Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 6,7-13
Dozva Isus dvanaestoricu te ih počne slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.
I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«
Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.
Prisjetimo se trenutka uspostave Dvanaestorice, Isusova odabira, poziva i Isusove nakane. Ondje se veli kako je pozvao one koje je htio, odabrao, ‘načinio’, ustanovio, da budu s njime te da ih šalje propovijedati i izgoniti nečiste sile. Nije ih pozvao da utemelje neku novu školu, akademiju, učilište ili veleučilište za školovanje ili izobrazbu ili pak da osnuju neku opatiju, samostan. Šalje ih i delegira kao svoje glasnike i veleposlanike, kao misionare kako bi svoju osobnu djelatnost uvišestručio. Trebaju poput njega biti Božji glasnici, anđeli Radosne vijesti među ljudima. Daje im naputke, ali ih istodobno ovjerovljuje i oprema vlastitom punomoći. Sve što ima on, delegira na njih, naime daje im snagu riječi i djela, naviještati i činiti čudesa u narodu.
Navještaj – ne promidžba
Pravila koja im daje vrijede za sva vremena. Preduvjet da bi navjestiteljev posao i poslanje bili blagoslovljeni i imali odjeka u srcima ljudi jesu ponajprije krajnje osobno siromaštvo, izvlaštenost, sloboda od bilo kakva straha od ljudi te sloboda od iluzija, obmana i nutarnja svijest kako osoba ima poslanje. Zatim treba i snažna vjera u božansku snagu poruke. Inače, sve ostaje puka promidžba. Mogli bismo reći, biti Isusov iziskuje od čovjeka krajnje odricanje, spartanski način nastupa i života te izručenost Isusu.
Šalje ih na misijsko putovanje bez igdje išta, bez ikakvih sredstava. Osim vlastite osobe, punomoći, riječi da šire kraljevstvo Božje. Moraju biti svjedoci novoga i novine u Isusu Kristu. Svjedoci onoga što su u njegovoj blizini doživjeli, iskusili, toliko puta na svoje oči vidjeli i svojim ušima slušali. Upravo kao što je i odgovorio Isus Ivanovim učenicima u tamnici. Idite i javite Ivanu… što ste svojim vlastitim očima vidjeli i svojim ušima čuli… Mesijansko je vrijeme, Bog je pohodio svoj narod.
Naime, što više pojedinac ima, tim se više mora brinuti za svoj posjed i imutak. Isus od svojih traži krajnju jednostavnost i siromaštvo, ostaviti sve suvišno. Vjerodostojni u nastupu, u opremi, u riječi, u svemu – danas bi se reklo – krajnje transparentni, bez tajnih fondova ili pričuva. Naviještati volju Božju. Volja se odčitava na Isusovoj osobi: Neustrašivost, ljubav, praštanje, susretljivost, prijateljstvo s bratom čovjekom.
Isusovi glasnici veleposlanici su konačne krize i razlučbe između staroga i novoga, grijeha i milosti. Tko se uskrati toj poruci, promašuje život i spas. Učenici nude ljudima dvoje, život ili smrt. O tome je riječ u Evanđelju, u navještaju vezanu uz Isusovu osobu. On je završna riječ, zadnji Božji ovjerovljeni poslanik.
Današnji navjestitelji – preduvjeti
Kako se danas postaje navjestiteljem? U pravilu treba proći cijeli teološki studij, dobiti izvrsne ocjene u indeksu, biti zaređen i od biskupa poslan. Da, sve to, ali to je samo pola posla. Druga polovica jest da se pojedinac mora zaputiti i proći najprije Isusovu školu. Navjestitelj se ne postaje strukovnim studijem, sa završnom diplomom u aktovci gdje je možda sve izvrsno. Ne postaje se ni pripadnošću nekom klanu, uglednom društvenom sloju, kako to bijaše nerijetko u povijesti, kad je vladao nepotizam, pa ni grupi, obitelji, ni svojom voljom. Navjestitelj se postaje pozivom i poslanjem.
Isusov neuspjeh, ‘fijasko’, u rodnom mjestu nije razlog da baci koplje u trnje, da se povuče u svoj kut te ondje stvara i kuje nove planove za uspješniju ‘strategiju’. Ne. On je u svoje uvjeren, pokriće svojoj riječi ima u potvrdi s Neba na Jordanu. “Ti si Sin moj, Miljenik”. Prevesti bi se to dalo i ovako: “S tobom računam. Ti si određen donijeti ljudima slobodu i spas. Određen si uvesti ih u sretni život. Poslan si ispuniti čežnju čovjekova srca koje je bez Boga nesretno”.
Poslanje – naviještati i izgoniti nečiste sile
Poslanje apostola vezano je uz dvoje: Poziv na obraćenje i izgon nečistih sila. Jedno se nužno veže uz drugo. Gdje je očišćen svijet, sile tame nemaju pristupa. A ako se čovjek odrekne tame u sebi i oko sebe, on nužno mora birati drugog gospodara i podariti mu svoj glas i srce. Trećega izbora nema. Poruka koju apostoli imaju navijestiti nije prazna fraza, nije svakodnevna agenda ili tzv. ‘radni dnevnik’. Riječ je o životu i smrti, spasu ili propasti.
Bog nije čovjekova ugroza koja bi mu pristupala s grožnjom, nego spasitelj i prijatelj. Treba srušiti uhodane predodžbe o Bogu, da bi se iskristalizirao lik Isusova Oca. Upravo u nama. U svakome pojedincu. Rekao je Thomas Mann, njemački nobelovac, kako je Bog, istinski i pravi Bog, „muka, trud i napor“, a bogovi su „ugoda i zabava“. Bog je zahtjevan, bogovi nemaju nikakvih zahtjeva. Sukladno i prema njima možeš činiti što te volja. Oni su samo personifikacija tvojih nutarnjih poriva i žudnja.
Moramo biti svjesni da smo jedinstveni i jedincati. Svaki pojedini od nas. I da smo u povijesti svijeta i svemira neponovljivi. Kolika je onda sreća za svakoga pojedinog od nas izroniti iz uhodanosti, iz kolektivnih prisila, masovne svijesti! Zaviriti u svoju dušu i upravo tu otkriti da me Isusova poruka oslobađa. I da u konačnici samo pravi Bog usrećuje. Reče obraćenik Chesterton kako onaj tko ne vjeruje u Boga nije nevjernik, ateist, nego vjeruje u sve i svašta. A Carl G. Jung veli kako nitko u svojim snovima nije ateist, bezbožnik.
Isus – liječnik duše i tijela
Treba postupno rasti i urastati u ono što je Isus živio i proživio u svojim zemaljskim danima. U tome je sve umijeće života i življenja. Upravo su bolesnici najotvoreniji za takve male korake o kojima govori i Isus. Bolest nauči čovjeka razmišljati u drugim protegama, kategorijama. Iskonska želja za životom je upravo u bolesti tako snažna da bolesnik ulaže sve. Postaje kao malo dijete koje se otvara liječniku ili iscjelitelju, očekujući od njega sve za sebe i svoj život.
“Zdravi ne trebaju liječnika”, riječi su samog Isusa. A tko je zapravo zdrav? I tko ne treba Isusovu blagu ruku na svojoj glavi, ramenima? Isus se očituje kao liječnik. Liječnikovo je liječiti, ali ne u rukavicama, nego kao Isus. Bez straha da će se zaraziti od dodira bolesnika, njega dodiruje žena koja boluje od krvarenja. Sam postaje (obredno) nečist, ne bi smio tjedan dana pristupiti u sinagogu, u društvo „čistih“. Za to on ne mari. Bitan mu je konkretni čovjek koji je u nevolji. I stoga se ne ustručava pristupiti svakomu, uprljati ruke zemaljskim blatom i glibom, dodirnuti bolno mjesto.
Cijelo stvorenje uzdiše u trudovima i porođajnim bolovima… A Gospodin već dvije tisuće godina šalje svoje glasnike na vrata naših kuća, života, srdaca. Ti glasnici imaju krajnje značajnu, životnu poruku za svakoga od nas. Zapravo najvažniju poruku od koje zavisi sve. Jesmo li spremni prihvatiti ih i dati se izliječiti. Milosni trenutak je tu, možda jedinstven, jedincat, neponovljiv. Tko zna hoće li se vratiti, ako Gospodin otrese prašinu sa svojih nogu zbog naše neljubaznosti i odbijanja prihvatiti njegovu poruku i osobu.
ODAŠILJANJE UČENIKA – SLUŽENJE U SLOBODI I ZA SLOBODU
Kad je sv. Ivan XXIII. postao venecijanskim patrijarhom god. 1953. održao je kratko slovo svojim novim vjernicima u Veneciji. Pritom je izrekao znakovitu rečenicu: “Braćo i sestre! Ja sam se do kraja stavio Gospodinu i Crkvi na raspolaganje, bez straha i častohleplja”. I to je ono što ga je činilo svima dragim i simpatičnim.
“Bez straha i bez častohleplja”. Nije težio za visokim službama. To kao da je blizi ili pak daleki eho, daleka jeka ovoga što smo čuli iz Isusovih usta o odašiljanju učenika. Taj stav potonjega Pape kao da odražava ono što Isus očekuje od svojih suradnika. U posvemašnjem suglasju s Radosnom viješću, s onim što Gospodin traži od svojih sljedbenika. I to je ono što ga je u očima svijeta činilo vjerodostojnim i simpatičnim.
Evanđelje nam donosi smisao apostolske službe. Isus ih poziva da budu s njime, da se zapute u njegovu školu, da budu i ostanu njegova duhovna djeca. Neposredno prije ove zgode o odašiljanju imamo veoma loše iskustvo u Nazaretu koji je okrenuo leđa svome sumještaninu. Nisu mu vjerovali, nije mogao učiniti ondje nikakva čuda osim što je neke bolesnike izliječio polažući na njih ruke. Razočarao se on do kraja u svoje sumještane, čudio se njihovoj nevjeri. Ali to ga nije uspjelo smesti u njegovoj nakani. Nije bacio koplje u trnje, nije se ostavio svoga poslanja, nego štoviše, odsada je sve pojačano. Svoje snage usmjeruje u drugom smjeru. Odašilje učenike u svoje ime, daje im naputke što im je govoriti, želi što više ljudi dosegnuti svojim govorom o kraljevstvu.
Prvo čime ih osposobljuje jest da izgone nečiste sile. To je najvažnija uloga apostola. Čistiti svijet, oslobađati svijet od nečistih sila, upravo kako je to činio i sam Isus. Sjetimo se prvoga čuda u sinagogi, gdje bijaše čovjek opsjednut nečistom silom. Isus čovjeka oslobađa, nečista sila čovjekom omlati, a svi su se divili sili koju je Bog dao čovjeku.
Nije najvažnije najaviti neki novi nauk, nije najvažnije u Isusovu poimanju ljudima donositi nešto novo, nego je prva zadaća: Oslobađati! Dopustiti da čovjek napokon postane čovjek. Oslobađati od svega što čovjeka tlači, što ga čini neslobodnim. Dakle, Isusova Radosna vijest jest ponajprije oslobođenje, sloboda, služba u slobodi i za slobodu.
Na koji način govoriti o slobodi. Na koji način ljude oslobađati. Isus daje naputke za njihovo djelovanje. Trebaju se zaputiti dva po dva, biti slobodni od svega. Ni torbe, ni novca, ni dviju haljina, ni cipela, nego samo sandale. I k tomu štap da se mogu obraniti od bijesnih pasa, divljih životinja ili zmija. Dakle, do kraja slobodni od svega i slobodni za Radosnu vijest.
Naizgled to nema nikakve veze s Isusovim nalogom o oslobađanju od nečistih sila. A zapravo je duboko povezano. Naime, istinski može donositi slobodu samo onaj tko je do kraja slobodan, tko nije vezan ni uza što. Ni uz uspjeh, ni uz novac, ni uz moć. Tko nije zabrinut za stotine stvari. I tko se ne uzda u provedbu svojih zamisli i planova u vanjska pomagala i sredstva. Nemoguće je materijalnim stvarima postići duhovne vrijednosti.
Učenici moraju biti slobodni od vanjskih briga, od nervoze. Oni moraju staviti sve u Božje ruke, pouzdavati se u Božju silu kojom ih je Isus obdario, opskrbio. I ta sloboda, ta nenavezanost jest ono što ih u očima svijeta i ljudi čini vjerodostojnima. Ići po dvojica, jer na temelju iskaza dvojice vrijedi svjedočanstvo.
Ne obećaje Isus uspjeh. Njegovi moraju računati i s odbijanjem. Stoga ne smiju praviti reklamu, ne smiju ljude mamiti, vrbovati, biti dosadni. Ne prelaziti iz kuće u kuću. Prepustiti ljudima posvemašnju slobodu prihvata ili odbijanja. Dakle, navješćivati nenasilno. Treba da njihova djela svjedoče. Ne primjenjivati silu.
Prisjetimo se križarskih vojna za koje su se zalagali i mnogi sveci, pa i veliki sveti Bernard. On je pozivao na križarske vojne, ali su se one strahovito osvetile zapadnom kršćanstvu. Mnogi su pustolovi i pljačkaši išli u te vojne da bi se lagano domogli plijena. Prisjetimo se kakvo su zlo križari počinili i na našim obalama, u Carigradu itd. Nemoguće je oružjem promicati Isusovo djelo u svijetu. Vidio je to sveti Franjo koji se također pridružio križarima. Vidio je njihovo nemoralno ponašanje i stoga je zaključio da od njih ne će biti nikakve koristi za Crkvu.
U trinaestom stoljeću imamo heretičke pokrete u Francuskoj – katare i albigenze. Crkva bijaše na vrhuncu svoje moći, duhovne i svjetovne. Ti su pokreti htjeli povrat izvornoj Crkvi, htjeli su vjernost izvorima i Isusovoj riječi. Govorili su o izdaji Isusovih ideala sa strane crkvenih dostojanstvenika. Napadali su hijerarhiju. Kakva je bila reakcija crkvenih vlasti? Poslali su doslovce križarsku vojnu da heretike ‘urazume’, da ih vrate u krilo Crkvi. Krvoproliće ih nije vratilo u krilo Crkve. Nemoguće je nekoga pridobiti mačem za Kristovo djelo. Mržnja rađa većom mržnjom, nasilje većim nasiljem.
Gdje bijaše lijek i rješenje. U onome što su započeli sveti Franjo i sveti Dominik. Počeli su bez igdje išta, u krajnjem siromaštvu. Ne na konju, nego su išli pješice i tako propovijedali izvornost Isusove Radosne vijesti. Bili su vjerodostojni. Dominik je mnoge vratio u krilo Crkve svojim načinom života, a isto tako i sveti Franjo. Obojica su utemeljila redove koji su trebali reformirati Crkvu. U tome su uspjeli. U krajnjem siromaštvu. Bili su ‘naoružani’ jedino Božjom riječju. Ne mačem, ne toljagama, nego ljubavlju su osvajali ljude. Nije im trebala križarska vojna, nego posvemašnja izvlaštenost. Pedester praedicare – pješice propovijedati. Ili današnjim rječnikom: Ne velikim nastupima, ne na pozornicama ni u velikom spektaklu, show, nego krajnje obazrivo, tankoćutno, ljudima primjereno.
Bijaše to način na koji je osvojio ljude i sveti Ivan-Marija Vianney, arški župnik. Jedva je pripušten ređenju, jedva je svršio teološki studij. Poslan je u najzapušteniju župu. Muku je mučio da bi sastavio propovijed. Ali su ljudi doskora prepoznali njegovu veličinu i svetost. Dolazili su mu izdaleka, u ispovjedaonici je provodio dane i noći. Stavio se Gospodinu naskroz na raspolaganje.
Ili pak naš Leopold-Bogdan Mandić. Sitan rastom, u nastupu mutav, u govoru mucav, u samostanu ismijavan, ali je bio blagoslov svima koji su mu dolazili u ispovjedaonicu. Činio je čudesa na svoj način. Oslobađao ljude od nečistih sila. Dakle, pravilo vrijedi zauvijek: Ne ja, nego On, Isus Krist. On treba rasti preko nas, on treba djelovati. Naše je biti samo sredstvo. Bez straha i bojazni. Sa što manje sredstava, ali s jednim: Unijeti samoga sebe, staviti na Gospodinovu vagu svoj život. I blagoslov ne će izostati.
