Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 22,34-40
Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Da nadovežemo na ono iz protekle nedjelje: Bogu Božje, caru carevo! Novac i sve blago banalni su, jeftini, jednostavni, relativni. A Bogu pripada najljepše: Srce, cijelo biće, ljubav. Novac nije naš život i ne bi smio određivati smjernice ili pak davati koordinate u našemu životu. Ne trošiti svoj život na bezvrijedno, već ga istrošiti u ljubavi, to je temeljna zapovijed Božja. Postoji samo jedna sila sposobna otopiti svaki led, mržnju, okončati pustinju u srcima: ljubav.
Isusov se život jasno bliži kraju. Omča se oko njega neprestance steže sve snažnije, protivnici žele na svakome koraku (po)staviti mu klopke i stupice. U svim njihovim pitanjima prividno je riječ o za njih vrlo važnim stvarima, a u biti njima nije do odgovora. Odgovor se po sebi razumije. Njima je do stupica u koje žele uhvatiti Gospodina. Odgovor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu može se činiti otrcanim, ali Isus im želi reći:
“Pa otvorite cjelokupnu Bibliju, zavirite u psaltir, u proroke, i što ćete naći? Ta sve je pozvano hvaliti i slaviti Gospodina, iskazivati mu štovanje, ljubav: sve živo i mrtvo. Zapravo, sve je produhovljeno i oduhovljeno. U svemu je otisak Božjega Bića i Duha. Vaš molitvenik, psaltir, završava usklikom: ‘Sve što god diše, što ima daha i Duha u sebi, Gospodina neka slavi, hvali, ljubi'”. Dakle, odgovori su jednostavni i jasni. I ako čovjek samo otvori oči, u svemu će pronaći zakonitost, svrhovitost, usmjerenost prema Jednome, Bogu. Sve ga veliča. I ljubi.
A na čovjeku je da sa svoje strane, u ime stvorenja, oslobođena raspadljivosti i grijeha, oslobođena Isusovim dolaskom od zakona smrti, artikulira, sriče i izriče zapovijed ljubavi. Iz ljubavi smo stvoreni, za ljubav živimo, u ljubavi i za ljubav umiremo. Vjerovati u Boga znači isto što i posvemašnje oslobođenje od bilo koje vrsti zarobljenosti.
Kao da želi Isus reći slušateljima: „Učite iz povijesti. Nije li cjelokupna vaša povijest samo vidljivi i zorni znak i znamen Božje ljubavi prema vama. Promotrite samo što je sve za vas učinio Otac moj. Shvatite da ste bića ljubavi, i živite ono što jeste! Odsvirajte i otpjevajte do kraja melodiju koju je u vas Svevišnji usadio. Stvoreni ste za bezgraničja, i zašto se uvlačiti u svoje puževe kućice. Pustite svoja krila ljubavi, zaveslajte životom, dosegnite Bezgraničnoga koji beskrajno ljubi.
I budete li vjerni svomu određenju, onomu na što ste pozvani, bit će suvišne sve te vaše umotvorine, ta praznozborenja i natezanja oko zakonskih kvaka i zakučica. Zašto ste ugušili maštu u svomu srcu i glavi, zašto ste prigušili sve čežnje u vas posađene? Oslobodite sile ljubavi u sebi, pa će vaš život i život vaših bližnjih biti ozareniji, razgaljeniji, slobodniji. Ponovno će zasjat sunce nad vašim baruštinama i močvarama i imat ćete pred sobom jasni cilj svoga života, poziva i poslanja. U tome je sva životna mudrost, u tome su sav Zakon i Proroci’.
Mahatma (= čovjek velikoga i dugog duha i daha!) Gandhi ostavio je oporučno svoj testament, a Indijci su ga urezali u crnu mramornu ploču. Tu između ostaloga stoji: “Čovječe, uprisutni si u ovom trenutku lice najsiromašnijeg i najbjednijeg čovjeka kojega si ikada u životu susreo. Zaustavi i zapitaj se, je li korak koji namjeravaš u ovom trenutku učiniti i od kakve koristi tomu bijedniku”.
To je kriterij za našu ljubav prema Bogu i bližnjemu, to je ujedno i kriterij koliko smo daleko odnosno blizu kraljevstva Božjega, zapravo, koliko nam je daleko ili blizu naš Bog u kojega (mislimo da) vjerujemo.
LJUBAV – MJERILO SVIH STVARI I ODNOSA
Isusove suvremenike mučio je problem Mojsijeva zakona i njegova obdržavanja. Mnoštvo je propisa, zakona, odredbi određivalo židovsku svakodnevicu, a tumačitelji su Zakona smatrali da je svaki propis jednako bitan i obvezatan. Isusu se postavlja pitanje: Koji je propis najvažniji? Isus jasno odgovara: Nemoguće je rješavati stvari na toj razini razlikujući više ili manje važne propise. U svemu je odlučujući čovjekov stav prema Bogu, prema Božjoj volji iskazanoj u zakonskim propisima.
Ako je ondje pohranjena Božja volja, tada su Bogu svi izričaji jednako važni. Međutim, sve se sažima u dvije zapovijedi, jedna drugoj jednake: Ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljubav je nemoguće narediti, propisati. Ona mora proistjecati iz čovjekova nutarnjeg stava. Božju je volju moguće ispuniti samo ako čovjek živi iz stava posvemašnje ovisnosti o Gospodinu te usmjerenosti cjelokupna bića prema Bogu i bližnjemu.
Djelatna i solidarna ljubav, to je onaj nutarnji pokretač svih Isusovih riječi i naputaka. Ako se čovjek time ravna, onda su svi propisi suvišni, onda nije problem koja je zapovijed bitna, a koja manje bitna. Jer u svim drugim propisima koji su sadržani u Zakonu očituje se konkretna Božja volja koja u pojedinostima ravna čovjekovim odnosom i stavom prema Bogu i bližnjemu. One su samo na-put-ci koji se daju čovjeku na njegov životni put kako bi njime ispunio smisao i postignuo cilj svog života.
Ako se život živi u ljubavi, onda čovjeku ne pada teško ljubiti Boga i bližnjega. Isus u oproštajnom govoru veli: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Iv 14,15). U ljubavi je sve lako, pa i najteže stvari. Isus zna i za drugu stranu medalje: “Zbog velikog razmaha bezakonja ljubav će kod mnogih ohladnjeti”(Mt 24,12). Ako ljubav ohladni, to nije zbog Zakona ili u Zakonu, jer Zakon po sebi promiče ljubav i odanost prema Gospodinu. Iskrivljeno poimanje Zakona žigoše Gospodin upravo u narednom poglavlju Matejeva evanđelja u veoma drastičnim slikama. Stoga od svojih zahtijeva posve novi životni stil povjerenja i odanosti prema Bogu.
Da bi čovjek shvatio naglasak Isusovih riječi, potrebno se uživjeti u prilike u kojima je u to doba živio. Naskroz patrijarhalno društvo, s množinom društvenih projekcija i tabua, napose spram žena, djece, bolesnika, pogana. Ti su neka vrsta tadašnjih parija, niže kaste, manji od čovjeka, zatim odnosi prema nežidovima, Galilejcima, Samaritancima, poganima, tako da je i sam Gospodin Isus jednom zgodom prisiljen uzviknuti: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati biti s vama? Dokle li vas podnositi” (Mt 17,17).
Cjelokupni javni i privatni život bijaše uokviren mnoštvom obrednih propisa o čistoći koji su davali ton svemu ponašanju. Isus jednim potezom briše sve te propise: “Licemjeri, čistite vanjštinu svojih posuda i tanjura, a iznutra je sve prepuno grabeži i proždrljivosti” (Mt 23,25). Čistoća vanjštine samo je projekcija tobožnje nutarnje čistoće koju Isus prepoznaje kao laž i licemjerstvo. S istom bi se slikom susreo Isus i danas.
U ono doba nije postojala kategorija bližnjeg, makar je u Zakonu jasno naglašena. Zato će onaj pismoznanac u kontekstu glede najvažnije zapovijedi pitati, a tko je njegov bližnji (usp. Lk 10,25-37). Isusu je to prigoda da izrekne prispodobu o milosrdnom Samaritancu koji postupa iz samilosne ljubavi. Upravo u toj prispodobi dokida Isus projekcije koje je stvorilo društvo spram bližnjega.
U liku milosrdnog Samaritanca stvara Isus novi kvalitativni znamen istinskog čovještva koje nadilazi čisto židovske okvire njegova vremena i ruši granice među ljudima na revolucionaran način. Na koji način?
Naime, prema ondašnjem židovskom poimanju pojam bližnjega bijaše krajnje partikularistički i ograničen, restriktivan prema svim strancima. Najbolje ćemo to sebi predočiti ako se prisjetimo tko sve nije spadao u kategoriju bližnjega. Ponajprije nitko tko nije pripadao Izraelcima, narodu Saveza. Dakle, svi “gojim”, pogani, stranci, Rimljani, zatim unutar naroda carinici, grješnici, nepravednici, bludnice, preljubnici, pogotovo gubavci, teški bolesnici. O njima se nije uopće govorilo. Zatim Samaritanci prema kojima su se ‘vjerni’ Židovi odnosili s krajnjim prijezirom. Upravo lik jednoga Samaritanca uzima Isus da uprisutni odnos prema bližnjemu, što jasno izaziva eksploziju bunta i provalu srdžbe prema njegovoj osobi.
Po čemu su ti postali ne-bližnji? Što ih je učinilo nebližnjima? Po tome što je svatko tko se smatrao punopravnim i punokrvnim članom naroda projicirao, prema psihološkim zakonima, svoje vlastite komplekse manje ili više vrijednosti na te pojedince i grupe te u njih gomilao i u njima prezirao vlastite promašaje, što je uočljivo u onoj prispodobi o cariniku i farizeju u Hramu. A što čini Isus? Sve to obezvrjeđivanje drugoga, bližnjega koje čovjeka unizuje i isključuje iz društva Isus opoziva i proglašava nesukladnim Božjoj volji i nakani.
Kako je nama moguće usvojiti Isusov stav? On jasno veli: Pokorom i obraćenjem. Promjenom stava i mišljenja. Sav je svijet Božje stvorenje, Božja ljubav obuhvaća sve bez razlike. Isus naglašava univerzalizam koji obuhvaća najudaljenijeg kao i najbližeg, prijatelja kao i neprijatelja. To je izričaj prave ljubavi i savršenstva, to je odraz onoga stava nebeskog Oca, koji daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, a kiša pada pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45).
Isus je nadišao u svojoj osobi sve jednostranosti ondašnjeg, ali i današnjeg društva. Isus ukida nacionalne granice. Bog je Bog svih. Današnje nije ništa bolje nego ondašnje jer je posvuda zakon konkurencije, tržišta, potiranja protivnika. A ako se prisjetimo da je u povojima novog vijeka Descartesova etika “more geometrico”, tj. na geometrijski način, te da je čovjek kao i svemir u biti mali stroj koji besprijekorno, precizno funkcionira, tada nam se nije čuditi svemu što se oko nas zbiva. Svima nam je prihvatiti i učiniti svojom Isusovu sliku o čovjeku, pa ćemo shvatiti i živjeti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
