Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16, 13-19
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Na početcima i izvorima naše vjere ne nalazi se knjiga. Nije to ni Stari ni Novi zavjet, nije ni nejasna objava ni ljudsko traženje, tapkanje za smislom. Na početku imamo pojavu i osobu, djelo i lik Isusa Krista te životne, egzistencijalne susrete pojedinaca s njim, u njegovoj pojavi. Od svih utemeljitelja velikih svjetskih religija nitko nije kraće od Isusa djelovao, nitko nije tako nasilno umro kao on, nitko nije mlađi nestao s pozornice kao Isus. Ni danas nije moguće točno odrediti koliko je mjeseci ili godina djelovao. Sinoptici o tome ništa ne govore, a ni Ivanovo Evanđelje. Imamo samo djelovanje u Galileji i put kroz Samariju u Jeruzalem gdje je nasilno (s)maknut. Ubijen je kao prevratnik koji uznemiruje i buni narod. U Mateja, Marka i Luke Isus je samo jednom bio u Jeruzalemu, na kraju svoga života, dok Ivan spominje kako je bio višekratno za blagdane u Jeruzalemu.
Među najdojmljivije prizore u cjelokupnoj Bibliji, a napose u Novom zavjetu, spadaju prizori poziva. Napose trenutci kad Isus poziva učenike da ga slijede. U tim zgodama vidimo neposrednost i prozračnost Isusove osobe, način na koji čovjeka susreće, spontanost poziva i odziva. Tekstovi su zgusnuti, sažeti, zbijeni da nam se čini nevjerojatnim kako se sve ono onako odigralo. Koji magnetizam, koja privlačnost Isusova lika. Čovjek ostavlja sve i slijedi Isusa. I posao, i zanimanje, i obitelj. I ide za Isusom u nesigurno.
S Pavlom bijaše nešto drukčije i teže, on je morao na dramatičan način biti bačen na zemlju, iz svojih visina, da bi mu nakon tri dana sljepila pale ljuske s očiju i ugledao novim očima novo svjetlo koje je zasjalo u njegovu srcu u trenutku krštenja. To novo svjetlo za njega je ravno onomu prvom danu stvaranja iz Knjige Postanka: “Bog koji je zapovjedio, neka iz tame zasja svjetlo! – jest onaj koji zasja u našim srcima da nas prosvijetli za spoznaju sjaja Božjeg na licu Kristovu” (2 Kor 4,6). Čovjek mora biti nanovo prosvijetljen da bi spoznao što se čovjeku i svijetu skriva i otkriva u Isusu Kristu!
Što se zbilo s Pavlom u tom trenutku? Po naravi radikalac progonio je one koji su ostavili Božje putove i zašli na krivi put (stari hrvatski izraz za “heretik”, „krivovjernik“ jest “zašlac”). Na srcu mu je iskorijeniti tu pogubnu Nazarenčevu sljedbu. Na srcu mu je Božja stvar i Zakon. Do kraja bezuvjetan. Na putu u Damask mora udariti glavom u zid, biti zaslijepljen da bi shvatio kako je bio na krivu putu. Kako je sam zaluđen, kako je sam Boga hulio progoneći kršćane, kako se sam stavio protiv Boga progoneći vjeru i vjernike. Bio je slijep, izfanatiziran, a fanatik i vjerski fundamentalist lako prelazi u terorista.
Evanđeoski prizori su jednostavniji, manje dramatični. Isus jednostavno prolazi, poziva i pojedinci se zapućuju za njim. Idu, slijede ga ustopice. Poziv je poziv na posve određeni životni put i životni stil. Isusov zov stavlja čovjeka na novi kolosijek. Isusov put i sudbina postaju njihov put i sudbina. Na mnogim mjestima govori Isus o putu te što znači slijediti ga te učiniti njegov put svojim vlastitim.
Put je to koji vodi Bogu ali i čovjeku, put je to napuštanja svih uhodanih kategorija, običaja, mišljenja. Još uvijek to učenici ne shvaćaju, ali to je u klici već položeno, kao sjeme. Put je to patnje, križa, svakodnevnog umiranja, ali istodobno poziv na veće, novo, na zajedništvo s Isusom Kristom. Učenici hode, kroče tim putem, korak po korak, postupnog pounutrašnjenja. Vremenom im se otvaraju oči, a jednom zauvijek na Duhove kad postaju svjesni svoga poslanja u svijetu.
Taj hod najprije za Isusom, a vremenom i s Isusom daje pečat svemu njihovu biću te tako postaje putom i za sve koji na njihovu riječ vjeruju u Isusa Krista. Izvučeni iz uhodanosti svagdana, uzaludnosti posla koji su obavljali (“Gospodine, svu noć smo lovili, ništa ne ulovismo” – Lk 5,5), s Gospodinom i na njegovu riječ njihov život poprima na punini, smislu, blagoslovljene uspješnosti.
Isus je onaj koji od njihova života stvara nešto više, osmišljenije. Odsada je njihov život usmjeren prema drugima, izgubljenim sinovima i kćerima Izraelove kuće te prema svim ljudima svih vremena i prostora koje Bog želi imati u svojoj kući. “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21) veli im Uskrsli. Poziv koji je ujedno smjerokaz i putokaz u život.
I naša/moja je molba i želja da svatko od nas doživi i iskusi Isusa kao prvi učenici. Da ga na onakav način susretnemo. Da nam pruži neki vidljivi znak kojim nas poziva, glas, riječ, koja pruža utjehu, nadu na nerazvidnu životnom putu. On je nazočan po svome Duhu u Crkvi i moguće ga je i danas susresti. To je radosna poruka o kojoj neumorno svjedoči Pavao u svojim spisima, na svojim misionarskim putovanjima.
Pismo je nemoguće čitati poput napeta romana ili priručnika za sretan život, već ga treba čitati s maksimalnim uživljavanjem, razmatranjem, odvagivanjem u vlastitu srcu te traženjem i pitanjem što nam koja riječ ili događaj govori i znači. Gospodin i danas poziva, tebe, mene, nas sve, da budemo svjedoci, misionari, apostoli, tj. odaslanici.
Na današnji dan mnogi mladići primaju svete redove – đakonata i svećeništva. Molimo za duhovna zvanja u Crkvi. Njima čestitajmo u duhu, a neka Gospodin pošalje mnogo radnika u svoju žetvu.
