3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 30. 8. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Danas se ispunilo Pismo – Mesija je tu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 4,16-30  

Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla
blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

Od danas pa sve do kraja crkvene godine, do vremena došašća, čitat ćemo iz Lukina Evanđelja. Prva tri Evanđelja – Matejevo, Markovo, Lukino nude nam uvelike isto ili slično gradivo iz Isusova života i djelovanja. U nekim se razinama razlikuju, zavisno od nakane samoga pisca, od piščeve redakcije, naglasaka, zavisno od izvora koje su pojedini evanđelisti koristili za svoje djelo.

Luka sebe smatra povjesničarom. On već u uvodniku naglašava kako želi iznijeti sve ono što se među nama dogodilo, kako bi se čitatelj, neki Bogoljub-Teofil, osvjedočio o vjerodostojnosti nauka što su nam ga prenijeli očevidci i sluge Riječi. Luka je jedini napisao i nastavak svoga djela, naime povijest Isusova djela u ranoj Crkvi, širenje Crkve snagom Duha Svetoga u Djelima apostolskim. On se svjesno opredjeljuje napisati  sve po redu, kako su prenijeli očevidci i sluge Riječi, o svemu što se među nama dogodilo, u nedavnoj prošlosti.

Čuli smo iz njegova pera o Isusovu javnom nastupu u nazaretskoj sinagogi. Dolazi iz pustinje, prepun Duha i u snazi Duha Svetoga te jedne subote ulazi u sinagogu. Uzima svitak proroka Izaije, čita odsječak koji upravo čusmo. I ponovno savija svitak i vraća poslužniku. Oči su sviju u njega uprte. A on izgovara sudbonosno, presudno: “Danas!”

Toliko su se puta sastajali Židovi u svojim sinagogama, na bogoslužja, toliko je žrtava prineseno u Hramu, toliko molitava upućeno Nebu da se konačno smiluje. Toliko je stoljeća i desetljeća, toliko subota prošlo. I ništa. Ništa do ovoga odlučnoga, presudnog trenutka u Isusovim ustima i riječima: “Danas se ispunilo!” Od danas vrijedi ono što je izrekao Izaija kao stvarnost i moga i vašega života. Od danas ćete doživjeti da gluhi čuju, slijepi vide, hromi hodaju, gubavi budu izliječeni, da će mrtvi uskrsavati, da će se naviještati siromasima Radosna vijest, da će se proglasiti godina milosti Gospodnje. Isusov izravni tumač! Šok, nevjerica, izazov!

Ne više u nekakvoj dalekoj budućnosti, nego upravo ovdje i danas. “Danas se ispunjava ova riječ!” Upravo evanđelist Luka voli to ‘danas’. Pronaći ćemo ga u njegovu Evanđelju 11 puta, u Djelima apostolskim 9 puta, dok ga u Mateja nalazimo 8 puta, a kod Marka jednom, u Ivana nijednom. Isus je u svojoj osobi najava i ozbiljenje Božjega kraljevstva, spasenja, svega što je Bog nekoć obećavao. On je ozbiljenje svega i utjelovljenje Boga i spasenja u osobi.

To Isusovo ‘danas’ u egzistencijalnom smislu mijenja sve. Bog nije više neka daleka mogućnost, on nije više samo na nebesima. Bog je nazočnost u Isusu Kristu, on je tu, vidljiv. Boga ili ima ili nema. I ako mi je ovdje i danas bitan, onda je on od značenja i za život bitan. Inače je krajnje beznačajan i irelevantan, ako me se danas ne tiče, ako me danas ne dotakne.

Što pak treba učiniti? Ne smatrati kako je poruka upućena nekomu drugomu, nego meni osobno! Svi smo mi siromasi, svi smo kljasti, slijepi, gluhi, svi smo ratni plijen i roblje koje treba slobode, koje treba godinu milosti, ne samo za stanovitih jubileja, svake pedesete godine prema Mojsijevu Zakonu. Dokle god čovjek ne prizna svoju bijedu i potrebitost, dotle je u opasnosti previdjeti trenutak, i za sebe i za druge. Dokle god taj Bog ne oslobađa, on je strano božanstvo, pa možda čak i demon. Bitno je za Boga da čovjeka izvlači na slobodu, na svjetlo, iz tamnice. U tvome svjetlu vidjet ćemo svjetlost, veli psalmist (Ps 36,10). Pred Isusom je sve u igri, na kocki, u pitanju.

Ovo je Isusov prvi nastup, i za prvoga nastupa izazvao je šok i sukob! Najprije divljenje njegovim riječima. Zaneseni njegovim naukom. Luka voli riječ „diviti se“, već od Isusova rođenja i prikazanja u Hramu! Otac i majka dive se što se o njemu zbori. Petnaestak puta rabi sv. Luka riječ „diviti se“ u svome Evanđelju. Ali je istodobno Isus dirnuo i u bolnu točku društva. Ljudi žive iza svojih barikada, balvana, oni su u svojim rovovima, kao hrčci ili krtovi, i ne žele iz njih. Kod njih vlada ‘seoski mentalitet’, poznaju mu sve.

Prigovorit će mu kako je njegovo sve među njima. I što im on ima reći? Misle da ga poznaju jer mu znaju svu rodbinu, jer je jedan od njih, s njima se igrao i družio, s njima rastao i odrastao. Ništa on drugo i ne može utjelovljivati osim onoga što oni o njemu misle. Zavist i odbojnost te onda mržnja i pokušaj ubojstva, sunovratom niz obronak. Oni ga žele svesti na svoju mjeru, a on ruši mjere i mjerila, kategorije uhodanoga. I onda Isus argumentira, poseže za Starim zavjetom. Dva primjera, iz života Ilije i iz života Elizeja, Ilijina učenika i nasljednika.

To ‘danas’ povijesni je kairos, gotovo neponovljiv, nepovratan. Isusovim nastupom u sinagogi najprije u Nazaretu, a potom u Kafarnaumu ispunjava se cijeli Stari zavjet, sva obećanja. Nastupa odlučna budućnost, sad je vrijeme spasenja. Tko to izvodi? Ponajprije sami Bog. On uzima stvari u svoje ruke, preuzima inicijativu. Ali je tu odmah i sami Isus. On je dokraja suglasan s Božjom voljom, on u svojoj osobi, svojim riječima i djelima ispunjava stara obećanja. Imamo najprije odobravanje i prihvat, a onda slijedi konkretnost spoticaja. Spoticaj je sami Isus u osobi.

Kakav samo paradoks! Svi sanjaju o mesijanskom vremenu, svi mole da se napokon ukaže i pojavi taj završni mesijanski trenutak, ali u času kad se u Isusovoj osobi to uzbilji, Božja ruka i spasenje bivaju odbačeni. Zašto? Ljudi su to drukčije zamišljali, imali su drukčije predodžbe. Ne tako! Ne u tome i takvu obliku! Ne tako konkretno! Ne u ovom vremenu, ne u ovom prostoru. Pa taj je Isus naš susjed. Pa ne ni u Nazaretu! Ne u ovome trenutku. I tako Isusovi suvremenici, sumještani, slušatelji žele radije odgoditi mesijanski trenutak za neko buduće vrijeme, i cijela zgoda završava gotovo tragično.

U svemu je odlučno kako Isusovi sumještani misle da ga poznaju jer mu poznaju sve u rodu, svojti i šire. Slušaju Isusa kao jednoga od svojih sumještana, a ne kao onoga tko je po Duhu začet u majci Mariji, tko je na Jordanu Duhom kršten, tko je u Duhu bio u pustinji, po Duhu i u Duhu čini silne stvari i snagom Duha – prepun Duha – dolazi u svoj zavičaj da svima proglasi: “Na meni je Duh Gospodnji. Pomazao me, poslao me!”

Prihvatili bi oni ‘normalna’ Isusa, prema njihovim mjerilima, ali ne ovoga tko dolazi u snazi Duha. Ne žele oni nikakve novine, sve novo njima je izazov, protimba, preuzetnost. Sama pomisao da bi on bio nešto više od njih budi u njima osjećaje zavisti i odbacivanja. Stoga im navodi dva primjera iz njihove povijesti gdje se Bog očevidno okreće poganima, čineći iskorak, lomeći njihove kategorije i prekoračujući uhodane granice.

Isus uključuje u svoje djelo i pogane, njegova misija seže izvan granica čistoga židovstva, uskoga nacionalnoga kruga. Ona udovica nema ništa, a Gospodin je nju obilno blagoslovio. Naaman Sirac misli da treba donijeti tovare darova kako bi ozdravio. Ne treba donijeti ništa osim vjere, vjerničkoga stava. Isus to nije ni izgovorio, a već su njegovi sumještani izbezumljeni. Žele ga strmoglaviti niz obronak.

Posljedica: Nikada i nikada se više nije Isus vratio u svoj zavičaj! Zavazda mu je okrenuo leđa jer su oni njemu okrenuli leđa i htjeli ga linčovati. A ono ‘danas’ i danas vrijedi. Što ako od nas okrene leđa i ode drugima? Tako to redovito biva u povijesti, tako se događalo kroz povijest Crkve. Događa se to i danas, u našoj Europi. Radosna vijest ‘migrira’,  seli u Treći svijet.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne