Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14,2.7-14
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Pri površnu čitanju današnjeg evanđelja mogli bismo primijetiti: Zar nam treba iz Isusovih usta lekcija iz bontona, lijepa ponašanja? Posvuda postoje jasna pravila igre, svakome je njegovo mjesto dodijeljeno, suvišno se laktati ili gurati. Pomak naprijed, prema dostojanstvenijim mjestima, to je stvar kućedomaćina.
Međutim, ne bismo smjeli previdjeti jednu misao iz Sirahova čitanja: ‘Pažljivo uho – želja je mudračeva’. Mudri čovjek sanja o otvorenom uhu, uhu koje njegovu mudrost prihvaća, koje za njom žudi. Primijeniti se to dade poglavito na Boga. Gospodinov je vajni san: pozoran slušatelj. Na toliko mjesta zbori Biblija o pravilnom slušanju, posluhu Božjem glasu, riječi. I Isusove riječi provijava redovito žalni uzdah o onima koji neće da priklone svoje uši njegovoj riječi. Psalmist će s ushitom klicati: ‘Da poslušam što mi to Gospodin govori’… (Ps 85,9). Istodobno će on pjevati: ‘Žrtve i prinosi ne mile ti se. Uho si mi usadio’ (Ps 40,7).
Ono ‘usadio’ u izvorniku glasi: ‘Iskopao si mi ušne šupljine’, da bih mogao čuti, osluhnuti tvoju volju, da bismo mogli biti spremni tu volju i izvršiti. Neće on samo naš posluh, hoće on nas same. Pomislili bismo da je u današnjoj prispodobi o uzvanicima u središtu svaki pojedini gost. Ne. Stožer oko koga se sve okreće je domaćin. U slici domaćina želi Isus uprisutniti svog Oca. On hoće da o Bogu mislimo normalnim ljudskim kategorijama, u surječju svakodnevnih ljudskih iskustava. On sam je prisutnost Boga u ovom svijetu i Bog se upravo u Isusovoj osobi skrbi za svakog pojedinog. Svatko ima svoje vlastito, njemu dodijeljeno mjesto na gozbi, svatko je pozvan, ma koliko se svatko od nas osjećao malenim, siromašnim, uprljanim, grješnim. Dovoljna je samo kretnja njegovih ruku, mig očiju i lica, i čovjek se pomiče naprijed… A oholi, veličine, umišljenici ruše se sa svojih umišljenih visina i prijestolja. U današnjim je čitanjima utkana starozavjetna duhovnost, obasjana na Isusovu primjeru.
Kao što se onaj domaćin brine oko svojih gostiju, i Bog se u Isusu brine za svakog od nas. Bogu nije nitko nevažan. Cijela je prispodoba samo uprizorenje načina na koji Bog postupa s nama ljudima. Tko se uzvisuje, bit će ponižen, i obrnuto: Tko se ponizuje, tko postaje nitko i ništa u svijetu, bit će uzvišen. I tko se druži s prezrenima, tko pozivlje za stol siromahe i neugledne, postupa kao što Bog postupa. Stubokom je pogrješno misliti u kategorijama nadređenosti ili podređenosti.
Upravo je hijerarhijsko poimanje i ponašanje u Crkvi tijekom stoljeća bilo izvorištem i uzrokom sveopćeg antiklerikalizma, sekularizma, otpada. A svetci su redovito djelovali uvjerljivo svojom poniznošću i jednostavnošću. Npr. sveti Franjo iz Asiza. Tko čita onodobne ljetopise, vidjet će do koje je mjere zahvaćao antiklerikalizam najšire pučke slojeve. Franjo se odriče svake nadređenosti. Želi biti uvijek i u svemu manji od malenih. Zadnji. Ne iz strateških razloga, nego zbog odluke živjeti evanđeoski i slijediti u svemu Isusa Krista.
Sa svojom braćom ponovno evangelizira i misionira cijelu Europu. Svakome je blizak i brat. Njegova riječ osvjedočuje, propovijeda životom i primjerom, a manje riječima. Jedina sila koju posjeduje on i njegova braća jest Božja riječ. Isusov primjer. Nikoga ne ponižava, pred svakim se ponizuje i snizuje. I tako djeluje kao osloboditelj zapretanih evanđeoskih silnica u svome vremenu. Kako je to uspio? Upravo evanđeoskom metodom.
Za Franju je znakovit teo- i kristocentrizam. Suvremeni je čovjek egocentrik i hoće da se sve okreće oko njega kao subjekta. I tvoritelja, čimbenika povijesti. U prispodobi a i u cijelom Isusovu životu i ponašanju uvijek je Otac u središnjici, u žarištu zbivanja. On podjeljuje mjesta, on daje nagradu, on je apsolutni gospodar u svome kraljevstvu. Bog nije naš poslovni partner, nije ni poslodavac ni naredbodavac. On je sveti. On je ljubav. On je svako dobro i najviše Dobro. Tako ga je zamišljao Franjo, tako ga je on i doživljavao. Tako su ga doživljavali svi svetci i mistici. Taj Bog očituje ‘elementarnu’ slabost upravo za slabe, bespomoćne, obespravljene, beskućnike. Ne za društvenu elitu ili kremu. Svatko ima pravo pristupa, nitko nije isključen iz Božjeg dosega.
Slikovito će to izraziti orijentalnim koloritom čitanje iz Poslanice Hebrejima. Ne smijemo se okretati oko sebe, nego oko Boga. Bog je životna osovina, stožina. Božji je zov neopoziv i nemoguće se na nj oglušiti nekažnjeno. Suprotstavljenost dviju teofanija, starozavjetne i novozavjetne, sinajske i ove u Kristu Isusu. Nije Bog više onaj koji šalje munje, sipa gromove, trešti, ulijeva strah, izaziva strahopočitanje, pred kojim sve biva pepeo, prah, ništavilo. Nego je to Bog koji poziva sve na gozbu ljubavi u Isusu Kristu.
Svatko smije pristupiti. U radosti. Jer, zajednica smo prvorođenaca, okupljena oko Kristova stola. Euharistijski je stol upravo to mjesto, jedini stol na koji su pozvani ne samo prijatelji i rodbina, nego slijepi, hromi, sakati, ranjeni, slomljena srca. Pred njim su izjednačeni i oni u invalidskim kolicima, i oni iz elite. Tu, na euharistiji, možemo doživjeti buduću viziju gdje prestaje svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi. Prestaje svaka razlika, nema više blizih ili dalekih, ‘Židova ili Grka’, ‘barbara ili Skita’.
U svome bogoslužju doživljavamo taj predokus nebeskog stanja. Ali je liturgija uvijek vezana uz konkretni životni nalog, odn. angažman i životnu praksu. Cijela liturgija kao okupljanje oko Očeva stola ujedno je i poziv da svaki sudionik postupa prema Isusovu naputku u drugom dijelu današnjeg Lukina čitanja.
Dijeliti sve s onima koji ti ne mogu ničim uzvratiti. Tako ćemo nadići svoj malograđanski bonton, način uljudbenog ponašanja, i postati utjelovljeni Karitas, poput Majke Terezije, Charlesa de Foucaulda, Simone Weil, Madeleine Debrel, Sestre Emmanuelle iz Kaira. Nevolja pruža ruke k nama sa svih straha. Napose iz očiju žrtava besmislenih ratovanja diljem svijeta. I gladi u velikim dijelovima planeta. A Evanđelje je uvijek konkretni poziv na socijalni angažman…
