Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14,1-6
Jedne subote dođe Isus u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: »Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?« A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti. A njima reče: »Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?« I ne mogoše mu na to odgovoriti.
Nakon Isusova susreta s farizejima, i nekima koji su prema njemu među njima bili prijateljski raspoloženi i skloni te mu savjetovali da se ukloni iz Herodova područja, jedne subote biva pozvan u kuću stanovita istaknuta člana farizejske sljedbe na gozbu. Isus nije, dakle, navraćao samo grješnicima i carinicima. Ne bježi on niti se uklanja od ljudi. Isus je veliki posjetitelj, rado navraća u goste ljudima. U njemu je Bog pohodio svoj narod. Pohodio je Bog svijet, i svatko je u njegovu društvu dobrodošao. Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj, pjevao je zanosno Ivanov otac Zaharija.
Skupili se tu i drugi farizeji i pismoznanci, dakle, onodobno gornji društveni sloj. Isus ne bježi od susreta ni s njima, makar su mu uvijek za petama i uhode ga u svakoj zgodi. I ovo je prema Lukinu Evanđelju posljednji put da Isus objeduje u kući nekoga zastupnika te sljedbe u ondašnjem židovstvu. Sa svih strana na njega vrebaju. Cijelo je ovo Lukino četrnaesto poglavlje satkano od Isusovih govora za stolom. Započinje s čisto školskim pitanjem, je li dopušteno liječiti subotom (r. 3), a završava s usporedbom o gozbi u nebeskoj slavi (r. 15-24).
Kao i prije dolazi do susreta s bolesnikom, a na njega sa svih strana motre i vrebaju, kako će se subotom ponašati. Pojavljuje se čovjek koji je bolovao od vodene bolesti, vjerojatno nepozvani gost, čije ozdravljenje biva povodom da je do kraja ušutkao svoje neprijatelje. Za onodobne pismoznance pitanje ozdravljenja subotom jest pitanje: Koliko i kako teško mora biti bolestan netko da bi trebalo prekršiti subotnji propis? Dan mira i slobode, dan uživanja u divnom Božjem stvorenju, pretvorili su tumačitelji Zakona vremenom u dan skrupulozna obdržavanja propisa, što i koliko se smije, što i koliko je dopušteno činiti, koliko koraka napraviti i sl.?
Isus stavlja subotu u čovjekovu službu. Subota služi Bogu i čovjeku, Božjoj proslavi, čovjekovu dobru i zdravlju. Dan je to radosti i uživanja u ljepoti Božjega davanja, i čovjek treba iskusiti posvemašnju slobodu od svega, biti do kraja za Boga.
Prethodno smo imali susret Isusov s onom zgrčenom, grbavom ženom u sinagogi i postupak, odnosno zaključak je isti: Subotom je dopušteno činiti dobro, spasiti život. I ovdje ga pomno, netremice motre. On je osoba do koje se drži, koja stvara javno mišljenje u narodu, odavna je već javno poznat i priznat. Paze što li će danas učiniti, što će reći, kako će se ponašati.
Isus ih se, međutim, ne boji, još ih se manje plaši nego one Herodove prijetnje.
I upravo je takav nepozvani gost za Isusa povod za ono što će poslije reći u usporedbi s gozbom: Koga pozvati? Ne odličnike ni uglednike, nego upravo siromahe, one koje nitko ne želi, kojih se svatko kloni. Svima daje pravila iz lijepa ponašanja za stolom. A vjerojatno je taj bolesnik od vodene bolesti bio krajnji siromah koji ništa nije imao te je zacijelo zbog siromaštva i izgladnjelosti dobio vodenu bolest koja se nakupila po cijelom organizmu. Vidimo to kod izgladnjele djece, nadmenih trbuha, u krajevima gdje vlada glad.
Onodobno je vodena bolest bila nešto kao znamen za čovjekovu pohlepu, lakomost. Kao što čovjek koji boluje od vodene bolesti neprestano žudi za tekućinom, tako i bogataš žudi za bogatstvom, novcem. Što više pije, to više žeđa. Isto je i s bogatašem. Seneka, onodobni stoički rimski filozof, slično je rekao: “Čovjek može nagomilati bogatstva i gomilu svih tih pustih stvari, ali nikada ne će moći zasititi nezasitnu dušu, isto kao što ni bilo koja tekućina ne će zasititi onoga komu nutrina žudi za tekućinom. Nije to žeđ, nego bolest!”
Svi oni ostaju nijemi na Isusov upit i riječi. Isus je voljan upustiti se i u raspru o suboti, ali protivnici su već unaprijed, kako se vidi, položili oružje. Oni će ubuduće djelovati samo zaplotnjački, iz zasjede. Nakon toga Isus čovjeka hvata za ruku i ozdravlja, čini na njemu samaritansko djelo, kao onaj koji pomaže čovjeku u nevolji. On mu iskazuje milosrđe i liječi ga dodirom svoje ruke. Nema popratne riječi, nema ni reakcije iscijeljena čovjeka, nego samo spomen kako ga Isus otpusti, posla doma.
Na kraju Isus postavlja retoričko hipotetičko pitanje farizejima i pismoznancima spram vlastitoga sina ili vola, ako bi kojim slučajem upali u zdenac s vodom ili neku provaliju. Ne bi li svatko od nazočnih izvukao svoje živinče ili dijete i u subotnji dan iz zdenca ili provalije? Isus pretpostavlja kako ne bi ni trenutka oklijevali učiniti takvo što samo da im spase život i izvuku iz nevolje. Na to mu ništa nisu mogli odgovoriti. Zapravo i ne mogu ništa odgovoriti, odgovor se podrazumijeva.
Milosrđe, smilovanje ne dade se ničim nadomjestiti. Problem s kojim se Isus trajno suočavao kad je govorio o Bogu ili ga svojim životom gestikulirao jest što su oni rubni, ‘ousideri’ gotovo smjesta shvaćali o čemu je kod Isusa riječ, znali su i prihvaćali, bili Isusom oduševljeni, dok je onaj drugi sloj ljudi ‘zlatne sredine’, krjeposnici, čuvari Zakona i propisa odbacivao i Isusa i njegov pojavu. Nisu htjeli priznati ni sebi ni drugima svoju ovisnost i upućenost na milost, na Boga, osjećali su se Isusovom osobom u svojoj biti ugroženi. Isus je drmao temeljima njihove samouvjerenosti, upravo kao što će poslije Pavao u 1 Kor protresati i drmati temeljima grčke filozofije i židovskih nazora.
Isus svoje slušatelje svjesno izaziva na promišljanje, želi ih otvoriti za Božje djelovanje koje se očituje u njegovoj osobi. Ništa ne smije zapriječiti pristup čovjeku u nevolji, nikakav subotnji propis ili počinak. Inače subota gubi svoj smisao. Dobrota nema granica niti joj se granice mogu postaviti. Napose ne kad je čovjek u krajnjoj nevolji i bolesti.
