Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 6,14-29
Dočuo za Isusa i kralj Herod jer se razglasilo Isusovo ime te se govorilo: »Ivan Krstitelj uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.« A drugi govorahu: »Ilija je!« Treći opet: »Prorok, kao jedan od proroka.« Herod pak na to govoraše: »Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu.«
Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.
I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«
Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.
Herod čuje za Isusova djela i riječi. Drukčije nije ni moglo biti niti završiti. Isus nije došao kako bi djelovao tajno, konspirativno, zaplotnjački prikriveno, nego javno. Htio je svijetliti, donijeti svjetlo. O tome je stalno i govorio. Svjetlo treba na stol, na vidljivo mjesto, ne pod postelju. Zato njegova poruka i prodire u javnost, dopire čak do Herodovih ušiju. Za neke je on politička opasnost, ugroza, jer što više pristaša u narodu, tim manje vlastite moći, to je ugroženiji njegov položaj rimskoga podanika, poslušnika i vazala. Stoga treba dati odgovor i na tu Isusovu pojavu.
Prisjetimo se: Isus je nastupio u trenutku kad je Ivan bačen u tamnicu. U međuvremenu je smaknut, pa stoga Marko donosi cijelu zgodu oko Herodova rođendana i Ivanove smrti. I sad toga zlosilnika koji je naslijedio oca, Heroda Velikoga, i u zlu te ubijanju, muči prljava i nemirna savjest. Stoga dolazi na pomisao kako u Isusu živi Ivan, Isus = Ivan redivivus.
I nije samo Herod tako mislio. Kad je Isus pitao učenike, što misli svijet, tko je on, odgovorili su kako mnogi misle da je u njemu uskrsnuo Ivan. Herod, jasno, budući da je krajnje praznovjeran, ima noćne more zbog Ivana, njega on progoni, ne da mu mira, strah ga je. Sad se boji i Isusa. Praznovjeran je misleći kako je u Isusu Ivanov duh.
Davni sukob – kralj i prorok
Ivan je mrtav. Zbiljski mrtav. Zna mu se i za grob. O okolnostima njegove smrti evanđelist Marko daleko iscrpnije izvješćuje od Mateja i Luke. Glavnu krivnju svaljuje Marko na Herodijadu, i ovdje kao da se zrcali onaj starozavjetni sukob između kralja Ahaba i proroka Ilije, ali i Davidov grijeh i Natanov prst: Ti si taj čovjek! Herod se boji naroda da ga ne proglase ubojicom proroka. Iliju progoni kraljica Jezabela pa on stog i bježi u pustinju od njezine osvete i srdžbe.
Ivan je platio glavom. Isus ide istim putem, i on će svršiti u nasilnoj smrti. Ali i Ivan i Isus imaju iza sebe kao pokriće istinu, Božju riječ i snagu. Ta se istina ne da ničim ušutkati. Istina se ne da ubiti makar ubijali (do)nositelje istine.
Herod je, veli se, rado slušao Ivana. Riječ Božja dopire i na kraljevski dvor, ali je ondje daleko snažnija briga i strah za osobnu vlast i prevlast, ondje razvrat, požuda i strasti guše savjest i svaku riječ iz Božjih usta, ondje se Božji zakon nogama gazi. Savjest se ipak ne da ušutkati ili pogaziti. Javlja se ona na ovaj ili onaj način. Herodovo je srce podvojeno, on Ivana rado sluša, ali samo s pola bića, i zato pristaje na Ivanovo smaknuće. Na taj trenutak, tu životnu šansu Herodijada je čekala dugo, i preljubnica je nikako nije htjela propustiti.
Moć poseže za smrću
Tragedija je svake moći da se ona uvijek iznova mora služiti smrću, mora ubijati kako bi opstala na životu. Istodobno proroci imaju šansu, kao i disidenti u totalitarnim režimima pa i svaki istinski opozicionari, da načinom svoje patnje, mučeništva i umiranja skidaju s lica obrazine (maske) svakomu neljudskom, nečovječnom režimu. Daleko više umiranjem nego životom. Tako bijaše s Ivanom, a nije moglo drukčije svršiti ni s Isusom.
Ivan je i u smrti Gospodinov preteča. Istodobno je cjeleokupno ozračje krajnje sumorno, depresivno, promatrati do koje je mjere čovjek pokvaren, i zbog čega veličine kakve su bile Ivan i Isus moraju stradati, zbog kakve ljudske podle niskosti i perfidnosti. Zbog jednoga senzualnoga plesa nudi plesačici pola svoga kraljevstva! Nemoguće! Ali kad je zatravljen strašću, sve je moguće, kao kad se danas u smrdljivim krčmama „pevaljkama“ zataknu novčanice na oskudno odjevenu tijelu!
Do čega je stalo Herodu? Do istine zacijelo ne, jer je gazi nogama. Njemu nije stalo ni do života, jer život provodi otuđen sam od sebe. Ne živi životom, nego u životnim surogatima, nadomjestcima. Namjesto života imamo preživljavanje, namjesto rasta i pravog napretka u samome području gdje vlada, imamo stagnaciju, vanjska represija odražava se i na duševnu.
Herod nije nikakva apokaliptička neman, nego obični slabić. On je trstika koju vjetar ljulja i savija u kojem želi smjeru, on je čovjek bez odluke, bez istinske volje, on je osoba u kojoj se dobro i zlo miješaju. On je prema Isusovoj riječi obična lisica. Ne živi u stvarnosti nego u svojim fantazijama kao što i jest u osobi puka maskota, izmišljotina rimske okupacijske sile koja je mogla i bez njega i njegove braće upokoriti Palestinu i njome vladati. Sav je njegov život privid, igra i rola, obična statistička i statička uloga na pozornici svjetske povijesti. Povijesna makulatura.
Grizodušje nakon zločina
Heroda su spopali nakon učinjena zločina – navodno mu zakletva i kraljevski ugled i čast nisu dopustili da opovrgne riječ danu malodobnoj, nezreloj plesačici – skrupuli i grizodušje, grižnja savjesti. Stoga misli kako se Ivan pojavio iznovice u Isusovu liku. Ne znamo čime bi se to Isus ogriješio o Heroda, ali Herod se ne osjeća mirnim. Vjerojatno mu je dosta da mu netko spomene samo ime ili pojam Bog ili Ivan pa da ga spopadnu prigovori savjesti. On se nikada zapravo ne će riješiti svojih kompleksa, začaranoga kruga, svoje neodlučnosti, svoje lakoumnosti, ali i bahatosti.
Isus i Herod
Pa ni jedini put kad se Isus bude susreo s Herodom – a to je u trenutku suđenja, kad ga je Pilat poslao Herodu – Herodu nije do istine, nego do lakrdijanja i zabave. Želi čudo od Isusa, želi se uveseljavati nad tim već na smrt osuđenim čovjekom. Prema Herodovim informacijama Isus je činio čudesa u narodu, i to je ono što ga u ovom trenutku zanima. Isus mu nije odgovorio ni riječi. Za njega nema vjere, ona je show-business, a Isus bi mu trebao poslužiti kao dvorska luda. Za njega je cijeli život tragikomedija, travestija, kazališni komad, i želi pretvoriti sve u igru, pa i Isusa uvući u svoju travestiju.
Isus je, veli se, pred Herodom šutio. Očito je da Isus nema što reći ljudima, pojedincima Herodova kova. Njegova poruka nije za uveseljavanje ili zabavu, nije ni čista estetika. Šutio je Isus i pred Kaifom i pred Pilatom. Za Isusa je Herod najobičniji povijesni dašak, list na vjetru, koga prvi vjetar otpuhne. Stoga nije vrijedan ni jedne njegove riječi. Nije Isusu do trenutne radoznalosti.
Povijest se trajno ponavlja
Zastor se diže, zastor se spušta, pada. Kralj je mrtav, živio kralj. Takvih je likova i tipova prepuna ljudska povijest, takvih imamo na sve strane i danas oko sebe. I nikada životne ozbiljnosti ni predanja jednoj cjelovitoj misli i ideji. Takav je svijet, stari svijet. Takav je povijesni ‘kič’, tračevi koji se razvlače po dnevnom žutom tisku, to je životni sadržaj onih koje svijet slavi kao celebrities, znana imena svjetske pozornice, koji danas jesu, a sutra im se briše znamen i trag.
To je samo slika kako je bijedan i malen veliki Božji svijet u pojedincima. Tomu svijetu nije bio kadar udahnuti život ni Ivan svojim nastupom, riječju i pokorom, a nije bio sposoban ni Isus svojom božanskom pojavom i čudesima. Svijet ostaje stari i u grijehu. Stari mjehovi, stari kvasac zloće. S Isusom dolazi novo. Zauvijek. Gdje smo mi u tome igrokazu?
