Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13, 54-58
Dođe Isus u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im reče: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.« I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.
Nakon završetka svoga govora o usporedbama Isus dolazi u svoj zavičaj, mjesto gdje je odrastao. U svojim je slikama, prispodobama pozivao ljude na odluku: biti-ili-ne-biti, govorio je o veličini sreće, pronađe li čovjek životno blago, o nesreći i malodušju, ako se čovjek ne odluči. Dolazi u svoj zavičaj, u Nazaret, i tu doživljava teški poraz zbog uskoće i uskogrudnosti i malograđanštine svojih sumještana među kojima je odrastao.
Dok ga drugi već prepoznaju kao proroka, kao Mesiju koji čini silna djela i naučava kao onaj koji ima vlast i moć, dotle imamo i suprotni tabor onih koji ga sve jasnije odbacuju, ne vjeruju mu. Od svih skupina u Novome zavjetu koje odbacuju Isusa i njegovo mesijansko poslanje ovaj je prizor u Nazaretu od svih najzagonetniji, najneobičniji, najčudnovatiji. Čuju oni i spoznaju kolika je mudrost u njemu, slušaju o čudesima koja čini. I pomislili bismo da će ga otvorena srca i duha prihvatiti, objeručke. Upijati njegovu riječ, žudno, oči će im se cakliti i zrcaliti od sreće da je nešto takvo odraslo među njima, željet će ga se dotaknuti, pružat će prema njemu ruke, liječit će ih i spasavati. Ali od svega toga ništa. Može biti čak i ‘turistička’ atrakcija za okolna sela i naselja, može se mjesto i gospodarski okoristiti, kako to čine primjerice sva hodočasnička mjesta…
U svome rodnom gradu Isus se susreće sa skepsom, nevjericom. Tu mu poznaju sve, cijelu obitelj, i upravo ta okolnost otežava mogućnost shvatiti i prihvatiti Isusovu osobu. Tko je on zapravo? Što on sebi umišlja? Ništa bolji ni pametniji od svi drugih sumještana, tako misle. Želi protresati i drmati postojećim kategorijama, a mi bismo htjeli znati: Odakle njemu ta mudrost, tko je on i čime se pravi? Pa i ovaj je Isus samo izdanak svoje obitelji i ništa više, plod je on svoje genetike, odgoja i sredine. Neka se drži strogo zacrtanih granica. Neka sve ostane po starom. Zato su i blokirani spram Gospodina.
Sumještani, pa i ostali – farizeji i književnici – misle da znaju sve o Bogu, i zašto bi netko brkao njihove krugove i miješao se u njihovu vjeru („Noli turbare circulos meos“). Bog je njima poznat, s njime razgovaraju, mole mu se, obdržavaju subotu i ostale propise. Poznaju ga i ne treba im nikakav novi nauk. Za njih je Isus sanjar i fantast koji samo zbunjuje obične ljude u njihovoj dobroj vjeri i uvjerenju. Namjesto da ih izliječi od njihovih predrasuda, namjesto da u njegovoj blizini osjete spas i cjelovito iscjeljenje, oni se osjećaju ugroženi. Osjećaju da se dalje ne može kako se dosada živjelo, ali nisu spremni na iskorak.
Slute oni u Isusu posve jasno što bi to značio puni život u ozračju ovoga Isusa, njihova sumještanina. Živjeli su s njime trideset godina, on je vjerojatno bio živi prosvjed njihovim postupcima, ne uklapajući u njihove kategorije i životne navike. On je živo protuslovlje i protimba svemu što su naučili u svome životu, on protuslovi svemu uhodanomu, i zato ne mogu zbog svoje duhovne lijenosti iskoračiti iz postojećega.
Isus nije uspio u svome mjestu zbog predrasuda, zbog uskoće pogleda i uskogrudnosti srca svojih sumještana, s kojima je odrastao. Nisu mogli vjerovati u tu neobičnu sintezu božanskoga i ljudskoga u njemu, njegovim riječima i postupcima. Ukućani su ga pokušavali i prije ‘domestificirati’, ukrotiti, urazumiti, ali bez uspjeha. Govorili su čak da je izvan sebe.
Isus se pak ne da smesti. Svjesno iskače iz uhodanih okvira u koje ga žele smjestiti, iz stezulja u koje ga žele stijesniti, okovati. Svjestan je puta kojim ide, poruke koju donosi.
On jasno veli: Ne postoji više nekakav zemaljski zavičaj. Bog je čovjekov zavičaj, on je čovjekovo pravo udomljenje. O tome je govorio kad je učenike slao: „Ako vas gdje ne prime, otresite jednostavno i prašinu sa svojih nogu, njima za svjedočanstvo, i nastavite put dalje“ (usp. Mt 10,14). I ono što je savjetovao učenicima, događa se njemu osobno. Što mu drugo preostaje nego da otrese prašinu s nogu i ode – ne vrativši se nikada više u svoj zavičaj, mjesto gdje je odrastao.
Isus jednom zauvijek prestaje biti stanovnik svoga grada, svoga mjesta gdje je odrastao, prestaje biti definitivno ono što je dotada bio, i odsada je do kraja u svome djelu, u svemu ovisan i predan Ocu nebeskome. I tko mu je ubuduće društvo, tko ga razumije i prihvaća? Oni bolesni i oboljeli od svakodnevna pritiska, od raznih prisila, svi bolesnici, mučeni, tjerani, svi napola mrtvi, koji su iskorištavani i bijedni. U svima njima je slika Očeva, svatko od njih je hram Svevišnjega, palača za Gospodina. On želi doći i donijeti konačno svoj mir u svako ljudsko srce. Zato je odsada brat svih ljudi.
Vjerovati nekoj konkretnoj osobi vezano je uvijek s nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati “na daljinu”. Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Jer nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome…
Možda ćemo mi teoretski prihvatiti Isusa, lako je dati pristanak na ono “Tijelo Kristovo” u euharistiji, izgovarajući olako svoj “Amen”, ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim. Kao što je Isus doživio poraz u svome mjestu, kod malih ljudi s kojima je odrastao, tako se može dogoditi i nama da doživimo poraz, ne prepoznajući Gospodina u bližnjemu.
