Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,44-52
Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.
Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«
Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
U mnogim Isusovim prispodobama kao da provijava stanovita dvoumica, dvojba glede smisla njegova poslanja. Prispodobe su često Isusova kreativna reakcija na eventualne prigovore apostola i suvremenika koji ga sve više odbacuju. Ali, Isus se ne da smesti. Kao što je u proljeće svoga djelovanja nastupio s punim jedrima, obećavajući mnogo, govoreći zanosno o novome vremenu, novom poretku, spasenju, o kraljevstvu Božjem, istim tonom nastavlja i nakon masovnih otpada i odbacivanja.
Tko se oko Isusa skuplja? Sve samo sumnjivo društvo, polusvijet, siromašna skupina neukih pojedinaca, ozloglašenih likova s ruba društva. Je li to ta svadbena družina o kojoj Isus sanja? – pita se čovjek nehotice. Isus kao da upravo to čeka, da bi nam odgovorio: “Upravo su to ti uzvanici. Pronašli su ti i takvi blago i biser, uzeli ga uloživši cijelu svoju egzistenciju za ovo novo što se rađa. To su pravi mudraci koji su stekli mudrost kroz negativna životna iskustva. Jer ta ih vlastita iskustva nisu mogla usrećiti. Takvi su mi najpovlašteniji.
U prvom čitanju mladi kralj Salomon ne moli za gospodarsku ili vojnu sigurnost za svoje kraljevstvo, ne moli za smrt svojih neprijatelja, nego za spoznaju razlikovanja dobra i zla, za spoznaju onoga za što se isplati živjeti i za čime valja čeznuti. Ovako može moliti samo tko je mudar, tko je dovoljno ponizan, tko sokratovski “zna da ništa ne zna” te da je u svemu ovisan o mudrosti odozgor. Uvijek je pak nazočna opasnost da čovjek skrene s puta, što se kasnije tragično obistinilo i na jednome premudrom Salomonu…
Cjelokupna je kršćanska egzistencija prema Pavlu sažeta u zlatni neraskidivi lanac od nekoliko pojmova koji opisuju svu spasenjsku zbilju našeg bivovanja ovdje na zemlji. Bog nas je spoznao, izabrao, zavolio, predodredio, pozvao, opravdao da bi nas na kraju proslavio. I naš život nije uokviren vremenski i prostorno između života i smrti, na uskom zemaljskom prostoru, već izvire iz vječnosti i uvire u vječnost. I u najcrnjim danima ovih nekoliko biblijskih riječi djeluje ljekovito i utješno.
Isusov je govor uvijek apelativan, alternativan i ultimativan. On slušatelja poziva, stavlja pred neopozivost odluke budući da je riječ o životnim pitanjima, o životu ili smrti, spasenju ili propasti, ne samo za pojedince, nego i za narode, za čovječanstvo. Riječ je o neodgodivosti izbora. Prema tome smjeraju sve prispodobe. Potrebno je shvatiti sadašnji trenutak, njegov sudbonosno značenje za svakog pojedinca i tome sukladno djelovati, odlučiti se. Ono što Isus nudi jest poput blaga skrivena na njivi, poput bisera za kojim čovjek cijeli život traga. Čovjek rasprodaje sve što ima i kupuje biser, odnosno njivu. Kraljevstvo je poput mreže koja hvata svaku vrst riba, jestivih i nejestivih.
Da bismo shvatili istinitost Isusovih riječi i neodgodivost odluke, potrebno je baciti pogled na najuže Isusovo društvo. Kako su postupali prvi učenici? Prisjetimo se prvih susreta s Isusom iz Ivanova Evanđelja. Ivan i Andrija, Ivanovi učenici, ostavljaju dotadašnjeg učitelja i zapućuju se za Isusom.
Prva Andrijina reakcija nakon popodneva i večeri provedene s Isusom bila je: “Pronašli smo Mesiju u liku Isusa iz Nazareta!”. To je priopćio svomu bratu Šimunu. On svoju sreću ne može sakriti. Sreća se kao i radost mora s drugima podijeliti. Njegovo se životno traženje isplatilo. Isto se zbiva domalo i s Filipom koji veli Natanaelu: “Našli smo onoga o kome je sve pretkazano, Isusa iz Nazareta” (usp. Iv 1,37). Ti su pojedinci našli, pronašli svoje blago u ovoj jedinstvenoj osobi.
Prisjetimo se još jedne osobe koja je nakon usrećujućeg susreta s Isusom spremna razdati polovicu imanja siromasima, a onima koje je prevario ili ih zakinuo vratiti četverostruko, carinika i mangupa, gulikožu Zakeja (Lk 19). Tragao je za smislom, svojim biserom. Ništa ga nije moglo usrećiti do trenutka susreta s Isusom. To je tema cjelokupne potonje povijesti, naime, egzistencijalno se susresti s Isusom, biserom, blagom srca, sakrivenim i zakopanim, koje čovjek, ako se na nj namjeri, rasproda sve što ima i prione uz njega.
Onaj “bogati mladić”, za koga se veli da ga je Isus zavolio, odlazi u život tužan. Okreće Isusu leđa, ostaje egzistencijalni torzo, jer nije imao spremnosti prihvatiti ponudu iz Isusovih usta i u Isusovoj osobi, naime, poći siromašan za siromašnim Isusom (usp. Mk 10).
Isusova je ponuda nadilazila njegove duševne snage. Zato ne smijemo previdjeti ton sućuti s kojim Isus komentira odbijanje tog mladića. Isus je znao koliko je od njega tražio. Ali nije ustuknuo u svome zahtjevu. Makar je mladić zakazao, Isus nije pokušavao nagovoriti ga, makar ga je zavolio. Nije vršio na nj nikakav pritisak, već ga je pustio da ode od njega žalostan i tužan.
Autoritet s jedne strane, i sloboda odluke s druge. Sloboda osobe, to je osnovni Isusov zakon. Svatko se mora slobodno odlučiti, za nj ili protiv njega. Isus nema iza sebe nikakvih sredstava, nikakve prisile, pritiska, nikakvih prijetnji kojima bi pojedinca prisilio na nešto. Sve počiva na nečemu što je nemoguće staviti u riječ, Isusovo svojstvo po kome je božanski velik, ljudski blizak i drag. Zato jest i ostaje kamen spoticaja.
Povijest Crkve i svetaca u njoj povijest je osoba koje su pronašle blago i biser, ostavile sve i postale svjetionici na morima i miljokazi povijesti koji pokazuju put u budućnost i osmišljeni, ispunjeni život.
POZIV NA ŽIVOTNO OTKRIĆE
Od krštenja na Jordanu Isusa prožima svijest da je Sin koji je Ocu veoma omilio. Nebo se otvorilo i mogao je početi navješćivati konačni Božji zahvat u tijekove svijeta. To kraljevstvo je neizmjerno blago koje je skriveno u tajni, na njivi njegove osobe, njegova života te za koga se isplati prodati sve, kupiti ga. Kupiti taj biser, odnosno blago koje je on sam u osobi. Isus je ostavio sve. Napustio svoj uhodani život, dosta siguran život obrtnika, odrekao se svih obiteljskih veza zbog čega će ga najbliži ukućani smatrati vansebnim, sumanutim (usp. Mk 3,21).
Isus nikomu ne nameće svoju osobu, vlastito iskustvo. Čovjek se mora zaputiti samoinicijativno, oćutjeti u vlastitom životu potrebu za tim novim, nenadmašivim iskustvom koje žari iz Isusa. Isus je cijelim svojim bićem jedan veliki mesijanski zov i on je voljan otkriti to blago tko mu se približi, poput onih prvih učenika koji su mu se bojažljivo približavali (usp. Iv 1,35 sl.).
Kraljevstvo Božje sebi krči postupno put. Ono o čemu su stoljeća sanjala, za što svaki vjerni Izraelac triput dnevno moli ozbiljuje se u Isusu. Isus smatra ubuduće svojom životnom zadaćom tražiti pojedince s kojima može dijeliti to novo iskustvo. Isusova skrb i pitanje bijaše hoće li pronaći pojedince koji bi mu se približili i živjeli isto. Zato traži povjerenje, vjeru, poslušno uho koje osluškuje gibanje i pokrete Duha.
Isus se sam poistovjećuje sa završnim Božjim zovom, u njemu Božje djelovanje u povijesti poprima svoju završnu, vrhunsku točku. On je povijesni klimaks. Otkriti pak Isusa istodobno je otkriće i Oca s kojim je Isus jedno (usp. Ivanovo Evanđelje, passim). Zato kršćanska objava i njezino prenošenje nije prvenstveno predavanje nauka ili poruke ljudima raznih prostora i vremena, već u bitnome objava Očeve volje, Božje samopriopćavanje, samodarivanje ljudima. To je ono konačno blago, biser koji vrijedi u životu tražiti, pronaći i za nj dati sve. Otac se predaje Sinu kao “Abba”, Duh Isusa do kraja ispunja i vodi i drugima se obraća da bi svi iskusili izvorno i neposredno Božji dah ljubavi i vlastite prihvaćenosti.
Osim prispodobe o blagu i dragulju zabilježena je i ona o mreži koja hvata svakovrsne ribe. Imamo pred sobom Isusovu viziju konačnog suda kao i u prispodobi o kukolju u žitu odnosno o konačnoj razdiobi između ovaca i jaraca. Ribari na obali u razvrstavanju ulova. Male i nejestive ribe bacaju se natrag u jezero i neka ondje posluže drugima za hranu. Tako će biti i na kraju svijeta. Konačni akt presude čin je ljubavi i skrbi koja se brine i o kukolju te nejestivim ribama. I kukolj vrijedi za vatru. Na kraju sve nečemu služi.
Pitamo se, koji su kriteriji razaznavanja prema kojima se obavlja razlučba. Prema čemu slijedi razdioba žita od kukolja, ovaca od jaraca, jestivih od nejestivih riba? Prema kriteriju ljubavi koju ljudi iskazuju svomu kralju prerušenu u sirotinjske dronjke i prnje. Što čine siromahu, čine samomu kralju. Što čine onome bijedniku koji je zapao među bandite na putu u Jerihon, čine njemu samom. Sam je Bog nazočan i progovara iz krika i vapaja bijednika, ranjenika, prognanika, beskućnika.
Naš stav otvorenosti ili zatvorenosti prema njima temeljni je razlikovni kriterij pripadnosti Isusovu, odnosno Božjem kraljevstvu. Stoga treba živjeti svoj život iz perspektive konačne žetve i završnog ulova. A ono što nas na kraju spasava jest Božje milosrđe nenadmašivo opisano u prispodobi o milosrdnom ocu. Dotle pak svatko mora biti spreman zajedno s Isusom piti kalež muke i patnje koji sam Isus ispija.
Tumačenje Isusovih prispodoba dalo bi se zaključiti ovako. Prispodobe ne treba poimati teološki, kao izričaje o Bogu, ni antropološki, kao izričaje o čovjeku, njegovoj egzistenciji ili samorazumijevanju, već kristološki kao slike o Isusu Kristu i Božjem kraljevstvu koje je nastupilo s njime. Potrebno se egzistencijalno upustiti u avanturu s tom osobom, neposredno se susresti s njome. Zato je prvenstvena zadaća suvremenih navjestitelja prikazati svijetu Isusa kakav nastupa i kako govori u svojim prispodobama te u njemu prepoznati zadnju i završnu metaforu, prispodobu samog Boga.
Freud je rekao za snove kako su oni kraljevski put do čovjekove podsvijesti. Za Isusove bi se prispodobe dalo isto reći kako su one upravo takav kraljevski, otmjeni put i pristup do njegove osobe. U njima se susrećemo s tim jedinstvenim likom povijesti najneposrednije, one su izvorno vrelo one nutarnje dinamike i nadahnuća koje prožima cjelokupni Isusov život. Dakle i za nas put kako biti nadahnut i zahvaćen tom jedinstvenom osobom.
Isusove prispodobe nisu samo literarna ilustracija ili uprizorenje njegova navještaja, pouka i nauka, već su one najsnažnije uprisutnjenje Isusove osobe. One su izričaj njegove nutarnje biografije a istodobno i navještaj prisutnosti kraljevstva Božjeg među ljudima. Istodobno su one najsnažniji izraz inspiracije u kojoj je i iz koje je Isus djelovao, živio, trpio, umro i uskrsnuo.
One su konkretni izričaj zadnje božanske šanse koja se pruža čovjeku da vlastitim bićem prihvati ono što Bog nudi u Isusu, svakomu bez razlike. One su, gotovo bismo rekli, preklinjući apel svakomu da se trgne iz svakidašnje uhodanosti, vegetiranja i prihvati ono što Gospodin svakomu nudi u svojoj dobroti i ljubavi u Isusovoj osobi. To što se nudi, neponovljivo je i nepovratno, povijesni i egzistencijalni kairos. Ali je zato od bitne važnosti probiti ljušture uhodanoga i svakodnevnog i otvoriti se novomu, novini.
ISUSOVE PRISPODOBE
O njima je mnogo kazano i napisano. Cijele knjižnice. Uvijek su iznovice one izazov za čitateljstvo i slušateljstvo. Odražavaju genijalnost i pjesničku darovitost njihova pripovjedača, silnu moć zapažanja, doviđanja zadnjih uzroka i biti stvari i odnosa, te stanja i stavova ljudi. Isusove su prispodobe prvenstveno izazovi koji se stavljaju pred svakog čovjeka koji želi stupiti svojim životom u razgovor s Bogom.
One su nadvremenske i svevremenske te zato nije potrebno tražiti historijsko surječje u Isusovu životu, kad je koja izrečena i koja je svrha pojedinačnih izričaja. Trebamo ih shvatiti kao sliku i uzorak svake egzistencijalne situacije u životu svakoga pojedinca. Ono što povezuje današnje i ondašnje slušatelje nisu okolnosti u kojima se Isusova riječ upućuje, nego duševna stanja, stavovi i osjećaji koji jednako danas kao i onda promiču ili priječe čovjeka na njegovu putu do Boga.
O Bogu se ne može govoriti argumentativnim putem, snagom dokaza, već slikovito, u usporedbama, slikama, metaforama, simbolima, zagonetkama. I prije tumačenja važno je koliko je tumač voljan i sposoban svoju egzistenciju i svoj svijet zamijetiti kao odraz i sliku Božju. Pred Isusovim usporedbama stoji čovjek kao na prekrasnoj umjetničkoj izložbi. Potrebna je moć imaginacije, uživljavanja, prozračnosti prema dubljoj zbiljnosti koja se krije iza vidljivoga.
Zapravo, bit i jezgrenica religijskog doživljavanja svijeta jest u sposobnosti promatrati i zapažati svijet i egzistenciju kao sliku, zrcalo i protulik vječnosti i Neba. Samo se onda isplati govoriti o svijetu i životu, ako do riječi dolazi Bog, ako se Bog oglašava. I tko želi reći ili saznati što je religija, može naučiti samo kroz sliku i usporedbu.
Isusove usporedbe ne služe toliko poučavanju, još manje učenom dokazivanju, a samo iznimno one opominju. Njihova je nakana izazvati slušatelja na nutarnju odluku, ne razumskim dokazima, budući da pitanja, problemi i prijeporne točke na koje one daju odgovor, nisu na razumskom, već na voljnom, osjetnom, emocionalnom i egzistencijalnom području.
Za Isusa bitni navještaj jest u slikama. On je slikovit, ilustrativan. Ali je još važnije da cijela njegova egzistencija bijaše živa slika, živa prispodoba, uprizorenje. Prisjetimo se da su u SZ proroci djelovali znakovito, govorili u prispodobama, ali su neki od njih svojom egzistencijom bili živi znamen, slika i mjesto gdje se Nebo zrcali, odražava (usp. sudbinu Hošeja, Jeremije, Ezekijela pa slikovitost proroka Jone).
Isus ne upućuje svoje prispodobe voštanim, plastičnim ili papirnatim egzistencijama, već ljudima koji znaju suosjećati, koji znaju što život može učiniti od čovjeka. Zato je Isusov izazov jasan: Staviti sve na jednu kartu. Isusa odbija mlakost, osrednjost, malograđanština, uglađenost, polovičnost. Takvi nisu nikad sposobni staviti sve na kocku i odlučiti se. U ponekim Isus nastupa strogo i sudački, prijeteći, ugoneći strah, ne bi li svoje slušateljstvo trgnuo iz ravnodušnosti, iz flegmatičnosti s pomoću spasonosnog straha. “A vama, svojim prijateljima, zborim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti! Pokazat ću vam koga vam se bojati: bojte se onoga koji, pošto ubije život, ima vlast baciti u pakao! Da, velim vam, njega se bojte!” (Lk 12,4-5).
Na djelu je krajnja logika koja s pomoću jednoga straha ili prijetnje želi istjerati drugi strah. Zadnji pokušaj da slušateljstvo pod svaku cijenu istjera iz prividne sigurnosti, jer ništa nije sigurno u životu u kome je na kraju zajamčena i izvjesna samo smrt.
Čovjek je prisiljen jednom napokon postaviti problem i pitanje odnosa životnih investicija, uloga i rezultata, plodova tih investicija. Koji je odnos uložena truda i požnjevena uspjeha, izdatka i primitka? Isplati li se uopće živjeti? Za mnoge je život beskoristan, a konačna životna računica i ishod je totalni neuspjeh, fijasko i manjak. Crvene brojke.
U Isusovim prispodobama upravo je to uvijek uočljivo, kako se on cijelim svojim bićem prenaša u krvotok ovog svijeta. On ćuti njegove otkucaje, poznaje bol i žalost, radost ali i nadu, obeshrabrenost ali i pravi savjet. Bez poznavanja tih negativnih strana nemoguće je zaviriti u dubine srca i duše onoga koji treba pomoć. Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, depresiji, potištenosti, ponavlja Isus stalno. Promatraj, gledaj svijet Božjim očima!
U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko toga sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja! U svakome ima korova, sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva. Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom na kome Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je planirao sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusovih prispodoba.
Cijela tajna Isusova nauka i osobe te Očeve tajne jest u tome da je Bog kadar od moga siromaštva stvoriti bogatstvo, od nemoći snagu, od slabosti silu. Međutim, samo pod jednim uvjetom, naime, da promatramo svijet Božjim očima, pogledom ljubavi, a ne očima ljudske malenosti i zavisti.
Za Isusa je jedno znakovito: On nikad ne argumentira suvišno ni uprazno. Ne dokazuje kojim autoritetom nastupa ili izgovara neke riječi. Sama njegova osoba je toliki dovoljno dokazni materijal, da je gotovo suvišno i uzaludno dokazivati. Ako čovjek ne uviđa jasnoću, transparentnost te osobe, onda je suvišno trošiti riječi i dokazivati istinitost i uvjerljivost onog što izgovara svomu slušateljstvu. Stoga je slušateljstvo pozvano da samo prosudi i donese vlastiti sud o konkretnoj akciji koju treba poduzeti u životu. Otkriti blago, kupiti biser, vidjeti Boga na djelu u Isusu. I tako redom…
“Stablo Crkve izraslo iz gorušična zrna još uvijek je tu. Ali čini nam se da je jesenski tužno i bez lišća. Čini se da polagano ali sigurno vene, gubi svoje sokove. Ptice nebeske nestaju u visinama, štaviše: čini se da se u tome granju gnijezde kojekakve ptice, neobične i sablasne i prikazuju to drvo svijetu u sablasnu jezovitu izdanju. Strah narasta, pa ni ovo stablo ne bi htjelo pokazati bilo kakvo drugo obećanje od drugih tolikih stabala koja su tijekom povijesti izrasla i ponovno se osušila. Ni on ne želi biti zasađen za svu vječnost nego imati svoje vrijeme rasta i nestajanja. Vrijeme u kojemu je bilo prepuno obećanja, raslo i izraslo, i sada jesenski trenutak sušenja i rastanka. Drvo je tu, ali čini se bez ikakva obećanja i nade.
Ali Isusov naglasak nije na drvetu nego na gorušičnom zrnu. Ono je nada u svoj svojoj neznatnosti i neuglednosti. Uistinu, Crkva u cijeloj svojoj povijesti ostaje gorušično zrno. Ona neprestano živi od neshvatljive klijališne snage Duha Svetoga. I nikada ne živi od trenutno postignute snage svoje vlastite organizacije. I možda je upravo blagoslov ovoga trenutka u tome što smo prisiljeni spoznati to iznovice. Možda bismo morali mi sami biti uvučeni u tešku nevolju, o kojoj govori Pavao u 1. Solunjanima (1,6), da bismo ponovno spoznali od čega Crkva živi, pa i danas. Od nade gorušična zrna, a ne snagom svojih planova i svojih struktura” (J. Ratzinger).
