Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2, 22-35
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«
Čitamo u Lukinu Evanđelju kako su roditelji Isusovi o blagdanu Pashe svake godine hodočastili u Jeruzalem. I ovaj prizor s prikazanjem Isusovim u Hramu povezan je s hodočašćenjem. Roditelji hodočaste da prikažu Gospodinu svoje dijete, da ga ondje otkupe za već zakonom uglavljenu cijenu, dvije grlice, dva golubića. Isus je hodočasnik. Ovako opisuje hodočašćenje naroda u Hram Gospodnji u starozavjetni pravednik Tobija, stariji, otac:
“I dom Božji u njemu bit će sazidan od nadasve vrijedne građe za sva buduća pokoljenja, kao što su kazali za nj proroci; svi će se narodi uistinu obratiti, i bojat će se Gospodina Boga, i pokopat će svoje idole; sve će narodi blagoslivljati Gospoda. Onda će narod njegov hvaliti Boga, a Gospod će uzdići narod svoj, i bit će radosni svi oni koji ljube Gospoda Boga u istini i pravdi vršeći milosrđe prema braći svojoj” (Tob 14,5-7).
Dolazeći u Hram moramo pokopati, odbaciti sve idole koje smo nosili, koje smo na svojim leđima prtili, koji nam bijahu nesnošljiv teret. Pod kojima smo stenjali, jer upravo to od nas traže idoli, lažni bogovi: Da ih nosimo, a oni su nesnošljiv teret svakomu. Odbaciti sve terete, olakšati dušu, da bismo mogli biti spremni susresti se s Gospodinom kao onaj Šimun, kao ona starica – proročica Ana, u njegovu Hramu.
Bog je u svom svetom Hramu! Roditelji nose dijete Isusa da ga prikažu u Hramu kako to već propisuje Stari zavjet. Marija se drži propisa koji vrijede za svaku židovsku majku koja je netom donijela dijete na svijet. Ne idu oni samo da ispune propise Zakona, nego sam Bog dolazi u svoj Hram. On je Gospodar Hrama, kako su navijestili proroci već u Starom zavjetu.
Ostarjeli Šimun, pravednik i prorok – jer na njemu počiva Duh Sveti – prepoznaje u Djetetu donositelja spasenja Izraelu ali i cijelom svijetu, poganskim narodima. Prepoznaje Mesiju. Pjeva hvalopoj svoga života, ostavlja nam za svu povijest i vječnost svoj „labuđi pjev“, svoj “Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga – u miru!” Molitva koja se svake večeri moli u Crkvi u Časoslovu kao molitva prije noćnoga počinka. Zabilježio se, upisao se starac Šimun za svu povijest u molitvu Kristove Crkve.
Nad cijelim se prizorom ipak nadvija i tmasti oblak, turobno proroštvo izgovoreno i Majci i o Djetetu. Njoj će probiti mač boli srce, a Dijete će biti Znak osporavani za cijelu potonju povijest. S Isusom dolazi u svijet kriza, on svojom pojavom izaziva na protuslovlje. Ljudi će mu proturječiti na svakom koraku, bit će od samoga rođenja osoba prijepora, proturječna. Bit će živi izazov svima. Kroz cijelu potonju povijest bit će trn i žalac u tijelu ovoga svijeta, svih svjetskih moćnika i mislilaca. Na njemu će se odlučivati sudbina samoga Izraela, ali i svih ostalih naroda. Marija – kao Majka – saznaje kako će morati pratiti svoga Sina na njegovu patničkom putu.
S jedne strane Marija se svemu tomu s Josipom divi, a s druge strane nju pogađa riječ. Sve to ona pohranjuje u svome srcu, razmišlja, nosi kao blago i prenosi na Crkvu. Šimunove su riječi nešto kao korjenito križanje svih ovosvjetskih nadanja u promjenu svijeta. Isus Krist je znak osporavani za sve potonje naraštaje. Marija je – tako se veli kod Luke – razmišljala o anđelovu pozdravu i navještaju, zatim je razmišljala u svome srcu o svemu što su pastiri govorili.
I sada treći put, kao da joj Šimun želi dobro usaditi u srce: Zapamti ovo što ti velim za to dijete! Zapamti riječi i anđela, i pastira, i staraca. Doskora ne ćeš čuti ovakvih svjedočanstava, kako si ti rodila Spasitelja ovome svijetu. Naprotiv, prigovarat će ti koješta, kako je buntovnik, kako je bogohulnik, kako je opsjednut od samoga Sotone. Doskora će se udružiti tron i oltar, vlasti državne i vjerske, protiv Tvoga djeteta, kako da ga unište. I vratit će ti ga u krilo kao beživotno tijelo. Uništena, zgažena, a svakomu je samo dobro činio, ni mrava nije zgazio.
Uhode će pratiti svaku njegovu riječ, svaku njegovu kretnju. Ti sinovi tame i zla pred njim su u strahu, dršću. Drhtat će pred slobodom koju naviješta svakomu čovjeku, pred poštivanjem svake osobe, pa i one najsirotnije. Marijo, upamti: Ovaj će donijeti dašak slobode i ljubavi, navijestit će ono što svijet nije čuo. Učit će ljude da mole za one koji ih progone i mrze, da, još će na križu moliti za svoje krvnike – jer ne znaju što čine.
U kakvu i za kakav će svijet Marija odgajati svoje Dijete? Isusa? Marija je zaslon, pozadina svih njegovih misli, osnovica i potka na kojoj Dijete Isus tka novi svijet majčinske dobrote i ljubavi. Ali ovaj Isus ne će odgovarati, ne će biti prihvaćen u svijetu kakav jest, kakav je u zbilji. Ćutjet će on Boga u svome srcu, nositi Boga ljudima. Ali će na kraju iskusiti krajnju usamljenost, nerazumijevanje, smrtno neprijateljstvo i na kraju odbačenost.
Ne zaboravi, Marijo! Doskora nema više ni anđela ni pastira, ni lijepih riječi u Jeruzalemu ni božićne idile. Sve se pretvara u sivilo svagdana, bijeg u Egipat, odrastanje u Nazaretu. Prepuštena ćeš biti kao i mi vjeri. Bog u ljudskome tijelu, Bog postao čovjekom? I da mi možemo vidjeti Boga licem u lice? U liku ovoga bespomoćnog djeteta?
Bespomoćno Dijete nije nikakav dokaz za Boga, nego je to istinski izazov, provokacija. Pa ipak, nikad nam Bog nije bio bliže. Svima onima koji su kao i ono nemoćni, siromašni, upućeni na tuđu pomoć i zaštitu, toplinu i susretljivost. Kao i svi oni koje nerijetko u velikom luku zaobilazimo.
Da, Marijo! Vjerujemo s tobom da nas Bog susreće u svagdanu svijeta, a ne samo na kraju vremena i u beskonačnoj razdaljini, odmaku. On je među nama blizi Bog, u svagdanu. Bog običan i neobičan, Bog koji nas vodi i uvodi sve dublje u tajne svoje i ovoga našega svijeta. Bog preko anđela navješćuje mir ljudima na zemlji. Da čovjek ne povjeruje! Je li to uopće moguće? Nije li rat i nemir svakodnevno iskustvo? Na zemlji ne vlada mir, nego naprotiv, tlačenje i sporenja, bijeda i ubijanje, rat i razaranje, uništavanje svega divnoga Božjeg stvorenja. Ali je upravo to kontrastna slika koju nam nudi Evanđelje, koju nam orisava sveti Luka. Svi mi u sebi slutimo kako mora postojati pravi, drukčiji život, u Božjem okrilju, pod Božjim budnim okom.
I dok imamo pred očima nazaretsku obitelj koja je donijela Isusa u Hram, u Hramu se Isus susreće sa svojim narodom u liku dvoje ostarjelih ljudi, proroka Šimuna i proročice Hane. Hana, kći Penuelova iz roda Ašerova. Znakovito je značenje tih imena koja Luka navodi. Hana (Jo-hana – Bog je milostiv u njoj), kći Penuelova (=od Božjega lica), a Ašer bijaše Jakovljev sin, ime mu znači „Blagoslovljeni“. Kad ga je majka rodila, uzviknula je upravo kao i Marija u svome Magnificatu, kako ju je Gospodin pogledao, blagoslovio, učinio sretnom (usp. Post 30,13). To se događa kad se čovjek s Bogom sretne. Molimo za slična iskustva i mi u svome životu.
