Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 6, 37-40
Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao
ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«
Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su vezana uz grobnu, smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu nadu. Oba su poznata iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani nebrojeno puta te žive u sjećanjima ljudi.
Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali tog jedinstvenog i jedincatog u sramotnu smrt na križu.
Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u ratnim stanjima koja je iza sebe ostavljaju nebrojeno mnogo znanih i neznanih pokojnika. Dan je to kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo. Sjećamo se napose svih onih dragih pokojnika koji su nosili franjevački habit, slijedili svetoga Franju u jednome od njegova tri reda. Tolike su naše majke i bake redovito nedjeljom nosile franjevački pas oko struka, znak pripadnosti franjevačkom Trećem redu. Danas se sjećamo upravo tih svih koji su otišli ispred nas u vječnost.
Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.
Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli njegov Križ, prelazi u život.
Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.
Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.
U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život trebao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnog rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići ovih dana, u jesen, u šumu, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova. Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ.
Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.
Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.” Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta.
Neka nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Neka vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.
