Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14, 25-33
S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«
»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«
»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao osobe, kao kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba nadnevka vezana su uz grobnu, smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu nadu. Oba su poznata iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani nebrojeno puta te žive u sjećanjima ljudi.
Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali tog jedinstvenog i jedincatog u sramotnu smrt na križu.
Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u ratnim stanjima koja je iza sebe ostavljaju nebrojeno mnogo znanih i neznanih pokojnika. Dan je to kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo, to baštinimo od njih.
Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji dan, spomen svih vjernih mrtvih iz Franjine obitelji, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.
Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli njegov Križ, prelazi u život.
Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se raspadljivo u nama pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.
Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.
U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnog rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova. Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ.
Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim otcima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.
Veliki Dostojevski stavlja svomu junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.” Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta.
Neka nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Neka vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu. A upravo su ovi prostori naše drage Domovine obilježeni franjevačkim imenima i svetcima, franjevačkim velikanima koji su otišli ispred nas u vječnost i ondje nas iščekuju te za nas mole i zagovaraju nas.
Sjetimo se što je rekla sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa i Božjega lica. Preminula je mlada, s tek navršenih dvadeset i četiri godine života. O sebi veli kako se od svoje treće godine nikada nije Bogu uskratila, kako nikada nije rekla Bogu svjesno „ne“, nikada nije počinila teški grijeh. Možda malo pretjerano, bilo je, kad se čitaju njezini spisi a i svjedočanstva osoba s kojima je živjela, i kod nje stanovitoga egoizma i svakodnevnih nesavršenosti. Ali se vinula do velike svetosti. Kad svetci umiru, oni nas ne ostavljaju, oni nam nisu daleko. Zapravo, tek tada su nam blizu jer se njima utječemo.
Mala je Terezija rekla kako će, kad umre, tek tada istinski doći na zemlju, služiti cijelom svijetu, misionirati cijeli svijet, prosipati svijetom nebeske ruže. To je zadaća svih nas, to je zadaća naših pokojnih roditelja koji su bili u franjevačkim zajednicama, koji su s ponosom nedjeljom na svetu Misu – imali su svoja „misna odijela“ i „misnu odjeću“ – nosili franjevački pasić kao znak pripadnosti franjevačkoj zajednici.
Dok su bili na zemlji, bili su ograničeni prostorom i vremenom, sada pak, jer su u Bogu, nisu više ograničeni ničim. Nisu na ovom ili onom mjestu, u ovoj ili onoj godini, nego nam trajno dostupni kao naši prijatelji, roditelji, pomoćnici, kojima se možemo utjecati, koji nas prate i kod Boga zagovaraju. Živimo u vremenu teških ugroza, pa stoga molimo se svojim nebeskim zagovornicima i zaštitnicima da nas čuvaju od pogibelji duše i tijela, od okova i lanaca grijeha, od đavolskih zamki. Budimo zahvalni za zajedništvo, općinstvo svetih, za sve one koji su u nebeskoj slavi. Slijedimo njihove primjere i naći ćemo se jednom u njihovu društvu. Želim to od srca, sebi i vama svima.
