije nego je njegov mlađi brat Uri pozvan u vojnu službu. Uri pogiba 2006. u Libanonu, u vojnoj akciji. Otac se vraća nakon tjedna žalovanja svomu poslu, piše roman.
Njegova je bol presudni i odlučujući talent koji mu je preostao. I založio ga je do kraja.
Svatko je primio život na dar. Nemoguće je vratiti život natrag u izvornom obliku. Ne postoji nedirnut, netaknut život. Samo u grobu život ne donosi ni kamate ni ploda. Zacijelo, plod zna biti krajnje gorka okusa, a na dobit se zna dugo, dugo čekati. Međutim, Isusova usporedba zna da sve što čovjek odvažno prihvaća svršava u punini. A punina je kraljevstvo Božje, u Isusovu poimanju.
