Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,57-62
Dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«
U Isusovim postupcima, riječima i činima očituje se nerijetko gotovo zastrašujuća jednoznačnost i bezuvjetnost. Čak i stanovita bezobzirnost. Vidimo to i iščitavamo iz ovih Isusovih riječi. Isus je gotovo bezobziran u svojim traženjima. Takav je bio i spram sebe, ali i spram drugih. Ništa se drukčije nije ponašao spram ljudi. Ništa on ne uljepšava, ništa ne ublažava, ništa iz njegovih usta ne djeluje smirujuće, nego štoviše, krajnje izazovno, provokativno. Neuljepšano, bez imalo ‘šminke’ ili ‘lakiranja’ izgovara on istinu o sebi, o čovjeku, o odnosima koji moraju vladati među ljudima, o situacijama u kojima se nalazi(mo). Uvijek su to prilike i stanja u kojima moraju pasti konačne odluke. Ovdje glede nasljedovanja Isusa.
Tri Isusova kratka izričaja spram nasljedovanja. Nasljedovanje, odnosno slijediti Isusa ne znači biti pratitelj, zaputiti se s njime na neko zabavno putovanje, ugodni „vikend“ izlet ili planinarenje, gdje će čovjek biti svjedokom čudesa, znamenja, velikih mnoštava ljudi.
Ne, nego nasljedovanje znači imati do kraja udjela u Isusovu životu. Proživljavati ono što je on proživljavao, preuzeti na sebe njegovo poslanje i zadaću u svijetu. Isus je na putu u Jeruzalem. U prethodnom odsječku čuli smo kako se Isus ‘stisnuvši svoje lice’ usmjerio odlučno prema Jeruzalemu, mjestu svoje muke i proslave. Njega nutarnji glas i poticaj sili. Zadaću mora ispuniti ondje. Na gori Taboru, za preobraženja, bilo je govora o njegovu ‘ezgodusu’, izlasku u Jeruzalemu.
Nasljedovanje znači za svakoga od nas osobno ‘egzodus’ iz uhodanoga, iz vlastita mira, skrovitosti, udobnosti. Znači rastati se i reći „zbogom“, ‘adio’ („a Dieu“) svima i svakomu, odvojiti se od svih dragih i milih, od svih ljudskih veza i navezanosti, prostornih i vremenskih. U krajnjoj crti – to je rastanak i kidanje sa svojim vlastitim ‘ja’, s onim što mi je najmilije, i to posve i radikalno, do kraja. Budi volja tvoja!
Nitko nije bio toliko i tako zahtjevan kao upravo Isus. Nijedan dotadašnji židovski učitelj nije na taj način razgovarao sa svojim učenicima, pa ni proroci u Starom zavjetu. Isus je doslovce pravi beskućnik, utopičar (ou-topia). Lako je pretpostaviti da su mnogi fascinirani njegovom osobom i pojavom spontano prilazili i izražavali svoje simpatije.
Isus odgovara gnomski, gotovo u poslovicama i antitezama. Uspoređuje svoj život s drugim živim bićima koja su u daleko boljem položaju od njega. I ptice, i lisice. Svako se živo biće na svoj način srodi sa svojim okolišem, pronađe svoj modus vivendi, traži u okolišu svoju egzistencijalnu udomljenost, ukorijenjenost, stan(ište). Samo je čovjek egzistencijalno iskorijenjen. Nigdje on nije kod kuće, do kraja. Znamo da nas na svakome raskrižju može sačekati iznenadna smrt. Adam je istjeran iz Edena-Raja, Kain je vječni lutalac, vječni Ahasver. Na ulazu stoji kerub s plamenim mačem. Nema povratka natrag.
Isus je već prije svoga rođenja morao s trudnom majkom putovati; Elizabeti u judejsko gorje, zatim se morao roditi daleko od Nazareta, više od tri dana hoda, u Betlehemu. Tko se upusti u nasljedovanje njega, mora upravo s time ozbiljno računati. Tu nema okolišanja ni šale, nema odugovlačenja. Isus pak govori krajnje načelno! I ovo hodočašće u Jeruzalem kao da nam želi poručiti kako smo svi na putu, prema cilju, kako smo u životu izloženi, nesigurni, zemlja nam nije majka, nego gotovo u pravilu maćeha.
S drugim ‘aspirantom’ ili kandidatom postupa Isus kao s Levijem-Matejom. Jednostavno od njega traži da raskine sa svime i da smjesta Isusa slijedi. Čak je prorok Ilija dopustio svome nasljedniku u službi, Elizeju, da priredi oproštajnu gozbu i („momačku“) večeru. Kao da mu Isus kaže: Prepusti da duhovno mrtvi pokapaju fizičke mrtvace. Neka oni koji su u svijetu žive i nadalje u sjeni smrtnoj. A ti plati visoku cijenu svoga nasljedovanja već sada. Ostavi sve i dobit ćeš natrag stostruko.
Nasljedovanje Isusa nosi sa sobom često društvene i emocionalne lomove, bolne rastanke, stresne situacije. Pitamo se, gdje je tu, u Isusa, minimum pijeteta prema pokojnicima? Da, ali je na kocki i u igri daleko više od zemaljskoga, riječ je o Božjoj riječi i kraljevstvu koje se mora navijestiti. Riječ je o životu i smrti, već ovdje i sada, gdje nema odgode. Nikakvo štovanje ni kult pokojnika! Treba samo pogledati u Djela apostolska, nastavak Lukina djela, pa vidjeti kako su ljudi pojedinci ostavljali sve i išli putem navještaja Kraljevstva Božjega – ono je imalo u svemu prvenstvo. Prvi su kršćani bili savršeno pokretljivi, bijahu glasnici i vjesnici novoga Puta! I bili su trajno na putu. Hodočasnici.
I treća je slika ‘isusovski’ neponovljiva. Ne obazirati se natrag! Jesi li zaplužio, zaorao, moraš paziti na brazde. Ne dopušta Isus ni ono što je učinio Ilija Elizeju. Ako si na njivi, mora ti pogled biti usmjeren naprijed, nikako natrag, da znaš kako plužiš, kako brazdiš. Sjetimo se kako je palestinsko ozemlje, kao i naše hercegovačko, prepuno kamenja, kako su i oranice prosijane kamenjem, i tko se na takvim kamenitim i pjeskovitim njivama obazire, ne može pravilno orati, plug će stalno iskakati iz brazde i nemoguće je plužiti ravnomjerno.
Ako si zahvaćen Radosnom viješću, kraljevstvom Božjim, moraš se upravo na to usredotočiti, skoncentrirati, moraš ostaviti sve druge misli, nakane, planove. Sve je to prošlost, iza tebe. I samo si takav prikladan za Božje kraljevstvo. Čovjek mora ostaviti svoju prošlost iza sebe. Sve su obiteljske poveznice pokidane kad se čovjek upusti u hod za Isusom.
Isus svjesno izaziva – i sili nas da se pitamo, za koga ili za što živimo i umiremo. Nemoguće je ići za Isusom, a očijukati sa starim, obazirati se na ono što je čovjek ostavio iza sebe. Nedopustivo je u Isusovim očima polovično nasljedovanje gdje je čovjek raskomadan i pocijepan između novoga i staroga. Treba radikalna, korjenita odluka.
Isus ne želi raz-lomke.
Isusov zahtjev, a ti me slijedi, poziv je na samostalan, neovisan život. Uzmi život u svoje ruke, ne daj se drugim voditi niti dirigirati. Uz Isusa treba ostaviti sve veze i lance, sve okove i strahove, svaki osjećaj krivnje i blokade. Isus je kao dvanaestogodišnjak iskusio rastanak s majkom i Josipom, i već se ondje krajnje intimno vezao samo uz Boga – ‘biti mi je u onome što je Oca mojega’, lišio se zemaljskih poveznica, veza i obveza. Isus oslobađa od zemaljskih navezanosti i čovjeka posvema usmjeruje na Boga. Red ili nered u društvu počinje u vlastitom srcu. Ako smo mi u redu, bit će i naš okoliš u redu.
Ovih dana slavimo svetoga Franju. Upravo se on radikalno usprotivio svomu ocu, protuslovio cijelim svojim bićem, da bi onda, razvlašten, odsada mogao nazivati jedino “Oca nebeskoga” svojim ocem. Dramatičan bijaše taj rastanak kad je vlastitomu ocu dobacio sve, i novac, i haljine, i sve što je na sebi imao, da bi se od svega lišio i razgolio te bio do kraja slobodan, ni na to te ni na koga navezan. I naprijed usmjeren.
Nikakvi kompromisi, nikakvo očijukanje s prošlim. Kao što ovdje Isus usmjeruje svoj pogled, fiksira sebe na Jeruzalem, tako i onaj koji želi biti njegov, mora imati pogled usmjeren kamo ga ima i Isus. Nemoguće se okretati desno i lijevo, tražiti lakše putove, krivine ili zavoje. I samo će tako čovjek prispjeti na cilj – do Boga.
